Božić je judi! (pismo kumpanjici Mariji)

Božić je judi! (pismo kumpanjici Mariji)

ritn by: Elfrida MatučMahulja
27. 12. 2007.

Božić je judi, Božić je judi
Božić je Isusić se rodil!

Moja kumpanjica Marija je pametna ženska. To znan aš šempre čitan kako lipo piše. Mi dvi smo prave prijatelice magare se nikada va životu nismo videle. Jedanput smo bile blizu jedna drugoj, ma se je ona razbolela pak nismo mogle skupa popit kafe. Zato se jako puno pišemo. Danaska mi je čestitala. I ja san njoj otila poslat čestitku kakove se običava slat sada, ma na kraju san njoj napisala štoriju ku bin volila pravit i vami. Ki zna, morda me se jednoga dana i domislite.

Ben, ovako san ja mojoj Marijici pisala:

Ovo san draga moja :) kako san ti i obećala. Jušto san finila delat keksi - e da malo sam pekla da se vero ne pretvorim va gospu ka sve gre kupit va butigu. Nisan ja to niš jako puno pekla nego samo tako da imamo i neš domaćega za hitit pod zub. Morda još spečen kakov god biskvit ili ča god drugoga, ne znam ni sama - ča me bude volja i ča mi se bude paralo. Trudin se poklen puno vrimena opet Božić tornat va srce z onin njegovin vonjen koga san nikada volila ... ona tajnovitost, vonj bori i tamjana ...

Vonj bora ili šmrike ku je moj otac nosil va kuću z drmuna neću vero moć prpeljat doma z mojim plastičnin, dragin borićen, ma da mi ga se je baren domislit i dozvat ... morda, morda ću i uspit.

Najviše mi fale tihe i tajanstvene polnoćke. O mila moja, po cele Badnje dnevi smo nikada čekali uru za poć na polnoćku. Jil bi se bakalar i gjedalo na uru. Kolo deset i pol parćivali bimo svi uzbuđeno i nikako svečano va crikvu. Svaki z nike svoje misli va glavi, a nas dicu je najviše interesalo kako su crikvu poredili, kakove su jaslice, ke će se pjesme kantat na misi ... Srca su batila draga moja, kako da će skočit vanka zi prsa.

Va crikvu bi se prišlo malo prvo jedanajst. Nutri škuro. Nigdi ozgora z plafona jedna lipa plava svitlost obrnjena prema oltaru hitala je mistiku va celi prostor. Judi su pomalo hodili i punili banki, a va crikvi onako va škuromu z plavin svitlon bilo je čut potiho muziku - Božićne pjesme - Kirie Eleison, Narodi nam se ... i tako sve po redu ... domišljan se da su mi suze hodile na oči od lipote.

Kadi je taj oćut za finoću draga moja danas?

Kadi je oćut za tajnu porođenja Isusova?

Ča to ovi judi danas slave kad na polnoćku va crikvu prpeljaju i limenu glazbu? Vela buka i vela svitlost, blišći, čovika glava zaboli - a vanka ne smiš aš će te zapalit z petarde!

Kadi je skromnost štalice, kadi poruka slamice, kadi su pastiri i ovčice kadi mudraci?

Tako me žalosti ovo prostituiranje najdubljega oćuta pravoga blagdana za fameju i njezinu sriću, zajedništvo i jubav.

Tako bin se svakoga Božića tornala va jednu Božićnu noć kada su čestitanja bila tepla i iskrena i kada smo pokle polnoćke, već u rano jutro samoga Božića hodili z prijateli z kimi bimo se kuntrali i našli na misi kod nas ili kod njih doma - tada je to bilo tako sejeno i kada bimo ondat pokle dana posta provivali kolači ke smo tada zi srcen pekle i šetemanu dan prvo ... da sve prontamo na vrime.

Niš šoto bora zapakirano va šoping centru va blišćeći papiri, ma vero niš ne more zaminit onu radost va srcu ku je ovaj blagdan nosil zi sobun va naša mala mesta ka su vonjala na kolači i peći na drva, na tamjan i šmrike ... na mah ...

Na Božić kakovoga danas više ni.

Evo draga moja dobila si mesto čestike moju čežnju za Božićen, a š nju vas svih grlim i ljubim ja z Bodulije!