Autor: Ivana Sajko

Rio bar

Rio bar

bozzo

03. 07. 2006.

ocjena:
godina izdanja: 2006.
izdavač: Meandar
Ivana Sajko najuspješnija je dramska spisateljica mlađe generacije (rođ. 1975.), usto još i dramaturginja, kazališna režiserka, predavačica na Akademiji dramske umjetnosti te urednica dva časopisa. Nakon cijelog niza drama postavljenih u teatrima diljem svijeta Sajko se nedavno okušala i u pisanju romana. 'Rio bar' je naslov njezinog vrlo uspjelog prvog romanesknog pokušaja (nedavna nagrada 'Ivan Goran Kovačić' za najbolji roman) u kojemu se na mučnu zbilju i dvonožne uzročnike iste, Sajko okomljuje s mnogo više oštrine negoli se itko od njezinih suvremenih kolega po peru (tzv. neorealista i mimetičara) dosad usudio
Rio bar

"Pisanje je za mene teritorij bijesa, teritorij borbe u kojem neprestano pokušavam izmaknuti modelima i prisilama, ne samo kroz ono o čemu pišem, već i kako pišem'' citat je iz jednog Sajkinog novinskog intervjua koji ponajbolje definira njezin stvaralački nerv i autorske postupke. Pa krenimo od onoga o čemu Ivana Sajko u svom romanu prvijencu piše.

'Rio bar' je polifonijski tekst s tri noseća pripovjedna glasa koji iz različitih vremenskih perspektiva progovaraju o nagnjiloj, usmrđenoj ikebani neuralgičnih točaka, deformacija i anomalija hrvatskog rata i poraća. Ratni zločini (obiju strana), pretvorbeni kriminal, ksenofobija, slom gospodarstva, opća besperspektivnost i svakovrsna zapuštenost, mafijaški obračuni, stradalničke sudbine prognanih i nestalih (obiju strana, ponovo) ... tek su neke od tema kojih se Sajko u romanu dotiče. Sva su tri pripovjedna glasa, naravno, ženska, s time da dvije progovaraju iz pozicije otprilike deset godina nakon Oluje, a treća je situirana u vrijeme te oslobodilačke vojne akcije, što autorici omogućava da podjednak prostor i pažnju prida današnjici i njezinim problemima, kao i stanju i realnosti od prije deset godina.

Sva tri pripovjedna glasa dijele istu gorčinu, tjeskobu, mučninu i razočarenje, te su međusobno teško raspoznatljivi, a razlikujemo ih tek po pažljivo raspoređenim i kasnije ponavljanim detaljima, poput rane na prstu ili zavoja načinjenih od svile s vjenčanice. Dok jedna od njih u alkoholnom magnovenju i u okružju mafijaških obračuna i ksenofobije čezne za ljubavlju, a druga se pišući "Osam monologa o ratu za osam glumica odjevenih u vjenčanice" dotiče razorene mladosti i ugaslih nada, treća nastoji prizvati vrijeme kada joj je prva ratna granata razorila svadbeno slavlje te ju otjerala u progonstvo, a supruga na preduge popise nestalih ... da bi se sve tri naposljetku stopile u jedan te isti glas bijesa i optužbe. Podudarne u istim žudnjama, željama, porivima i snovima, Sajkine pripovjedačice predstavljaju cijelu jednu generaciju, zakinutu i obespravljenu, i što je najbolnije, okljaštrenu za mladost.

Autorica ne bježi od etiketa 'političke autorice' i u intervjuima priznaje da je u pisanju vode i politički, aktivistički razlozi (jer kako kaže, 'baviti se politikom da bi se oslobodilo od njenih interesa – to smatram prvim korakom pobune ...'). Zato ne čudi što romanom prevladavaju gorčina, bijes i sarkazam (u smislu gnušanja, zgražanja i gađenja) kao krajnje, radikalno sredstvo otpora odnosno najviši stupanj nepristajanja, nepomirenosti sa nametnutim stanjem. No, rukopis se također odlikuje i fragmentima izrazito lirski obojenima, autorica u cilju naglašavanja kaotičnosti često svjesno zanemaruje gramatička pravila, a snažan emocionalni naboj postiže upotrebom vulgarizama i slenga.

Po snazi i upečatljivosti svakako se izdvaja tzv. ''Zdravo Marijo'' dionica u kojoj se ratna stradalnica kojoj je agresorski napad uništio vjenčanje, s mješavinom gorčine i tuge direktno obraća kipu majke Božje u srušenoj crkvi, dovodeći u pitanje ideju oprosta i otvoreno se suprotstavljajući potiskivanju svijesti o istini i zatvaranju očiju pred njom. Kad smo kod toga, svakako treba spomenuti i faktografiju koju Ivana Sajko u obliku fusnota donosi na kraju knjige jer je tamo putem citata iz novina i transkripata sakupljena dokumentacija o nekim nečasnim potezima i zločinima naše strane tokom Domovinskog rata. Ti materijali, upravo uslijed dugogodišnjeg većinskog zatvaranja očiju pred istinom i faktima, ovakvom izdvojenom pozicijom na kraju knjige te dokumentarističkom objektivnošću kao kontrastu naspram subjektivnih iskaza od kojih se glavnina teksta sastoji, poprimaju neočekivani ironični predznak.

Ivana Sajko u svojim je tekstovima zaokupljena propitivanjem prostora slobode pojedinca i pobunom protiv svakog ukalupljivanja i stege, a ista se motivacijska pokretačka snaga prepoznaje u njezinom posezanju za žanrovskim hibridima i pokušajima pronalaženja novih autorskih modusa i postupaka. Nemirenje s učmalošću, nepristajanje na status quo, protivljenje konvencijama, poriv za promjenom, najkraće rečeno – bunt i subverzivnost su uvijek u temelju Sajkinog stvaralaštva, kako tematski tako i strukturalno.

U 'Rio baru' ona se na mučnu zbilju i dvonožne uzročnike iste okomljuje s mnogo više oštrine negoli se itko od njezinih suvremenih kolega po peru (tzv. neorealista i mimetičara) dosad usudio. Njezin otklon od jednoobraznosti i ustaljenih modela te spajanje žanrova i kombiniranje različitih autorskih postupaka, odnosno njezinu posvemašnju anarhičnost na planu forme možemo uzeti kao još jedan oblik aktivizma, u ovom slučaju u smislu otpora simplifikaciji koja u posljednje vrijeme obilježava sve sfere naših života.