BURE BARUTA: Kako se naš šapat proširio kroz prozor

BURE BARUTA: Kako se naš šapat proširio kroz prozor

ritn by: Ahmed Burić
16. 11. 2017.

Kad smo, nekad proljetos, u Kancelariji Fondacije za socijalno uključivanje, nakon kampanje okruglih stolova o socijalnom stanju diljem cijele Bosne i Hercegovine, direktorica Ranka Ninković – Papić i malenkost potpisnika ovog teksta razmatrali šta i kako bi trebalo da se socijalni problemi i marginalizirane grupe učine vidljivijima, nismo imali nikakve precizne ideje. Znali smo, jedino, šta nećemo: marketinške kampanje su, definitivno, potrošile onu količinu socijalnog kapitala da bi ih čovjek mogao ozbiljno shvatiti. 

Ne treba pod svaku cijenu držati moralke, ali malo je degutantno pričati o gladnima i ugroženima, a istovremeno raditi kampanje za velike lance ili političke stranke. I trošiti budžete za sirotinju na koktele, smještaj i transport. Bilo kako bilo, valjalo se zamisliti nad malim budžetom i velikim zadatkom: ljudima je trebalo približiti toliko stvari, a prostor – sužen. Bilo konjunkturama koje su socijalne teme stavile na marginu, bilo što su mediji u borbi za preživljavanjem zaboravili na jedno od svojih osnovnih poslanja

E sad, na početku su bila prva dva stiha: "pogledaj kako se ovdje živi/upitaj jesmo li za to krivi". Kad su takve stvari u pitanju, kad je loše i izgleda da ne može biti bolje, jedino što čovjek doista može jeste upitati – „šta sam učinio/la, da (ne) bude tako?“ 

Ahmed Burić
Na početku nismo imali nikakve precizne ideje (SCREENSHOT: YouTube)

K vragu, objavljujem trideset godina, uvijek sam se trudio biti na liniji neke, uvjetno kazano socijalne pravde, znam kako je jesti u skupom hotelu, i iz metalnog kazana, i neke reference, poput broja čitatelja kolumni ili raširenosti onog što pišem, mi idu u prilog. S druge strane, uvijek osjećam pritajenu krivicu, i stalno se propitujem „jesmo li i sa Danima, i s Feralom, i sa svim stvarima u kojima sam učestvovao, mogli bolje, mogli jače udariti na ovu nemilosrdnu, žestoku neman nastalu iz 'ljubavi' boginje Iluzije o nacionalnom mitu i boga Sakupljača kamata i nameta. Jedna pjesma neće promijeniti svijet, ali mora biti rađena sa sviješću da negdje postoji neko koga će dirnuti, da misli isto, da osjeća …“ 

Kad smo u studiju u zaklonjenom dijelu srca Sarajeva, na Logavinoj, kod Damira Arslanagića, pijaniste i kompozitora, bivši član grupa Gino Banana i Crvena Jabuka, prijatelj Branko Sauka, nas trojica „sjeli“ da vidimo što imamo, to nikako nije izgledalo kao mogući uspjeh. Tek poredani versi i dva, najviše tri akorda, ideje kako bi to trebalo da izgleda: kao Band Aid, ali ni nalik, jer su pretpostavke s kojima su oni radili oko milion puta jače. Ali, kako obično bude da stvari završe onako kakva je bila osnovna intencija, onda su se stvari počele sklapati. 

Damir Nikšić
Čovjek s tisuću talenata, malo se brecnuo na banalnost teksta, malo glumio pjevača, i izveo ta dva stiha (SCREENSHOT: YouTube)

Prvi je uletio Damir Nikšić, čovjek s tisuću talenata, malo se brecnuo na banalnost teksta, malo glumio pjevača, i izveo ta dva stiha: u svakoj boji nađi nijansu/svakome treba dati šansu. Kako su istinski veliki izvođači, obično i pravi ljudi, na pitanje Vladi Kreslinu „stari, možeš li otpjevati tri stiha za ovaj naš hor“, prvo je stigao odgovor „kad ti treba?“, a za par dana uredno, u više verzija snimljeni njegovi dijelovi strofa. „Koliko ćeš ljudi usput sresti/na ovoj dugoj prašnjavoj cesti?“. 

Da, prethodno je u studio, u noći zatvaranja Sarajevo film festivala, poput anđela doletio Narcis Vučina, i otpjevao nam cijelu pjesmu, tako da nam pokaže da je imamo. On je taj fundament, kako kaže njegova pjesma iz 1971. godine i usput širi čisti zrak. Kad je u malu logavinsku kabinu, sa balkonom i savršenim pogledom na grad ušao Halid, znali smo da je pola posla gotovo, i nismo ni slutili da će se toliko boriti za pjesmu. Okrenuo je stihove naopako, i „upitaj gdje će spavati/ako nemaju daj im jesti“, postalo je „druže moj idemo sjesti/gdje ćeš spavati i šta ćeš jesti“. Samo je rekao „ovo je klasić'ni country, a ja znam kako se to radi“. Veliki, dobri i dragi Sinatra iz naše mahale. 

Halid Bešlić
Samo je rekao „ovo je klasić'ni country, a ja znam kako se to radi“ (SCREENSHOT: YouTube)

Energija djevojaka Mirele Lele Laković, koja je među ostalim nastupala i na Eurovisionu sa svojim bratom autorom i pjevačem Lakom, i Nine Babić, vokalistice grupe Sunday Stories, dovela nas je dotle da smo mogli zaboraviti na format, odnosno dužinu pjesme, i pustiti cure da na miru završe posao podizanja na viši nivo: „među njima tvoj je lik/čovjek radnik umjetnik/na početku svi smo puni mana/svako je srce rascvjetala grana“. Onda Narcis – „nema toga ko će reći/ko je manji a ko veći“, pa Vlado „nisu važne vjere nacije i spol“ i kao trešnja na kraju kolača Elvis J. Kurtovich, i njegova poruka „već kako se živi u tome je fol“. 

Plus Almir Kurt i Dino Šaran, u drugom bridgeu, kao dvojac koji ide za tragom koji su obilježile Lela i Nina. Onda još Marijan Dujmović kojem smo dali ono što smo snimali iz ruke, dok smo radili, i kadrovi Maria Iličića, iz Sarajeva, sa Sebilja, kod Katedrale, Doma armije, s Ferhadije… 

Dino Šaran
Plus Almir Kurt i Dino Šaran, u drugom bridgeu, kao dvojac koji ide za tragom koji su obilježile Lela i Nina (SCREENSHOT: YouTube)

I tako smo, kao u Vlaku u snijegu, dobili pjesmu. Isprva smo naš šapat, mogli čuti samo mi. Onda je krenuo po svijetu, i ljudi su se počeli javljati: iz Banje Luke, Praga, Ljubljane, Zagreba, New Yorka, uz poruke: hvala vam, ovo je himna svih nas koji smo pomjereni, koji smo skrajnuti iz ovog ili onog naroda, ovog ili onog razloga, i ne znamo gdje pripadamo, ali znamo da je ovaj glas, odnosno da su ovi glasovi ono što nas okuplja. Toliko nas na istoj strani. E, pa hvala, što postojite, svi vi koje je naš šapat iz sobe podsjetio na Nešto što vas dira. Zapjevaj kao sunce sini/reci ne želim više biti na margini.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube