Nećemo paničariti, rekoh sebi; ako ne mogu vidjeti statuse na fejsu, mogu umjesto toga pregledati statuse stvari oko sebe. Nije to - to, ali poslužit će da ublaži ovisničku krizu.

Bacila sam za početak pogled kroz prozor mog stana i utvrdila status tog dana – sunčano, nebo vedro, bez oblačka. Ovo je za lajkanje, pomislih. S obzirom da se na putanji mog prozorskog horizonta nalazi i onaj jedan jedini cvijet kojeg nadobudno uzgajam, nisam mogla ne ustvrditi, posramljeno, da je status tog cvijeta poprilično kritičan, takoreć' u terminalnoj fazi skapavanja od žeđi. Zgrabila sam najveći vrč kojeg imam u kuhinji, napunila vodom do vrha i obilato zalila jadno stvorenjce. Da je mogao, cvijet bi mi ovo sigurno bio zahvalno zalajkao. Nije loše, pomislih. U nepunih deset minuta jedan lajk sam dala, a jedan dobila. Što sad?

Palo mi je na pamet da bih mogla provjeriti statuse nekih članova obitelji koje mjesecima nisam nazvala. Ako me dosad nisu skinuli sa liste rođaka. Nazvala sam prvo mamu. Žena skoro infarkt dobila. Dobiti poziv od mene u deset sati ujutro a nije nitko umro? Pitala me, sa zebnjom u glasu, što se, pobogu, dogodilo? Nisam joj htjela reći da mi je ugasilo internet. Rekoh, „samo da te čujem“. A ona će meni:

- Pokvarija ti se kompjuter, ha?

Eto što moderne tehnologije naprave od ljudi. Rođena majka ti ne vjeruje da je zoveš iz čista mira.

Sećam se da smo se na brzinu obukli. Da su mi kroz glavu prolazile gluposti ... tipa da li će mi biti toplo u farmericama - šta će vatrogasci - treba da operem zube - šta da ponesem ... i sveprisutni delić nade da je ipak sve samo loše shvaćena rečenica.

Sećam se vatrogasnih kola ispred zgrade. I čudnog grča u stomaku koji do tada nikad nisam bila osetila. Nekog straha da će sve ono što je smisleno odjednom postati besmisleno. Sećam se ulaska u stan ... uplakane Zorice. Nekih ljudi. Sećam se da mi je neko rekao da leži u kupatilu. Da čekamo hitnu pomoć. Da mi Zorica govori da su mu usne plave. I da je beo. Sećam se da sam sela. I da sam htela da nekako budem hrabra. Da sam nazvala mamu i rekla joj da ona kaže sestri. Sećam se pokušaja prihvatanja da su njegov i moj razgovor od prethodnog dana i dogovor za kartanje narednog vikenda ostali da vise u međuprostoru realnosti i želja. Zauvek osuđeni da žive samo u mašti. Sećam se pozivanja ljudi koje i ne poznajem, ali koji su znali njega. Sećam se kako me je iznerviralo kada mi je njegov dobar prijatelj plakao i vrištao na telefon. Sećam se terase po kojoj sam šetala tipkajući brojeve koje sam prepisivala iz njegovog telefona. Sećam se saksije s papričicima na terasi. Sećam se mame koja mi je davala neke tablete za smirenje i da nisam htela da ih uzmem. Sećam se da je i D. plakao. Sećam se zvuka kese u kojoj su odneli ono što je za mene pre pola deset tog dana bio moj ćale. Debeli, kako sam ga zvala.

Narednog dana smo otišli u sudsku medicinu. Devojka koja je tamo radila nas je uputila do mrtvačnice i rekla da tamo treba da ostavimo stvari. Sad mi zvuči idiotski da smo dan pre toga palamudili o tome da li treba da bude sahranjen u odelu ili u farmerkama i majici što je bilo prikladnije njegovom načinu oblačenja. Stajali smo pred velikim metalnim vratima i čekali da neko odreaguje na zvono. Izašao je čovek iz prostorije čiji su enterijer činile kese. U kojima su bili ostaci nečijih mama, tata, braće, sestara ... Kese su bile razbacane po podu. I sve mi to na momenat nije bilo ljudski, ali je deo mog mozga slao poruku da je ostacima u kesama potpuno svejedno da li su na svilenoj postelji ili na hladnim pločicama. Pre nego što je čovek zatvorio vrata, primetila sam da iz jedne kese viri noga. Malo nakrivljena u kolenu. Predali smo mu kesu sa stvarima (idiotskom logikom smo izabrali odelo), on nam je rekao da dođemo za dva-tri sata kada će znati šta je prouzrokovalo pad u malom wc-u mog ćaleta koji je pre toga, po svom običaju, tresao pepeo cigare u kadu. I taj pepeo po beloj kadi mi je ostao urezan.

Za dva-tri sata saznali smo da je Debeli imao aneurizmu u mozgu. I da mu ni tim lekara, da je u tom momentu bio oko njega, ne bi pomogao. Trebalo je neko da ga identifikuje. To mu valjda dođe kao neko pravilo kada se neko sruči u 55. godini. D. je otišao da potvrdi da je baš taj koji je umro od aneurizme u mozgu moj ćale. Ja sam mislila da ne mogu, jer mi je još uvek pred očima bila kesa iz koje je virila noga ... jer sam bila ubeđena da je to baš njegova noga i da će je sigurno morati slomiti kada je budu 'ispravljali' da bi stao u sanduk. Ako se kosti nekog ko umre od aneurizme uopšte i lome. Nisam mogla da razmišljam o tome. Nekoliko dana nakon sahrane, kada je saznanje da ga više nikada neći videti postalo skoro pa opipljivo, zažalila sam što nisam ja išla da ga identifikujem ... iako sam imala sliku Debelog u odelu s rukama prekrštenim na grudima kako žmureći leži u sanduku koji smo izabrali koji sat pre toga. Proganjala me je noćima koje nisam prespavala. D. mi je posle rekao da treba da mu budem zahvalna što ga je on identifikovao. Tada sam još više zažalila što nisam imala hrabrosti da to sama uradim.

