Atenska demokracija

Davor i Klara

01. 01. 2002.

Historijski put Atene bio je dulji od puta suparničke Sparte. Započeo je prije, trajao dulje i ostavio iza sebe dubok i neizbrisiv trag. U vrijeme kad su dorski preci Spartanaca još živjeli kao nomadi u dalekim stepama, na Akropoli je već stajala tvrđava s hramovima bogova. Najstariji tragovi ljudi datirani su ondje već sredinom 3. tisućljeća prije n. e. Riječ je o rovovima isklesanima u stijeni iznad izvora Klepsidre.

Partenon

Prvi historijski poznati stanovnici Atene bili su Pelazgi. Grci su u te krajeve došli u prvim stoljećima 2. tisućljeća prije n. e. Bili su to Jonjani, koji su se pomiješali s Pelazgima i do 15-14. st. prije n. e. stvorili od Atene značajno središte. Dokazuju to bogato opremljeni grobovi tadašnjih vladara, otkriveni na Aresovu brežuljku blizu Akropole. Do trojanskoga rata Atena je izrasla u ‘grad krasan i sagrađen lijepo’, kako kaže Homer, ‘s hramovima prebogatim’. U 13. st. prije n. e. Akropola je bila utvrđena snažnim utvrđenjima i kiklopskim zidinama, koje i danas prkose zubu vremena. Kad su u Grčku provalili Dorani, Atenjani su, kao jedni od malobrojnih Grka, uspjeli odoljeti njihovu pritisku. Stajalo ih je to rijeke krvi, što vrlo dobro pamte njihove legende i mitovi, ali nije ih stigla sudbina helota: sačuvali su svoju slobodu.

Kekrops, mitski osnivač Atene

Osnivač Atene kao grada bio je, prema mitovima, kralj Kekrops, a Atene kao države kralj Tezej. On je ujedinio stanovništvo susjednih polisa pod jedinstvenom vladom koja se kasnije proširila na cijelu Atiku. To je ujedinjenje, bez obzira na Tezeja i mitove, povijesna činjenica. Ono je, dakako, bilo dugotrajan proces, poznat i iz drugih grčkih krajeva, koji nije bio završen bez teških bojeva. Inače, prema mitovima, što je u svakom slučaju povijesno dokazano, Atena je u najstarija vremena bila kraljevina. Znamo imena tridesetorice njezinih kraljeva iz dviju dinastija (Erehteida i Medontida). Posljednji atenski kralj, prema tradiciji, bio je Kodro iz roda Erehtejeva. Njegov najstariji sin Androklo otplovio je preko mora i osnovao Efez, mlađi Nilej postao je kralj u Miletu, a sam Kodro dobrovoljno je žrtvovao život pri obrani svoga grada za provale Dorana. Nakon njegove smrti, u Ateni je uspostavljena vlada aristokrata, koja se bez većih potresa održala sve do kraja 7. st. prije n. e. A tada su u gradu planule oštre borbe, klasni sukobi i političke raspre, koje su dovele do dubljih promjena nego igdje drugdje u grčkome svijetu. Na njihovu završetku Atena je, do tog vremena iza Korinta i Sparte, postala vodeća snaga napretka cijele Grčke.

Hai kleinai Athenai (slavni Atenjani), kako su se oslovljavali u službenim prilikama i pri obredima, u početku su bili zemljoradnici koji, za razliku od Spartanaca, nisu prezirali rad. Uzgajali su žitarice i stoku, sadili masline i vinograde, gajili perad i pčele, računajući uvijek s onim što će im donijeti veću dobit. Od davnina ih je privlačilo more, koje njihovo tlo oplakuje u prekrasnim zaljevima, i od najstarijih vremena plovili su za ribom i za trgovinom. I rat su smatrali umijećem, ali su umijećem smatrali i izradu predmeta dnevne upotrebe i njihovo ukrašavanje. Umjesto lakonskim rečenicama, prednost su davali duhovitoj i druževnoj konverzaciji, umjesto spartanskoj disciplini, slobodi akcije i slobodnom izražavanju svakog pojedinca. Kad su izašli iz polumraka historije, imali su već znatno diferencirano društvo.

