Solon

Davor i Klara

01. 01. 2002.

Krajem 7. stoljeća prije n. e. unutarnja situacija u Ateni poprilično je loša, a još je gore inozemno stanje: Megarani su s otoka Salamine započeli blokadu atenske luke Pireja. Svi pokušaji da se otok osvoji ostali su bez uspjeha, a kako su arhonti, po svemu sudeći, bili uvjereni u to da problemi o kojima se smije govoriti nikoga neće mučiti, uveli su smrtnu kaznu za svakoga tko samo spomene Salaminu.

Našao se, međutim, čovjek koji je našao izlaz i iz te situacije. Došao je u skupštinu sa skiptrom skupštinskoga objavljivača u ruci, čime je automatski posjedovao imunitet, pa iako je bio mudra glava, ponašao se kao luđak kojeg se ne može kazniti za njegove riječi. Na kraju je odrecitirao plamenu budnicu (uz ostalo bio je i pjesnik) u kojoj je pozvao slavne Atenjane, ako nisu kukavice i lijenčine u zapećku, da krenu u boj za krasni otok Salaminu. Budnice u politici znaju postići uspjeh i narod je u skupštini uspio iznuditi novi rat za Salaminu. Kad je izašlo na vidjelo da je ona ‘luda’ iz skupštine Eksikestidov sin Solon, potomak kralja Medonta, arhonti su mu povjerili vrhovno zapovjedništvo nad vojskom. Solon je poveo rat protiv Megarana, porazio ih, vratio otok Ateni i postao u njoj popularniji od olimpijskog pobjednika. Dobio je stoga zadatak da pobijedi i one snage koje su prijetile da sunovrate grad u ponor građanskog rata.

‘Nezadovoljstvo je bilo golemo, jedni su ustajali protiv drugih’, piše Plutarh, ‘puk se bunio protiv plemića i protiv bogataša.’. Aristokratima je pri tome bilo jasno da će samo ustupcima moći zadržati bogatstvo i vlast. Narod je bio svjestan svoje snage, ali nije imao vođe. Situacija je napokon dozrela za kompromis i izbor je pao na Solona. ‘Bogati su ga poznavali kao imućna’, piše Plutarh, ‘a sirotinja kao poštena čovjeka’. Bio je prihvatljiv za obje strane i tako je 594. god. prije n. e. bio izabran za arhonta s izvanrednim punomoćima: trebalo je da donese novi ustav, ustanovi nove zakone i osigura izlaz iz teške situacije. Doslovce mu je dano dopuštenje ‘da sačuva ili iz dotadašnjeg uređenja odstrani ono što smatra potrebnim’, ili ga, ako je nužno ‘iz temelja izmijeni’.

Solon je, dakle, dobio zadatak da putem reformi izvrši revoluciju: zadatak koji su mu Atenjani povjerili ispunio je tako da se o tome do današnjeg dana uči u povijesti države i prava. Smjesta je proglasio sveopću amnestiju. Osim ubojica i izdajica domovine u grad su se smjeli vratiti i svi prognanici, uključujući i Alkmeonide. Zatim je poslao vojsku u rat protiv grada Kirze, koji je objavila delfijska amfiktionija. Na taj se način Solon privremeno oslobodio oružane sile i značajnim događajem zabavio misli svojih sugrađana kako bi imao mira za rad. Samu reformu započeo je ‘zbacivanjem bremena’. Ukinuo je, bez ikakvih naknada, sve dotadanje dugove, na državni je račun otkupio sve građane koji su bili pali u dužničko ropstvo i zabranio da se ubuduće za dugove jamči vlastitim tijelom. U interesu unapređenja poljodjelstva olakšao je prelaženje od sađenja žitarica na uzgoj voća i vrtnih plodina i ukinuo staru zabranu izvoza maslinova ulja. Istodobno je zabranio izvoz žita, kako bi osigurao prehranu gradskog stanovništva. Obrtnicima bez zemlje priznao je sva građanska prava. Kako bi potakao unapređivanje obrta, izdao je naredbu da sin ne mora hraniti ostarjele roditelje ako mu u mladosti nisu omogućili da izuči kakav zanat. Areopagu je dao u zadatak da povede računa o tome na koji se način tko uzdržava, te da progoni besposličenje i nepotrebnu raskoš. U interesu cjelokupne ekonomije, uveo je nov sustav mjera i vaga, te počeo kovati vrijedan srebrni novac. Zatim je donio zakon koji do tih vremena nije imao prethodnika, a ni danas se svugdje ne prihvaća kao po sebi razumljiv: svaki građanin imao je pravo žalbe protiv odluke bilo koje instancije, i to neposredno sudu.

Novim ustavom Solon je ukinuo rodovske privilegije i utemeljio ih na principu timokracije, tj. na skali prava i dužnosti raspoređenih prema imetku. Stanovništvo je podijelio na četiri klase: oni najbogatiji, koji su sa svojih imanja imali 500 medimna prihoda od žitarica (1 medimnos = 52,5 litre), mogli su biti arhonti, areopagiti itd., ukratko najviši činovnici; pripadnici drugoga razreda, sa svojih 300 medimna, mogli su vršiti sve visoke službe osim časti državnog blagajnika, koja je bila namijenjena najbogatijima. Pripadnici trećeg razreda, sa 200 medimna, mogli su biti niži činovnici, a pripadnici četvrtog razreda, među koje su se ubrajali i oni bez ikakva imetka, mogli su biti članovi novouvedenog ‘savjeta četiri stotine’, čiji je zadatak bio da formulira prijedloge za skupštinu i kontrolira djelatnost svih vladinih institucija. Solon je također uveo novi najviši sud (heliaia), od porotnika biranih ždrijebom, i u duhu starih tradicija ponovo utvrdio kompetencije i sastav narodne skupštine. Ovdje su se najizrazitije očitovali demokratski elementi Solonova ustava: narodna skupština imala je pravo odlučivati o svim stvarima i izabirati sve činovnike, a pravo sudjelovanja u njezinu radu imali su svi građani Atene. Kad je Solon izložio svoj ustav na mramornim pločama u dvorani stupova najvišega svećenika, zatražio je od građana da se zakunu da će se njega držati i da ga neće mijenjati. A zatim je podnio ostavku.

Njegova je reforma bila rezultat kompromisa koji se u kriznoj situaciji činio rješenjem prihvatljivim svima. Čim je ta situacija bila riješena, nitko više nije bio zadovoljan novim ustavom. Seljaci su smatrali da je samo po sebi razumljivo da je s polja nestalo dužničko kamenje, no žalili su se na to što im nije bila podijeljena zemlja. Aristokrati su smatrali prirodnim što su im u kompetenciji ostali najviši organi vlasti, ali padali su u vatru zbog gubitaka koje im je nanijelo otpisivanje dugova. Demokratske slobode iskoristili su i klevetnici. Proširili su lažne vijesti da se Solon prije ukidanja dugova namjerno zadužio. ‘Morao sam se braniti od sviju’, napisao je o sebi u stihovima, ‘i odbijati od sebe zube, ko vuk usred čopora pasjeg.’ Nakon smrti, zahvalni zemljaci podigli su mu spomenik s natpisom u kojemu su ga nazvali ‘svetim zakonodavcem’. Paradoks je, od onih kakve povijest osobito voli, da je provođenje novog ustava omogućio jedan tiranin (vidi Atenska demokracija).

Još za Solonova života (umro je kao osamdesetgodišnjak 555. god. prije n. e.) u Ateni su opet izbili nemiri koji su se toliko zaoštrili da se zbog njih nisu mogli provesti ni izbori.