Teško mi je da uđem u kapelu od tada. Suviše jasno vidim kovčeg s ćaletovim imenom, i mene i sestru koje stojimo govoreći 'hvala' ljudima koje delom i ne poznajemo. Groblja su mi uvek bila bacanje prostora, a odjednom sam želela da idem skoro svakodnevno. Kao da bi to bilo šta promenilo. Prvih mesec dana nakon onih pola deset ujutru sam uglavnom imala želju da odem i raskopam onu nabacanu zemlju i ostatke cveća, usled ludačkog poriva da ga ponovo vidim. Moje misli su bile haotične, spavala sam po sat-dva dnevno, osećala sam se kao da sam išla poljanom kojom je iznenada prošao voz i tangetirao me u tri lepe. Prvo su me opsedale misli o tome kako pada u tom wc-u ... onda kako leži u sanduku ... Jednom sam sanjala da sam mrtva i da me mama i sestra ne vide, a ja kontam 'okay, ja sam ista, znači to se desi kad umreš', ali sam se čudila kako njega ne vidim kada smo sada 'na istoj strani'.

Valjda me Nova godina rastužila, pa sve slike ponovo oživljavaju nakon manje od pet meseci. Rođendan mu je bio 1. januara ... pa mi nedostaje da mu kupim neku glupost i da odem na žurku/sedeljku koju bi tog dana on i Zorica organizovali. I kao da ga i sad vidim kako sedi, brine da čaša nikom nije prazna i smeje se. I tako i do pola deset ujutru ako treba.

Ok, sve je sretno završilo, pomislim svaki put kad ga zateknem kako sluša "rokiju" iz tih godina. Od Thompsona do Jethro Tulla u nekih 4-5 godina, dobro je. I to sve bez mog utjecaja. Pustila sam ga, "nek' se nađe", što bi se reklo. Nisam htjela utjecati. Dobro, u fazi Thompsona možda nisam dovoljno diskretno bježala povraćati u kupatilo, ali inače sam se sasvim hrabro držala. Dobro, u fazi Magazina možda sam malo prejako lupala glavom u zid u mojoj sobi, ali inače sam se, majke mi, skroz dobro držala.

Jutros, dok je cupkao u ritmu "I Shot the Sheriff" primjetim:

- Ti si se baš nakačija na Marleya, ha? - ne mogavši sakriti ponos u materinskom mi glasu.

- Ae. To otkad san počeja pušit travu, baš mi je nekako gušt.

Zatrčim se za njim preko cijele kuhinje urlajući.

- Tukac jedan bezobrazni! - vičem smijući se i šaketajući ga, iako je to smiješan pokušaj, s obzirom da me već neko vijeme nadvisuje za glavu.

- Daj makni se, dosadna si - trzne ramenom kao da tjera dosadnu muhu, surfajući po You Tubeu. Zaustavlja se na "Let the sunshine in" i sceni Bergerovog ukrcavanja u avion za Vijetnam.

Bulji netremice u tu scenu, a ja mu pričam film. Potpuno nekontrolirano krenu mi suze, bujica suza. Gleda me, osupnuto. Na refren "Let the sunshine in" i scenu groblja sa tisućama bijelih nadgrobnih ploča, ja već jecam i nesuvislo nastavljam monolog.

- ...kužiš, to je priča o besmislu rata, to su ti bili hippeyi, znaš..i znam, čudno ti je što plačem ovako, ne znam ni ja što mi je, tojest, znam, ja ti sada plačem zbog ovog našeg rata i svih tih besmislenih žrtava, zbog svih poginulih, znaš, u Hrvatskoj, u Bosni, u Srbiji...plačem jer ih je toliko poginulo a zašto, zašto...a oni koji nisu poginuli imaju ptsp i više nikada neće biti normalni, pa razaraju svoje obitelji, pa će njihova djeca zbog trauma sutra razarati svoje obitelji, i sve tako u krug...kužiš, jubavi, da nema rata koji ima smisla, nema pobjednika..ja, ovaj...oprosti...

Gledao me je pogledom u kojemu su se miješali čuđenje i sućut.

Na videu sa You Tube-a neka se livada napunila ljudima svih boja a refren pjesme pjevan u zboru onih koji su vjerovali u "Ljubav i mir" punio je moje oči vodom kao akumulaciono jezero.

- Mama, moran sad u školu.

- Dobro - posramljeno pokušavam ušmrkati suze i pjesmu.

Pratim ga do vrata, zastaje, okreće se, i pomalo zbunjeno, ali sa nježnošću u glasu, kaže mi:

- Mama...nemoj se živcirat.

- Neću - odgovaram mu smiješkom - Neću se živcirat. Bog, zlato. Volin te.

- I ja tebe. Bog, mama.

Jasno, kazneni postupak zbog korupcije protiv čitave stranke koja je pri tom još uvijek na vlasti zahvaljujući glasačima čiji je novac, uostalom i sisala, zanimljivi je kuriozitet u čitavoj Europi. No, posebno su zainteresirani ovdje u šupku Unije. Posve razumljivo.

Ovdje se, poput u nekoj Češkoj komediji, političari neće libiti jednu cestu otvoriti dva puta u isto vrijeme. Fizikalne zakone izbjeći će tako da će ministar prometnicu otvoriti s jednoga kraja, a njegov pan kolega s drugog. Nesretnu sudbinu kolega iz Hrvatske s kojima su proveli duge sate na nebrojenim samitima i ovdje s nestrpljenjem prate. Tako su Udalosty postupku protiv Sanadera i istrazi nad HDZ-edom posvetili gotovo trećinu vremena.