Pogled na mjesto gdje se nekad nalazio areopagos

Najvišu klasu tvorili su krupni zemljišni posjednici (eupatrides, ljudi plemenitih roditelja), iza njih dolazili su srednji i mali zemljoradnici (geomoros), zatim obrtnici (demiourgos), te sitni seljaci i nadničari (thetes), a na samome dnu, duboko ispod svih ostalih, stajali su na društvenoj ljestvici robovi. Prvobitno rodovsko uređenje, koje se kod Atenjana raspalo iz istih razloga kao i kod ostalih Grka, zadržalo se samo u njihovoj podjeli na file i fratrije. U aristokratskom uređenju, koje je zamijenilo kraljevsku vlast, na čelu države bili su arhonti (od archo, voditi, vladati), koje je birala i potvrđivala narodna skupština, što možemo samo pretpostaviti jer nema izravnih dokaza. U početku je jedan arhont bio biran doživotno, zatim na deset godina, a kasnije je skupština izabirala kolegij od devet arhonata godinu dana, pri čemu je prvi od njih, arkhon eponymos, imao funkciju analognu onoj današnjeg predsjednika vlade (njegovim se imenom označavala odnosna godina atenskoga kalendara, koji započinje 686. ili 683. god. prije n. e. imenom arhonta Kreonta, o kojemu nemamo nikakvih podataka). Tom kolegiju arhonata bio je nadređen areopagos, najviši državni i kontrolni organ, koji je okupljao sve prijašnje arhonte. Naziv mu potječe od Aresova brežuljka na kojem je zasjedao (danas ondje zasjeda najviši sudski organ Grčke, nosi isti naziv, a sastaje se u kući koja je nekada pripadala Heinrichu Schliemannu).

Slikoviti prikaz atenske demokracije 

Arhonti i areopagiti obavljali su svoje funkcije besplatno, što su sebi mogli dopustiti samo eupatridi (aristokrati). Vladali su u skladu s vlastitim klasnim interesima, što je, dakako, posve shvatljivo, i taj su interes branili vrlo kratkovidno. Dugo vremena to im je polazilo za rukom, tada su se počeli gomilati problemi, a kad ih aristokrati nisu uspjeli riješiti u interesu većine, na njihove ih je obveze podsjetio ustanak. Izbio je oko 630. god. prije n. e., a na njegovu čelu bio je Kilon, malo dalekovidniji čovjek iz njihovih redova. Osnovni uzroci tih problema bila je proizvodnja viškova za tržište i s tim u vezi razvitak novčane privrede. Tome se pridružio problem većeg proširenja robovskog rada u atenskom gospodarstvu. Aristokrati, koji su se bogatili od viškova u zemljoradnji i od profita u trgovini, kupovali su imanja od vlasnika koji nisu bili kadri izdržati konkurenciju robovlasničke proizvodnje, stvarajući tako velike zemljoposjede, a drugima, koji su se nadali da će se na svojim imanjima uspjeti održati, posuđivali su novac i tako ih dovodili u zavisan položaj. Prvi su gubili zemlju i postajali nadničari, a drugi su, prema zakonima, zbog neplaćenih dugova gubili osobnu slobodu i postajali robovi. Aristotel je u Atenskom ustavu ovako opisao tadašnje stanje: ‘Bio je to u potpunosti oligarhijski ustav, u prvome redu zato što su siromašni robovali bogatima, i muškarci i žene. Nazivali su ih nadničarima i šestodjelcima, jer su za takvu najamninu obrađivali zemlju bogataša. Sva je zemlja naime bila vlasništvo nekolicine ljudi. A kad ovi drugi ne bi uspjeli platiti najamninu, padali bi u ropstvo, i muškarci i njihove obitelji.’.

