srle

... rijedak sam gost u starom kraju,
al znam što misle i u snu -
i oni mene valjda znaju:
čak ni pripiti mi ne spomenu nju ...

... sve je onako kako treba biti!
Sretna priča!

 … Budi me čudno meškoljenje. Vidim donekle poznate oči. Njene su. Ali nju ne znam. Smije mi se. Ima prekrasan osmijeh. Stišće se uz mene. 'Jutro, kaže. Klimnem glavom. Kroz zatvorene usnice zatulim Ahaa. Osmijeh joj razotkriva 'blackout' prošle noći. Ustaje. Svlači plahtu - kao slučajno. To je znak da i ja moram ustati. Nogom napipam čarapu. I jednu papuču. Sasvim dovoljno. Prolazim kraj nje. Ne prati me pogledom. Tek skupi plahte na hrpicu. Završavam u kupatilu. Stavljam pastu za zube na prst. Moje četkice nema. Neće je ni biti - pomislih. Iz ormara vadim čist ručnik. Brišem se i vraćam ručnik natrag. Ne volim kvarit' raspored. Popišam se. Spustim dasku. Povučem vodu. Osjetim mekoću pod nogama. Zeleni, čupavi podmetač na podu. Zgodno. Vraćam se u sobu. Ona ulazi za mnom. Nosi kavu. Ispod pazuha joj pepeljara. Pali TV. Gledamo TV-prodaju. Pijemo kavu i pušimo ... Danas kuhaš ili jedemo vani? Upitam ju. Ne može izdržati - pada u smijeh. Čvrsto se zagrlimo. Da potvrdimo uspješnost sarkazma. Ljubim ju na rastanku. Jednom. Kratko. 

... Napokon odlazim. Izlazim na sunce. Naočale nemam. Bad. Odjeća od sinoć. Tramvaj me čeka. Ulazim. Predugo se vozim - pa izlazim. Hmmm. Svakakvi ljudi oko mene. Ne želim ih uopće uključivati u svoja razmišljanja. Pa ih ni ne gledam previše. Skužim gdje sam. Šetam. Čudno se osjećam. Kao foto-aparat bez filma. Škljocam. U prazno. Ne znam koja mi karika nedostaje. Zvoni mob. Luka je. Večeras isto? pita. Zašto ne, odgovorim. Jel sve okej?.  - Je je ... vidimo se. Dolazim kući. Prazno je. Ali optimistično. Popodnevno sunce me blago obasjava. Osjećam se sretno. Sekretarica ne svijetli. Broj poruka nula. Ma, kao da je i bitno. Oba broja moba su off. Tako i ostaje. Uhvatim čitati nešto. Sve ono što sam pisao do sada a što nikad nisam dovršio. I zvuči bolje nedovršeno. Nedorečeno. Sa ogromnim prostorom za nastavak. I stotinama mogućih smjerova.

... Otvorim frižider. Jaja, šunka, slanina. Jedem sve. Upalim TV ... Zaspem ... Sanjam sol, vožnju biciklom, putovanje, svog psa koji me vjerno čeka ... sanjam da me netko drugi sanja ... Zvrrr zvrrr. Zvono na vratima. Špijunka je lijep izum. Ali tvoja sjena te uvijek odaje. Nema potrebe ni gledat' kroz nju. Zvoni ekipa. Svi su tu. 'Bacamo' belu. Razbijanje. Totalno. Glazba se mijenja. Guštamo. Pričamo. O svemu. Lakše je sve ... Oblačimo se. Parfem. Gel. Uobičajeno nabrijavanje. Zapjevamo pokoju ... U autu smo. Pred diskom. Pozdravit ekipu na upadu. Pa za šank. Cuga. Konobar u zelenom ... Daleki pogledi preko šanka ... Kao nešto se kužimo ... Pričamo ... Nestajemo negdje ...

 … Budi me čudno meškoljenje. Vidim donekle poznate oči. Njene su. Ali nju ne znam. Smije mi se. Ima prekrasan osmijeh. Stišće se uz mene. 'Jutro, kaže.