I ovdje na Dunavu, gotovo u centru Monarhije, gledali smo ispijenog Ivu kako se zajebava sa sucem Turudićem. „Ja se ispričavam što sam ovako obučen, mislio sam da idem liječniku na Rebro, a onda su me odveli ovamo“, požalio se Sanader. Čovjek bi pomislio da Sanader u zatvoru točno zna kad treba da se pere, kad ide na doručak, kad na pet minuta šetnje po dvorištu, a kad na početak ročišta.

Nakon komentara premijerke na aktualnu istragu prilog je završio izjavom starijeg muškarca, koji unatoč proćelavoj glavi kosu i brkove boji u crno. „Godinama sam tvrdio da ova vlast potkrada naš narod. Pljačkali su i bogatili se na našoj muci“, ponosno je pravednim gnjevom gorio muškarac potpisan tek kao „Obyvatel Zahreba“.

Nitko ovdje pojma neće imati da je stanovnik Zagreba koji je cirkus posve zasluženo zaključio zapravo stari splitski prevarant Stipe Legenda. Prototip glasača, Hrvata, hommo politicusa, koji je istina zadnji put glasao za Keruma, ali cijeni samo Krista, Hrvatsku i Tuđmana. Hajduk i Dinamo samo kad pobjeđuju. "Mislim da je nevin i da ce ga policija", kaže.

Osim nevoljama hrvatske političke elite zapaženu minutažu ovdje u šupku Unije novinari su posvetili i jednoj francuskoj delegaciji. Domaće kolege francuski stručnjaci upoznali su s najnovijim metodama razvijenim u EU za što bolje suočavanje s aktualnom krizom. Jedna od prednosti članica EU, a koje ćete i vi Hrvati u domovini brzo osjetiti, jest protok informacija i primjena novih tehnologija. Uspješne tehnologije razvijene u nekoj članici Unije, lako se mogu primijeniti i u drugim zemljama.

Zahvaljujući znanjima stečenim tijekom posljednjih nereda diljem Francuske, tamošnji su policajci, kažu, razvili revolucionarnu tehniku za suzbijanje uličnih nereda. Svoje su iskustvo rado prenijeli braći po gumenoj palici na Petržalku, Ružinov i tamo na Karlovu Ves.

Eto, tako se sprema, očekujte da nova znanja usvoje i u Zahrebu.

Analiza kritikâ romana "Psi na jezeru" Miljenka Jergovića

O romanu su pisali Boris Postnikov na Booksi, Vladimir Arsenić na e-novinama, a Mirnes Sokolović na sic-u.

***

Pišući o „Psima na jezeru“, Postnikov ne piše o „Psima na jezeru“, on piše uglavnom o svemu drugome, zatim malo prepričava knjigu, baci trun impresionističke kritike, pa opet piše o svemu drugome. Uglavnom o – ideologiji. Postnikov je filozofski preučio, sve češće se bavi mućenjem bistre vode, a to je zbog toga što je u jednom trenutku odlučio da postane salonski desničar. On romanu „Psi na jezeru“ prilazi ideološki, prije svega  obračunavajući se s autorom. Piše o tricama i slonovima, samo ne o tekstu. Plašeći se valjda da će suha imanencija značiti zabadanje glave u pijesak, da je to grijeh ravnodušnosti naprama surovoj stvarnosti, ideološki kritičari će i od estetske muhe napraviti ideološkog elefanta (kako je govorio Vuk; Karadžić, ne Drašković), a estetskog će slona previdjeti zarad ideološke muhe zunzare.

Postnikov je dobru trećinu kritike posvetio toj polemici zbog optužbe „da jedino Jergović nema ništa sproću rehabilitacije četništva“, i to ne na način da se odredi misli li i on da je Jergović za četnike, već da indirektno zamjeri piscu na hvale vrijednoj gesti: povlačenju iz promidžbe knjige, e da bi što je više moguće poštedio negativnih posljedica spomenute hajke. Za preučenog Postnikova ta je gesta nešto loše. Ne, Postnikov je toliko fin i odgojen da on to ne kaže, samo se u gomili rečenica provlači odbojnost prema Jergovićevoj odluci, koja – ako ste normalan i častan čovjek – mora naići samo na razumijevanje, štoviše odobravanje. Ako nekog tuku na ulici i vi se umiješate da pomognete, vi ste učinili dobro djelo. Ako se povučete iz javnosti dok ste meta polemike, ne biste li pomogli projektu u koji ste uložili truda, to može biti samo za pohvalu. To se ne može arbitrarno promatrati; netko može reći: „Ne, ja mislim da je časnije ne pomoći čovjeku koga tuku na ulici (štoviše i ja bih se pridružio napadačima)“, ali to bi se protumačilo ili kao znak moralne ili duševne poremećenosti, ili bi se u nekom kontekstu moglo iščitati kao ironija ili nekakav humor; isto tako, netko može reći: „Ja se ne bih povukao iz ekipe premda kao meta javnih polemika vučem cijelu ekipu na dno, ali baš me briga“, međutim, to bi se doslovno moglo tumačiti samo kao sebičnost ili socijalna patologija.

Dakle, Jergović bira šutnju u javnom prijeporu u kojemu je optužen da je četnikofil, e ne bi li pomogao prijemu svoje knjige.

Ako se Postnikov već nije želio očitovati o tomu što misli o toj polemici – a nije morao, nije bilo obvezatno – mogao je lijepo to preskočiti, kad već nije povezano sa sadržajem romana. Ovako, novopečeni se salonski desničar, preučeni Postnikov jednim udarcem – indirektno, na svoj fini način – 1) svrstao na stranu Jergovićevih opadača, 2) posrao se po inače stoičkoj gesti pisca i 3) zabrazdio u ideologiju u književnoj kritici.