Maketa atenske akropole

Kilon je odlučio iskoristiti sveopće nezadovoljstvo. Kao zet megarskog tiranina Teagena imao je pred sobom vrlo primamljiv primjer, a kao pobjednik na Olimpijskim igrama 640. god. prije n. e. mogao je računati sa svojom popularnošću. Pričekao je da se u vrijeme svečanosti u čast Zeusovih blagdana sastane narodna skupština i s grupom svojih pristaša pokušao svrgnuti vladu. Uspio je zaposjesti Akropolu, ali budući da popularnost i hrabrost ne mogu nadomjestiti agitaciju i organiziranje, narod ga nije slijedio. Arhonti su njegov ustanak proglasili pokušajem da se uvede tiranija, pri čemu nisu bili daleko od istine. Time su na svoju stranu privukli većinu seoskog stanovništva. Likvidaciju ustanka prepustili su svojim protivnicima, koji su istodobno bili i protivnici tiranije: članovima demokratskog roda Alkmeonida. Kilon je uspio pobjeći svojim sljedbenicima, koji su potražili azil u Ateninu hramu, i bio im je obećan život ako se predaju. To obećanje Alkmeonidi nisu održali: poubijali su ustanike sve do jednoga. Vladajući aristokrati prognali su zatim Alkmeonide iz Atene i zauvijek ih prokleli. Kilonski grijeh postao je jedan od demagoških argumenata u borbi protiv atenskih demokrata. Čak je i sam Periklo desetljeća kasnije s tim imao okapanja.

Drakon, glavom i bradom

Kilonov ustanak, ugušen na način nepoznat čak i jednom Machiavelliju, bilo je značajno upozorenje aristokratima. Odlučili su se na ustupke iz čega se uskoro rodio Drakon, zbog kojeg se izuzetno strogi i bezobzirni zakoni do danas se nazivaju drakonskima. On ih navodno nije pisao tintom, već krvlju. (vidi Drakon, drakonski zakoni). Drakonovi zakoni nisu, međutim, pomogli seljacima da se izvuku iz svoga teškog položaja, niti su insolventne dužnike spasili od ropstva. Unutarnja situacija u Ateni nije se poboljšala, ali se zato pogoršala inozemna: Megarani su s otoka Salamine započeli blokadu atenske luke Pireja. Svi pokušaji da se otok osvoji ostali su bez uspjeha, a kako su arhonti, po svemu sudeći, bili uvjereni u to da problemi o kojima se smije govoriti nikoga neće mučiti, uveli su smrtnu kaznu za svakoga tko samo spomene Salaminu.

Eksikestidov sin, Solon

Našao se, međutim, čovjek koji je našao izlaz i iz te situacije. Došao je u skupštinu sa skiptrom skupštinskoga objavljivača u ruci, čime je automatski posjedovao imunitet, pa iako je bio mudra glava, ponašao se kao luđak kojeg se ne može kazniti za njegove riječi. Na kraju je odrecitirao plamenu budnicu (uz ostalo bio je i pjesnik) u kojoj je pozvao slavne Atenjane, ako nisu kukavice i lijenčine u zapećku, da krenu u boj za krasni otok Salaminu. Budnice u politici znaju postići uspjeh i narod je u skupštini uspio iznuditi novi rat za Salaminu. Kad je izašlo na vidjelo da je ona ‘luda’ iz skupštine Eksikestidov sin Solon, potomak kralja Medonta, arhonti su mu povjerili vrhovno zapovjedništvo nad vojskom (vidi Solon). On je porazio Megarane, kao arhont donio novi, revolucionarni ustav kojim su ukinute rodovske privilegije, vratio prognane, ukinuo dugovanja i dužničko ropstvo, dopustio izvoz maslinova ulja, zabranio izvoz žita, obrtnicima bez zemlje dao građanska prava, uveo novi srebrni novac ... Već nakon što je svojevoljno odstupio s funkcije arhonta, optuživan je da se prije ukidanja dugova namjerno zadužio. Nakon smrti, zahvalni zemljaci podigli su mu spomenik s natpisom u kojemu su ga nazvali ‘svetim zakonodavcem’. Paradoks je, od onih kakve povijest osobito voli, da je provođenje novog ustava omogućio jedan tiranin.

