Većina hrvatskih izdavača objavljuje samo knjige za koje dobije financijsku injekciju od Ministarstva kulture pa je unatoč brojnosti nakladnika mladim autorima danas iznimno teško doći do svoje prve knjige. Zato je lani Matičin dvotjednik za kulturu 'Vijenac' u suradnji s izdavačem AGM-om pokrenuo prozni i poetski natječaj za autore mlađe od 35 godina koji pobjednicima donosi ukoričenje. Rezultat proznog ogranka je Zbirka priča 'Nasmijati psa' Olje Savičević Ivančević koja iza sebe već ima tri poetske zbirke (od kojih je prvu objavila još kao 14-godišnjakinja), a 'Nasmijati psa' njezin je lepršav, ležeran i pomaknutom humornošću obilježen prozni prvijenac

Već sam naslov, svojom štulićevskom asocijacijom, sugerira pop-referencijalnost kao jednu od temeljnih značajki većine priča, što se čitanjem i potvrđuje. Osim što se u pričama često referira na glazbene idole svoga odrastanja, parafrazira stihove nekih od njih (Haustor) ili čak fabulu priče temelji na motivu iz pjesme Nicka Cavea ('Christina The Astonishing'), autorica također i neke od priča strukturira stripovski (priča 'Z-majka u epizodi: fantomska gospođa Ukurcija') ili po uzoru na filmski žanr noir-krimića (priča 'Vilma Gjerek, mučena strastima, priziva ljubav i očekuje smrt'), odnosno takozvane filmove ceste (priče 'Cesta, paviljoni', 'Djetinjstvo režisera filmova ceste', 'Poslovni put u Tamburu'). Međutim, unatoč prepoznatljivosti žanrovskih motiva i situacija autorica u većini slučajeva uspijeva izbjeći deja-vu efekt služeći se suptilnim postupkom očuđenja - bilo upotrebom dječjeg, infantilnog pripovjedača, bilo crnohumornom duhovitošću ili pak laganim otklonom u apsurd i fantastiku.

Sve su priče urbano ambijentirane, a većina ih tematizira djetinjstvo i odrastanje iz ženske perspektive. No, kad to i nije iz dječjeg kuta već s vremenskim odmakom, opet je potpuno u skladu s naslovom jedne od autoričinih pjesničkih zbirki - 'Vječna djeca' - akteri su većine priča koji i u svojoj zrelijoj dobi na život još uvijek gledaju ležernošću zanesenjaka, sanjarski, s još neusahlim porivom za avanturom i bar privremenim bijegom od obaveza. Ali ponekad je, uslijed protoka godina, ipak potreban i izvanjski poticaj – npr. šetnja psa u naslovnoj priči – kako bi se skriveno dijete trgnulo i sivilo svakodnevice odraslosti osvježilo kolorističkim šarenilom djetinjstva.

No, zbirka sadrži i priče duboko usidrene u stvarnost te lišene eskapizma i nostalgije, u kojima se tematizira anoreksija, narkomanija, starenje, samoubojstvo, bolest i homofobija. Međutim, i takvi su primjeri redovito depatetizirani, cijepljeni od moralizatorstva i dociranja te obavezno omekšani crnim humorom. Kod Olje Savičević-Ivančević satirizacijski je poriv primjetan, ali njezina anarhičnost nije gruba, ogorčena i prevratnička već zanesenjačka i optimistična, svakako bliža bonvivanskom hedonizmu negoli pesimističnom fatalizmu.

Svoj poetski habitus i pjesmotvorno iskustvo autorica uglavnom zatomljuje, ali to pažljivom čitaču ipak ne izmiče, a prepoznaje se u ekonomičnosti i eleganciji izričaja te ritmičnosti rečenica. No, ipak su tu i dvije vrlo uspjele, iznimno poetične priče koje slobodno možemo okarakterizirati svojevrsnom 'poezijom u prozi', a u kojima Olja iskazuje dvojinu svoje pjesničke osobnosti - lepršava zaigranost i nesputana, zanesenjačka maštovitost zaključne priče 'Zabava za dokone kćeri' naspram dirljive, melankolične suptilnosti 'Vrelih snjegova kolovoza'.

Uz te dvije priče, vrhunci zbirke svakako su 'on-the-road' filmovima inspirirane 'Cesta, paviljoni', 'Poslovni put u Tamburu' i 'Djetinjstvo režisera filmova ceste', na stvarnom događaju temeljena 'Pederi' (a koja atmosferom  pomalo zaziva Ammanitijevu uspješnicu 'Ja se ne bojim'), te uvodna 'Moglo bi se reći da je ovo priča'. Potonja nas priča - po osobnom sudu i najuspjelija u zbirci - svojom metafikcionalnošću i ironizacijom odnosa autor-pripovjedač podsjeća da je autorica apsolventica postdiplomskog studija književnosti. Međutim, unatoč očiglednoj pripovjednoj osviještenosti i znanju, njezine priče lepršave su, zaokružene, efektne i duhovite prozne minijature, cijepljene od akademske suhoparnosti i pretencioznosti kakva bi se od skorašnje magistrice književnosti mogla očekivati.

Ipak, kao i najveći broj kratkometražnih prvijenaca uostalom, zbirka 'Nasmijati psa' nije potpuno ujednačena, a njezinu koherentnost razbija nekoliko nedovoljno razrađenih priča ('Ukočene krafne', 'Amerikandrim', 'Profesionalni Cyrano') koje se baziraju tek na duhovitoj dosjetki, ali se autorica ne trudi odmaknuti dalje od toga. Priča se 'Muha' pak, nažalost, od posvete idolima odrastanja postupno pretvara u kontraproduktivnu mistifikaciju uvelike obilježenu za ostatak zbirke potpuno neprimjerenim, kičastim sentimentalizmom, prispodobivim kakvoj nezreloj šiparici, a ne ironičnom odraslom 'vječnom djetetu' kakvom se Olja Savičević-Ivančević u ostalim pričama pokazuje.

Sve u svemu 'Nasmijati psa' nepretenciozna je, raznovrsna i simpatična zbirka u kojoj autorica s lakoćom mijenja žanrove, vješto fabulira, efektno poentira te osvaja lepršavom ležernošću i pomaknutom humornošću. Hoćemo još ... i to što prije!