Postnikov nigdje ne kaže, ali kao da kaže: „Jergoviću, Jergoviću, ne volim te jer nisi kao – Zidić“. Ideološka fascinacija Jergovićem ima negativan predznak, kod Postnikova je to očito, ali mu filozofska preučenost to prikriva jer uspava čitatelja kvaziteorijskim obrazloženjima.

Onda kada se zaista pozabavi tekstom samim, Postnikov prepričava, dok je vrhunac razudbe: „ne donosi ništa novo ... kao i uvijek, dvije linije pripovijedanja ...“

Kada bi pisac po zakonu morao u svakoj knjizi pružati nešto novo, Nabokov i Updike i Bellow, recimo, uvijek „su isti“; kod Nabokova je to neki romanist, „sonderling“, intelektualno superioran, ali vjerojatno duševno obolio, okružen mentalnim kepecima, kod Updikea je glavni junak vršnjak piščev koji opservira suvremenu Ameriku, kod Bellowa načitani introspektivni intelektualac u sukobu s okolinom; pa što; hajmo reći Nabokovu: „Ajme, ponavljaš se!“

Ideološki kritičari na silu stavljaju knjigu u „kontekst devedesetih“, zaboravljajući da je roman – totalitet, koji onda sadrži sve „sastojke“ duha vremena, to jest duhovne situacije, pa i politički sastojak. Treba se podsjetiti Nabokovljevih predavanja, koji se djela držao kao pijan plota, a opet iz njegovih analiza nisu ispali ni ličnost pisca ni umjetnički ni socijalni kontekst.

***

A na jedinom mjestu na kojem se Postnikov zaista približava pravoj kritici, kada misli da je pronašao zanatsku falinku u romanu, naime kada Jergoviću zamjera što je taj i taj lik ubacio u knjigu „samo da bi nešto objasnio ili prokomentirao“, e tada si preučeni kritičar zabija efektan autogol, kojega nije niti svjestan.

Jer, sam se natrćio na slijedeće riječi koje je pisac na svom blogu odavno napisao, a povodom izlaska hrvatskog prijevoda knjige Roberta Bolana „Divlji detektivi“. Tu Jergović piše:

"Divlji detektivi neobičan su, krajnje furiozan i opčinjavajući prozni komad od petstotinjak stranica, koji demantira veći dio onoga što bi roman u žanrovskome smislu, a iz perspektive ovdašnje profesorčadi i kritičarčadi, imao biti, ali što je zanimljivije i svakako relevantnije, demantira i svaki postojeći i zamislivi model komercijalne knjige ili bestselera. Naime, premda su na hiperkomercijaliziranom angloameričkom tržištu prodani u stotinama tisuća primjeraka, “Divlji detektivi” su knjiga koju je, zapravo, nemoguće sasvim pratiti. Pisani u kratkim narativnim fragmentima, koji žanrovski, ali i poetički, nalikuju iskazima svjedoka u filmskim dokumentarcima, oni reminisciraju mozaik burne povijesti utrobnog realizma i njegovih protagonista. A što bi sad, dođavola, bio utrobni realizam? Izmišljeni kvaziavangardistički pjesnički pokret, kojem pripada i Bolañov fikcionalni alter ego Arturo Belano.

Roman se, u beskonačnom nizu rukavaca, od kojih većina na koncu ostane nedovršena, bivaju skrajnuti ili ih pripovjedač pošalje u fade out (hrvatski bi se, možda, moglo reći – u utihnuće), odvija pred čitateljskim očima i u njegovoj imaginaciji, a da mu, zapravo, nikada ne bude do kraja jasno šta to čita i o čemu se tu, ustvari, radi."

Dakle, ipak je istina: čitanje je imperativ za pisca, a za kritičara još i više, a da i preučeni filozofi umije ne pročitati što treba, pokazuje i ova kritika.

U međuvremenu se oglasio još jedan preučeni kritičar, Mirnes Sokolović, koji je na sic-u kanio rasturiti stil i jezik Jergovića u Volgi Volgi. Spomenut ću dvije stvari: Sokoloviću smeta usporedba „plav kao palačinak“ i smeta mu konac romana. Jer, pita se Sokolović, tko je od nas ikada vidio plavu palačinku.

Hajdemo se prvo zezati.

Zezanje o plavoj palačinki:

Na engleskom, blue pancake znači u slengu nešto gadno, gljivičnu infekciju anusa, ili – češće – infekciju vagine. Postoje ipak i neki recepti za plave palačinke, slane s plavim danskim buđavim sirom, ili slatke, ali se koristi kuharska boja ili plavi liker.

Ja nisam frend M. Jergovića i ne znam što je njemu bilo na umu kad je napisao „plav kao palačinak“. Ali znadem ovo: tu je usporedbu već jednom bio napisao, prije no je izašla u noveli Volga Volga. U kolumni u Jutarnjem. Jednu je Njemicu opisao kao plavu kao palačinku.

I sad, što. Sokolović je u pravu pedeset postotaka. Nitko ne može dokazati da plave palačinke postoje. Osim poslastičara. Ove koje postoje, kao recepti i kao infekcija spolovila, tko zna jesu li bile piscu na pameti. Ali, tu su i onih preostalih 50 postotaka. Nitko ne može dokazati da plave palačinke ne postoje. Pisci ponekad mijenjaju pravopis. Ponekad izmisle riječi. Ponekad skuju stilske figure koje nitko prije njih nije rabio. Plava palačinka će tako ostati Jergovićev patent na CBS jezicima.

E sad ozbiljno o plavoj palačinki:

Palačinka je, kao što znate, uglavnom žuta.