Mapa otoka Salamine pred pirejskom lukom

Još za Solonova života (umro je kao osamdesetgodišnjak 555. god. prije n. e.) u Ateni su opet izbili nemiri koji su se toliko zaoštrili da se zbog njih nisu mogli provesti ni izbori. To je iskoristila Megara kako bi opet osvojila Salaminu. Neprijateljski napad uvijek djeluje kao kohezijska sila. Atenjani su podigli vojsku i, na svoje čuđenje, porazili Megaru. Za to je bio, prije svega, zaslužan Pizistrat, Solonov rođak, čime je stekao slavu koja mu je omogućila da se u kaotičnu vremenu domogne vlasti. Pizistratov put do tiranije bio je prilično složen. Dva puta na njemu se tako spotakao da se činilo kako je to njegov kraj. Stao je na čelo pobornika Solonova ustava, koje je našao u srednjim slojevima gradskog stanovništva, i započeo napad, i ulijevo i udesno, protiv konzervativnih aristokrata i protiv radikalnih demokrata. Prozirnim trikom postigao je da mu se dodijeli osobna straža od pedeset ljudi (u skupštinu je došao uprljan krvlju, nakon navodnog atentata), i s njima osvojio Akropolu. No, aristokrati i demokrati našli su zajednički jezik i prognali ga. Kad su nakon borbi pobijedili aristokrati, a zatim protjerali demokrate, Pizistrat se povezao s demokratima i ponovo krenuo na Atenu. (Radi boljeg efekta, posjeo je na kola krasnu djevojku odjevenu poput Atene, kao da ga u grad uvodi sama boginja.) Međutim, vlast nije dugo zadržao.

Prikaz Pizistratove tiranije 

Nakon sukoba s vođama demokrata, morao je opet u izgnanstvo. Idući put više se nije oslonio na saveznike i na trikove, već na zlato koje mu je pritjecalo iz rudnika u Trakiji, koje je naslijedio od oca. Iznajmio je vojsku i pošao na Atenu. Porazio je vladine odrede, a zarobljenike poslao kući s porukom da se oni koji mu se neće suprotstavljati ničega ne moraju bojati. Održao je riječ, samo je Alkmeonide, koji se s njim nisu pomirili, prognao iz grada. Atenski puk, koji je već postao ravnodušan zbog neprekidnih prevrata, uzeo je naprosto na znanje da će sada opet neko vrijeme na vlasti biti Pizistrat. Samo to neko vrijeme se prilično oteglo: njegova je vlast trajala ukupno trideset i tri godine (do 527. god. prije n. e.). Kasniji atenski demokrati, za koje je tiranin uvijek i u svim okolnostima bio zlo, imali su o Pizistratu loše mišljenje, ali čini se s nepravom. Pizistrat je poštovao Solonove ustavne institucije (‘stajao je mimo njih i nad njima’, kao što kaže V. S. Sergejev) i zadovoljio se time da je na odgovorna mjesta doveo svoje sljedbenike. Riješio je najteži problem zemljoradnika tako da im je agrarnom reformom podijelio zemlju. Uveo je državno jamstvo za siromašne seljake i obrtnike, a bezemljašima i nadničarima omogućio je da dobiju posao na izgradnji nove mornarice. Pizistrat je poticao i inozemnu trgovinu, napose s crnomorskim prostorom, započeo je kopati srebro u laurijskim rudokopima i uspio Ateni osigurati strateško uporište na Helespontu (Sigeion u Troadi).

Zeusov hram

Značenje Atene povećalo se s osnutkom panatenejskih svečanosti u čast boginje Atene i svečanosti u čast boga Dioniza. Na Akropoli je Pizistrat počeo graditi veliki Atenin hram (Hekatonpedon), a ispod njega još veći hram Zeusa Olimpskog. Dao je također sagraditi Demetrino svetište u Eleuzini i pregraditi Apolonov hram na Delosu. Posebne zasluge stekao je svojom brigom o grčkim književnim spomenicima, napose pribilježavanjem Homerovih epova. Na javnim građevinama i svečanostima nije štedio, ali osobno je bio skroman čovjek. Stanovao je u skromnome domu na Akropoli, odlazio među ljude i ispravljao nepravde kao kralj iz bajke. Nepravednost i okrutnost ne predbacuju mu ni neprijatelji. Atenski se puk na kraju prisjećao njegove vladavine, što još spominje i Aristotel, kao ‘zlatnog vijeka Kronova’. Svojim političkim uspjesima i osobnim životom Pizistrat je osigurao nasljedstvo svojim sinovima. Nakon njegove smrti (527. god. prije n. e.), oni su bez teškoća preuzeli vlast. Stariji Hipija u svoje je ruke uzeo sve konce vlasti, a mlađi Hiparh posvetio se pretežno javnim proslavama i privatnim zabavama.

