U doba kad sam bil gimnazijalac (neki to vrijeme zovu kenozoik), počela je Vindija proizvoditi prekrasne sireve a la gorgonzola. Posebnost tih sireva je u tome što su mekani, pljesnivi i specifična okusa. Kad sam si prvi puta serviral taj sir, zazvonil je telefon, skočil sam da vidim koji komad me zove, i kad sam se vratil u kuhinju, na stolu sve kao i prije, samo sira nema. Mama je riješila nedoumicu: bacila sam onaj sir kaj se uplesnjivil. Opal sam u nesvijest i od tada taj sir trošim kad majke nema u blizini.
Šampinjone danas proizvodi puno uzgajivača, pa više nisu delicija samo za odabrane. Iskreno rečeno, među svim gljivama najmanje volim šampinjone, potpuno su bez ukusa i mirisa, ali spravljeni na neke načine, su upravo nenadmašni. Baš zbog tih osobina.
Na par žlica topla ulja dodamo oko pola kilograma šampinjona narezanih na listiće. Pri pirjanju se sve gljive nevjerojatno smanje, pa se ne smijemo prepasti zbog početne količine. Za dvije tri minute će se ogromna količina gljiva smanjiti na četvrtinu volumena, a to je vrijeme da se dodaju začini: sol, malo papra, origano, mrvičak muškatnog oraha. Dodamo vodu ili još bolje malo juhe, pola žlice brašna, pa miješamo i pustimo da zavrije. Kriška gorgonzole narezana na kocke je spremna za utapljanje u pirjanim šampinjonima. Miješati dok se sir ne rastopi. Cijela priprema traje najviše desetak minuta.
Prilog? Samo kriška kruha po izboru. Jednostavno nema mjesta za druge okuse. I bez brige ona plijesan se neće ni vidjeti. A i umjetno je prouzrokovana. Penicilin, dakle: zdravo za ne vjerovat.