Kakav je Robi Prosinečki? Žut. Ali ga zovemo plav. Žuti je zato što ga je Osim tako prozvao. I Branko Ćopić je plavokose ljude zvao žutima.

Jasno?

***

Drugi „ključni“ Sokolovićev prigovor na „Volgu Volgu“ je što na koncu knjige Pljevljak smatra Avrama Prodanovića, svog dželata – prijateljem. Kako to, čudi se onako preučen, pa kaobajagi isprobava sva moguća tumačenja, samo mu ono jedno, jedino logično ne pada na pamet. Eto, šta filozofija učini od čovjeka. (Ako i vama to logično tumačenje nije palo na pamet, suzdržite se od tumačenja knjiga.)

Ali, ja ne bio lijen, već malo potražio što je Sokolović jadan uspio namrčiti od teorijskih tekstova. I nađoh ovaj biser u Sarajevskim Sveskama. Evo čitajte i smijte se, a možda i plačite, jer eto kako za preučenog teoretičara rat može imati funkciju kao neka kulturna dotacija (on rat smatra kulturnim događajem(!)):

Citat

"Budemo li više puta egzaltirano pominjali rat kao kulturni događaj koji je presudno prethodio stanju kojem danas nazočimo, posluživši devedesetih, poput prave apokalipse ili potopa poslije kojih u društvenim i kulturnim okružjima više ništa nije smjelo niti moglo ostati isto – onda ćemo ponajprije razmišljati o tome kako je rat umnogome anticipirao aktuelnu epohu nove praznine i dirigovane oskudnosti, o tome, dakle, kako je rat poslužio tek kao banalni uvod u kulturno stanje sustavne proizvodnje odsustava i svekolikog osipanja društvenih datosti, što danas determinira strukturu osjećanja čitavih generacija.

/.../No, potrebno se na početku odmah upitati i unekoliko razjasniti – šta je to konkretno što je rat donio kulturnim i društvenim gibanjima u južnoslavenskim okvirima, osim vehementne intervencije u povijesnopoetički razvoj kulturnih formi poslije koje će, recimo, postmodernizam ostati nepovratno uzdrman, njegova muzealnost i metafikcijski eskapizam trajno osporeni, pred imperativom za dokumentarnom elaboracijom zbilje koja je jedina mogla dohvatiti i estetizirati svjedočenja stvarnih svjedoka". – kraj citata

Preučio.

Za ovakvu je kritiku Sokolovićevu netko napisao da je close reading. Close reading ne postoji. Pročitao sam desetke tih tumačenja red po red i riječ po riječ, i uvijek je iza toga stajala mržnja prema čovjeku čije se djelo analizira. Kardinal Richelieu je tu uvijek uzor.

Sokolović i Postnikov su idealan par.

***

Arsenić, kao najnoviji ispisnik Jergovićev, hvali roman, ali samo zato što je za njega ideološki predznak koji je u knjigu učitao – pozitivan. O romanu on ne piše, već uglavnom hvali ličnost autorovu, praveći nategnute paralele sa Peščanikom i Talmudom. Ali, bar je uočio pripovedanje kao glavnu Jergovićevu strast. Ipak to nije kritika već samo ljubavna izjava. Jedan od svojih najgorih padova Arsenić čini u „kritici“ romana Vuka Draškovića.

(U sledećoj epizodi – analiza Arsenićeve kritike romana „Dr Aron“ Vuka Draškovića)

Već san bila skroz luda od smišljanja naslova, kadli mi jedan dobar prijatej kaže :"Knjiga je tvoje dite, ne pitaj nikoga, ti ćeš najboje sama smislit."

I tako se ja sitin najsmišnijeg naslova od jedne priče koju san napisala ja mislin 2009. a glasija je "Kompilacija erotsko-nogometnih kontenplacija". Onda smo ja i izdavač malo taj naslov okrenili i obrnili i dobili naslov za knjigu. Kad bude i službeno, reć ću van.

U međuvrimenu, odlučila san da moran nešto napravit s frizuron jer nemoš brate mili na promociju knjige sa ovon mojon nezaposlena-domaćica-a povremeno-i-blogerica -i-selebriti frizuron.

Kako ja rijetko iden kod frizera, jer izdržat uru ipo sideć dok ti neko petlja po glavi to je meni tortura, uletin u gradu u prvi frizerski na koji san naletila. Izbor mog frizera ovisi isključivo od toga u kojem momentu je meni palo na pamet da bi tribala nešto napravit s koson. Skoro nikad nisan imala "svog" frizera osim neko vrime jedan frizerski salon di san vjerno dolazila jer se u njemu moglo pušit čak i kad je već bija stupija na snagu zakon od nepušenju u zatvorenin prostorima.

E sad, sve je lako, ali kad me frizerka pita "Šta želite?", situacija se naglo zakonplicira.

Kažen ja njoj daklem:

- Ovako, želin da mi malo skratite ovdi iznad uva, i ovdi ispod, i da mi podšišate malo livo i malo desno, s tin da mi dužina ostane ista.

Ona bidna u čudu:

- Skužajte gospođo, ali kako mislite da vas podšišan malo livo malo desno malo ispod i malo iznad uva a da van dužina kose ostane ista?

- A šta ja znan bogati, ti si frizerka, nisan ja! - odgovorin ja samouvjereno.

Ova zavrne očima:

- Dobro, a oćeteli se pituravat?

- Oću, oću, evo, malo mi ovdi uz tjeme piturajte i ovdi livo di iman dvi-tri sijede i malo iza di mi je malo potamnila kosa, ali molin vas nemojte mi stavjat nikakvu pituru na glavu jerbo van ja mrzin te kemije!

Ona trepće u zbunjozi:

- Ako san dobro svatila, vi bi tili da van malo popravin boju kose, ali da van ne stavjan nikakvu pituru na glavu?