Darije, vladar Perzije od 521 do 486 prije n. e.

U početku je sve išlo kako treba i Atena je postala kulturno središte Grčke. Njezin sjaj privukao je pjesnike, slikare, kipare i graditelje, koji su pod pritiskom Perzijanaca napustili maloazijske gradove. No, nakon toga Perzijanci su počeli ometati prekomorsku trgovinu Atene i Hipija je bio prisiljen priznati ekonomski bankrot provedbom novčane reforme. Time je protiv sebe izazvao i bogate i one manje bogate građane. Neraspoloženje je raslo i tirani su stegnuli uzde vlasti, ali time se ništa nije poboljšalo. U toj situaciji dogodilo se nešto što, doduše nije imalo političke uzroke, ali je imalo političke posljedice, čak vrlo dalekosežne - 514. god, prije n. e. dva su prijatelja iz eupatridskih obitelji, Harmodije i Aristogiton, na panatenejskoj svečanosti ubili Hiparha. Slijedio je teror koji se pretvorio u četvorogodišnji građanski rat, promjenljive sreće za obje strane. Dva se puta umiješala i Sparta (jedanput na strani demokrata, drugi put na strani aristokrata, a oba puta prije svega u vlastitom interesu). Napokon, Hipija je mogao biti sretan da je uspio spasiti život (bijegom Perzijancima), a atenski je narod na vlast doveo demokratskog vođu Klistena iz roda Alkmeonida.

Slavljeni kao ubojice tiranina Hiparha - Harmodije i Aristogiton

Harmodije i Aristogiton su u demokratskoj tradiciji bili slavljeni kao ubojice tirana, koji nisu oklijevali da žrtvuju život za slobodu naroda. Atenjani su im čak na Agori postavili kipove, kao prvim smrtnicima koji su doživjeli tu čast. Međutim, obojica su bili dosta dubiozni junaci, i to nema smisla tajiti. Hiparh je, naime, u svojem zanimanju za lijepe, mlade muškarce dosađivao Harmodiju, ali ovaj je ostao vjeran Aristogitonu. Kad je Hiparhova nametljivost dosadila obojici prijatelja, odlučili su da se njega riješe, pa makar bio i tiranin. Mladoj atenskoj demokraciji, međutim, bili su potrebni heroji, i tako ih je stvorila. Čak i vrlo uspješno, kao što dokazuje tekst pučke pjesme koja se pjevala još stoljećima: ‘Aristogitone i Harmodije mili, vječno po svoj zemlji budite slavljeni, tirana zloga jer ste uklonili, jednakost ste Ateni donijeli ... ‘.

Atika je razdijeljena je na deset teritorijalnih jedinica

Jednaka prava u stvari je sam za sebe izborio atenski puk kad je 510. god. prije n. e. opsjeo Akropolu i prisilio Hipiju, koji se tada oslanjao još samo na spartansku intervencijsku vojsku, da se odrekne vlasti. Formalno je to zatim potvrdio niz novih zakona za čiju je izradu punomoć dobio Klisten. Ti su zakoni stvorili nov atenski ustav, koji je preuzeo sve demokratske elemente Solonova ustava i uklonio političku neravnopravnost građana, koja je potjecala od njihove podjele prema imetku. Svaki atenski građanin otad je imao pravo da bira, a također i da bude biran na svaku dužnost, i svaki je sa svakim bio jednak pred zakonom. Svaki je građanin, nadalje, imao jednake dužnosti i bio na isti način sputan voljom većine. Klisten je svoje punomoći iskoristio na način koji izaziva divljenje i nakon dvije i pol tisuće godina. On je, u prvome redu, proveo novu administrativnu podjelu zemlje i stanovništva: svako od tri po tradiciji različita područja Atike (Atenu s predgrađima, agrarno zaleđe i obalni pojas) razdijelio je na deset teritorijalnih jedinica, a tri teritorijalne jedinice svakoga područja povezao u jednu filu. Ta fila, koja je sa starom filom rodovskog uređenja imala zajedničko samo ime, udruživala je stanovnike različitih rodova, područja i interesa. Sastav file bio je tako kompliciran, a organizacija tako neelastična da je u sustavu političkih organa izgubila svaku smisao. Međutim, Klisten je htio upravo to: umiriti aristokrate formalnim očuvanjem fila, ali file lišiti svakoga političkog utjecaja, a time i mogućnosti da se u njima oformi snaga koja bi ugrozila demokraciju.