- E!

- Gospođo, a da vi lipo odete nekog drugog zajebavat a ne mene, a?

I šta ću. Opet mi je propalo ulipšavanje. Mrzin kad judi ne znaju radit svoj posal. Neće ova zemja vako nikad naprid!

Socijalna osjetljivost nešto je što nas je odavno napustilo. To je nekakav pojam koji počinje neželjenim slovima „socijal“ pa smo ga protjerali iz svojega, života društva u kojem živimo i iz života uopće. Kada si jedan naš visokopozicionirani državni dužnosnik, čija plaća ide iz naših, pa tako i iz danas nažalost pokojnikovog, džepa dozvoli izreći kako nečija smrt pred zatvorenim vratima hitne pomoći i nije neki razlog za uznemiravanje; a nakon ove će izreke vjerojatno negdje ručati u fensi okruženju uz bučan smijeh, vadeći iz novčanika novčanice koje su možda plod rada upravo djece onoga s čijom smrću se u ovo osjetljivo predizborno doba ne smije uznemiravati javnost ... što još možemo očekivati? Ili što nas još ovdje gdje jesmo može iznenaditi? Tko bi se sve nama, običnim ljudima i za što sve trebao izvinuti? I gdje bi tim i takvim izvinjenjima i kada, bio kraj?

Mi smo već toliko navikli na „reci pa poreci“ praksu i licemjerni populizam kojim nas se zasipa sa svih strana, da nitko ne treba niti razmišljati o tome treba li se nama – narodu izvinjavati ili ne. Takvi potezi jednostavno nemaju ni svrhu niti težinu. Ne bi polučili željeni učinak. Ljudi su na njih postali imuni. Kao i na bezbrojne reklame za lijekove u kojima je jedino važno za koji će lijek spiker najbrže pročitati upozorenje na kraju. E baš taj lijek možda kupimo. Kao nagradu spikeru! Gore opisano i napisano, puno govori o stanju nacije. Puno bolje i kvalitetnije je opisano u ova dva, tri kratka ulomka nego će to predsjednici ikada izgovoriti u svojim obraćanjima svijetu i puku. A stanje nacije usko je povezano s ekonomskom patologijom. Snimke obdukcije naše ekonomije, prikazivat će uskoro studentima medicine i ekonomije diljem svijeta na zajedničkim satovima o tome kako se ne promišlja država. Zašto nam je, između ostaloga, ovako kako je? A nije nam. Umirite biće i krećemo u vizualizaciju (koja je jako dobra za zdravstveno stanje kompletnog organizma):

Pripadate najprosječnijoj mogućoj obitelji. Hrvat ste, pa naravno da živite s roditeljima. Dobro ne baš u istom stanu, ali tu su vam odmah nadomak ruke, kat niže ili više.
Roditelji su stari ljudi – jer ste vi u najboljim godinama, što znači da ste jako nervozni, kronično umorni, nemate vremena, strahujete za svog tinejdžera, svoje radno mjesto, kako ćete platiti račune i hoćete li dobiti plaću. S tim strahovima koji prijete vašem općem duševnom stanju živite. Kao i sa starim roditeljima. Netko se od staraca razboli. Pukne jednostavno. Ne može više, od svojih strahova. Naime, on se boji svojih strahova vezanih uz starost koja je stigla puna svojih pitanja i neizvjesnosti, ali pati i od vaših strahova, a onda i od strahova za unučad... To je za ostarjelo i onemoćalo tijelo previše strahova za nositi se s njima. Starcu treba pomoć. Pomoć liječnika. To vam je jasno pa krenete po tu pomoć. Sa sobom nosite onu plastiku narančaste boje puni nade kako ćete pomoć dobiti. Kući se vraćate crveni. Dobili ste mnoštvo papira, platili ste pregled, jer ste da biste ubrzali stvar otišli privatnim liječnicima. Svi sretni i veseli, osim onoga kome je pomoć potrebna. Njemu i dalje nije dobro.

Kad ste star (iako to i nije pravilo) kamo god da vas pošalju, nešto će vam pronaći. Poslat će vas na toliko snimanja i pregleda da netko jednostavno nešto mora pronaći. Time će samo još više povećavati one strahove radi kojih i jeste bolesni. Uskoro će svatko, a kako ne jedan starac, biti uvjeren da je njegov život na svojemu kraju. Drama do drame. No zašto ja vama ovo pričam i tjeram vas da vizualizirate sve te strahote? Iz razloga koji vam je vjerojatno promaknuo: pišem vam kao da sam ja starac kojemu je potrebna pomoć, a vi znate da nisam. Što je najgore, istu priču može vam ispričati barem još jedan član moje najuže obitelji... i? Stigli smo do ekonomske patologije:

Da bi jedna stara osoba s narančastom karticom nedobila pomoć koja joj je potrebna, dvoje ljudi svakih par dana sjeda s njom u automobil i prevaljuje stotinjak kilometara vozajući je od doktora do doktora, od bolnice do klinike, od ambulante do laboratorija ... i sve to u radno vrijeme. Dakle, jedno staro stvorenje kome nije dobro redovito mrcvarimo još i putovanjima i čekanjima po čekaonicama, a dvoje ljudi nije na svojemu radnome mjestu. E sad, zamislimo koliko svakodnevno ljudi pelja svoje bolesne roditelje po pregledima, na vađenja krvi, urina, na RTG, na CT i kamo li sve ne i nije na svojim radnim mjestima. Pa kad bismo to izbivanje zasigurno velikog broja ljudi pretvorili u novac – vjerujem da bi rezultat bio zastrašujući. Puno gori od rezultata nekog troškovnika koji pokazuje koliko je sredstava potrebno da bi se ljude kojima je potreban veći broj pretraga smjestilo u zdravstvenu ustanovu u i iz koje bi se pacijentu obavilo sve što je potrebno. Naime, u takvom slučaju:
 
-uposleni ljudi bi radili na svojim radnim mjestima;

-starci ne bi ni tada bili presretni jer tko je bolestan nije sretan ni u kojoj varijanti, ali bi im bilo puno lakše i ne bi se još osjećali i krivima što opterećuju one koji moraju ići s njima;                

-možda bi neki doktor ili drugi medicinski radnik koji su na birou, ili konobare dobili posao;

-možda bi cjelokupna socijalno ekonomska slika jednog društva bila malo vedrije obojana – poput one narančaste prijevare koja bi eto, baš tada možda i dobila svoj smisao.
 