Ta organizacija, kojoj je svrha bila da ne djeluje, morala je na svaki način biti dopunjena drugom, kako bi država funkcionirala. Klisten je stoga unutar pojedinih teritorijalnih jedinica organizirao manje nezavisne jedinice, tzv. deme, na čelu s biranim starješinama (demarkhos), koje su postale temelj cijele političke, ekonomske, vojne, sudske i vjerske organizacije atenske države. Najviše državne organe Klisten je u biti zadržao prema Solonovu ustavu. Dodao im je samo novo vrhovno zapovjedništvo vojske (zbor deset stratega). No, njihove je funkcije znatno promijenio: vlast areopaga, koji je do tada bio rezerviran isključivo za aristokrate, ograničio je na to da sudi za najteže zločine, kao i da nadzire provođenje zakona i pridržavanje ćudorednih običaja. Savjet četiri stotine proširio je za stotinu članova (tako da ih je bilo pet stotina, tj. po pedeset iz svake file) i pretvorio ga u organ izvršne vlasti. Vijeće ili bouli nije, međutim, djelovalo kao cjelina. U interesu operativnosti, vijeće je prenijelo kompetenciju svojega plenuma na stalni odbor od pedeset članova, koji se sastajao svakog dana. Takvih odbora vijeće je imenovalo deset, i to od zastupnika svake file izabranih ždrijebom. Svaki odbor djelovao je samo deseti dio godine. Članovi odbora koji je upravo obavljao svoje dužnosti zvali su se pritani (prytdneis).

Pritani su predsjednika birali iz svojih redova ždrijebom svakoga jutra. Nitko nije smio tu najvišu funkciju u atenskoj državi obavljati dulje od jednoga dana i više od jedanput u životu. Klisten je bio svjestan da je glavna prednost atenskog uređenja istodobno i njegova slabost: sloboda građana u tom se sistemu mogla zloupotrijebiti i građanima oduzeti sloboda. Jer uvijek se mogao naći ambiciozan čovjek koji bi uz pomoć unajmljenih plaćenika, ili uz podršku zavedenih masa, mogao izvršiti državni udar i postati tiranin.

Primjer crepića s imenom

Osim uobičajenih institucionalnih garancija, protiv te opasnosti Klisten je stvorio još jednu osobitu i vjerojatno donekle predimenzioniranu: ostracizam ili sud crepića (od ostrakon, crijep, vidi Ostracizam). U ostracizmu možemo vidjeti još jedan od eksperimenata tako tipičnih za Grčku. Antički su autori smatrali Klistena (uzgred: porijeklom aristokrata i unuka istoimenoga sikionskog tiranina) ‘osnivačem atenske demokracije’. Njegove zasluge visoko cijene napose Herodot u Povijesti i Aristotel u Politici. I moderni su autori u svojoj ocjeni uglavnom jedinstveni: Klistenov ustav smatraju završnim članom u nizu političkih revolucija kojima je Atena izborila svoj put do demokracije. Ali moderni i antički autori različito ocjenjuju tu demokraciju, što je, dakako, posljedica njihovih različitih klasnih i političkih pozicija. ‘Kako je dobro država, koja je u najgrubljim crtama bila oblikovana, odgovarala novom društvenom položaju Atenjana, očitovalo se u brzom procvatu trgovine i industrije, te povećanju bogatstva’, kaže Engels u Porijeklu obitelji, privatnog vlasništva i države. ‘Klasne suprotnosti, na kojima su počivale društvene i političke institucije, nisu više bile suprotnosti među eupatridima i običnim građanima, već suprotnosti među robovima i slobodnjacima, među nepunopravnim stanovništvom i građanima.’ Država koja je tako nastala bila je, da opet upotrijebimo Engelsovu formulaciju, ‘država na vrlo visokom stupnju razvitka, demokratska republika’.