... umjesto da prikuplja priloge za novčanik dužnosnika s početka ove priče.

Jednom prilikom ju je jedna mlađa kolegica, spremajući se zatrudniti, ili je već bila trudna, ne sićam se, zamolila da joj opiše malo kako izgleda - porod.

Murphy se na momenat zamislila, a onda odvalila:

"Hm...to ti je, recimo, kao da netko pokušava izać' iz automobila kroz auspuh!"

Ona kolegica je automatski problidila, a ja san se smijala. Nisan je svatila ozbiljno. Dok nisan i sama postala dotični automobil.

Prva tri miseca san se pokušavala vajda podsvjesno samoubit bulimijon, jer sve šta san pokušala pojist, moj bi bidni, zbunjeni organizam automatski i demonstrativno izbacija vanka. Tako san uspila ta prva tri miseca čak i izgubit na težini, pa san zadovoljno mislila kako ću, ako tako nastavin, do kraja trudnoće doć na svoju sanjanu idealnu težinu od četrspet kila i riješit se mrske mi dinaroidne građe koja dobro prolazi još samo doli u onin emiratiman ili kako se već zovu.

Ali, avaj! Čim je prošlo ona tri miseca odbacivanja hrane, moje trudničke navade ošle u drugu krajnost. Najedanput san bila gladna dvajspet, od mogućih dvajsčetri sata u danu, i da su me pustili, bila bi pojila i noge od stola u kužini.

Obitelj je bila zabrinuta, razmatralo se razne opcije spašavanja zaliha hrane, od stavljanja katanca na vrata od frižidera pa do toga da me jednostavno ubiju. Moj brat, sa kojin se tučen od malih nogu, bija je za to da me ubiju, ali je ostatak familije zakjučija da je nehumano ubit ženu u drugomen stanju pa je njegov prijedlog bija jednoglasno odbačen.

Brat se razočara i pita da jel' se onda to može ponovo uzet u razmatranje kad rodin, ali san onda taman ja bila ušla u kužinu (bočno kroz vrata), pa su svi umukli.

Do devetog miseca san bila već toliko dobila na kilaži da su u splickom rodilištu bili započeli sa pripremnim radovima proširivanja prilaza bolnici, i onda je napokon doša i taj dan. Dan kad san prvi put osjetila to nešto, i zakjučila da je to stoposto prvi trud.

Kako se kasnije pokazalo , to nije bija prvi trud nego prvi lunbago, ali aj ti to razlikuj kad prvi put prolaziš sve to. I trudnoću, i lunbago.

Upala san u panici u dnevni boravak u kojem je moj muž upravo gleda prijenos NBA lige i sva važna izjavila: "Počelo je!"

On je na to oduševjeno uskliknija:"A ukurac, di baš sad, usrid utakmice!"

Ja san uvatila zapomagat da jadnatisan i da đavamuodnija enbea i da jel' oće da rodin u kući pa da se on petlja sa onon pupčanon vrpcon i da u principu neman ništa protiv ali da me je malo straj bude li zaveziva pupčanu gledajuć istovrimeno NBA jerbo ne želin da prvo šta moje dite vidi kad dođe na svit budu ogromni muški koji lupaju jedan drugoga po guzici, skaču jedan po drugomen i jubu se neprimjereno šta bi, ako rodin sina, moglo negativno utjecat na njegov izbor partnera u životu a to upozorenje je bilo dovoljno da ponosni čača odma ugasi televiziju i krene.

S obziron da me je lunbago za kojeg san mislila da su trudovi sve jače stiska, ja san se putem do rodilišta dernjala "Bržeee, sad će, saaaad će, evooo ga dolaaaziiiiiii...!!!". Iskreno rečeno nije me baš toliko bolilo ali u svim filmovima san vidila da se žene tako dernjaju pa san mislila da je red da i ja tako.

Bidni muž je bija zelen u faci od straja i panike, kašta i triba, i u rodilištu su me promptno smistili u neku sobu šta se naziva "Predrađaona". Nisan razumila čemu ta predrađaona služi, ako san došla rodit oću rodit odma, a ne bit na čekanju. Tako san i rekla doturu koji me je pregleda, i ustanovija da ne da neću rodit odma, nego da san mogla komodno ostat doma još barenko po miseca i još me pita da koju san gospu došla.

Ja san u međuvrimenu slušala vriskove drugih žena koje su zapravo imale trudove , a to me toliko pristravilo da san zamolila da me maknu iz te sobe, ako more u neku pred-pred-predrađaonu jerbo da san se predomislila i da ja ipak ne bi još rađala.

S obziron da san tad imala dvajstsedan godina, doktor me pogleda, i taktično reka:"Ti neb' još rađala? A ćerce moja, kaš ako neš sad, a? Boje ti je šta prije riješit se tih pizdarija"

Zaboravija mi je napomenit da prave pizdarije počnu tek kad rodiš, ali to je sad već neka druga priča....

U II delu Kritičarstva na Balkanu slijedi razudba nekoliko „kritika“ koje su potpisali B. Pavlović (nema pojma), V. Arsenić (nešto znade) i Boris Postnikov (preučio), a koje kritike sve povezuje – ideologija.

Ali, pre toga, treba dovršiti skiciranje stanja u Kirtičarstvu na Balkanu; spomenut ću skupinu P-70, žiri NIN-ove nagrade i dežurne kritičare po Hrvatskoj i Srbiji. /Taj tekst je trebao ići odmah, ali ga greškom nisam uneo dok sam editirao prilog./

***

6 sekretara SKOJ-a iz grupe „Proza na putu P-70“ liče na svog idola Ćosića po tome što su lažni disidenti. Kukaju kao da ih žive deru, a svi etablirani, ne skidaju se s malih ekrana. Jedan od njih javno zakazuje dvoboje u „Utisku nedelje“, očigledno može da se pozove tamo kad poželi, i ne samo to, već da povede koga hoće. Ta grupa P-70 liči na grupu TNT, uglavnom nesposobnjakovići, a najopasnijeg i najinteligentnijeg iz nekog razloga zaobilaze – Slobodana Vladušića (oh, kako je Vladislava Gordić-Petković „LUCIDNO zapazila neke stvari u njegovoj knjizi 'Forward'“, i Goran Lazičić i Mića Vijičić su dupeuvlakački to morali da „uoče“ u „svojim“ prikazima). On se ponovo vratio kritici, i svoje teorijsko znanje koristi da citatima (npr. Sloterdajk, ono o proizvodnji konsenzusa je tako zgodno bilo, baš je leglo) oplemeni zlovoljno omalovažavanje svega što „prikaže“. Tragički zlovoljan, u stilu „zna deda ali ne mora sve da kaže“, muška oštrokonđa, koja se duri na globalističke neznalice, ali Vladušić je profesor u Novom Sadu. On je na studijama književnosti u Novom Sadu ono što je Pajkić na beogradskoj dramaturgiji. Ipak su teorijske postavke P-70 na nivou onog zahteva za soc-realizmom posle 1945., samo je zahtev za opisom obnove i izgradnje zamenjen zahtevom da pisci treba da „obrate pažnju na ovaj društveno-istorijski trenutak“. I kako se samo uvlače u bulju Dobrici Ćosiću, da povraćaš: skupe se skoro svi iz te grupe Šest sekretara SKOJ-a na književnoj večeri oca nacije pa u horu „čika Ćoso mi bismo vam popušili“ ...

***

Stanje u hrvatskoj kritici je jednako korumpirano i prenapučeno neznalicama. Jagna Pogačnik je hrvatska pandankinja (da upotrebim rodno korektan termin) Jasmini Vrbavac: sterilne kritike koje zaboravite čim ih pročitate, proračunate, iskalkulirane, uostalom u zadnje dvije godine Pogačnikova ni ne piše te kritike, već samo svojim štambiljom ovjerava ono što joj podnesu iz HEP-a. Jagna je pukla i nikog više ne zanima što ona piše. Takozvana sveučilišna kritika je postala toliko beznačajna i neplaćena (Duda se anihilirao i ispario) a profesori mole Boga da ih neka korporacija za dobru lovu kooptira.

***

Ali kad si „profesionalni kritičar“, tek si onda u nevolji, jer pišeš za plaću, a to kritičko mišljenje za koje primaš novce kojim uzdržavaš obitelj teško da onda može biti neovisno. Kritika je tu između dvije vatre: ako je beizinteresna i badava, onda je sama sebi svrha i bez utjecaja (pa odumire), a ako je plaćena i objavljivana u dnevnim listovima i samim tim glasnija i utjecajnija na književnog konzumenta, e onda je u pravilu (bez iznimaka) korumpirana, jer si nakladničke kuće ne smiju dopustiti luksuz da im njihove knjige dobiju loše prikaze (a često ni luksuz da im knjige konkurentskih izdavača dobiju dobre prikaze, te takvima sljeduje ili prešućivanje ili naručena loša kritika).

Tako da u konačnici i nema razlike između escort ljepote đevojke na visokim štiklama i kritičarke (ili kritičara u ružičastim sandalama i s pederušom) – oni se pozivaju da budu pratnja, escort, a ne da misle. Ana Grbac je jedna od tih profesionalnih kritičarki, ona ništa ne radi samo je kritičarka, često se viđa na promocijama knjiga koje podupire Sandorf agencija i kooptirana je u žiri nagrade T-portala za najbolji roman godine. I ona je dobila zadaću da zabije čavao u moj lijes kao hrvatskog pisca, tako što je objavila kurvanjski tekst u kojemu je parodirala naslov mog romana u „Laku noć, gospodine C.“ čime mi je – ne znam samo u čije ime – poručila da mi nije mjesto u hrvatskoj književnosti. To je učinila na dva tipična pederska, pardon frigidno-lezbačka načina, koja i priliče tako nelijepoj osobi ravna dupeta i bez morala u kritičkom prosuđivanju književnosti (Pogačnikova je barem seksi, na neki način, rado bih ju nategnul ...). Prvi je način da izvuče citat pjesme, a drugi da ide ad hominem – ona „zna“ da sam ja „previše kalkulirao“. Izvlačenje onih stihova u njenom kvazitekstu predstavlja trijumf kretenizma, jer sam ja u knjizi primijenio metodu Flanna O'Briena i Nabokova, to jest da sam uvrstio pastiš namjerno loše poezije, koja treba biti parodija. A Ana je Grbac to ne samo izvukla iz konteksta već još i „protumačila“ – o glupa kritiko, kako da ti pojem – kao suviše autobiografski!? A glede kalkuliranja?! Pa da, kako da ne, kalkulirao sam jer sam jebo mater Igoru Mandiću na Knjigomatu (u povodu jedne druge polemike) PRIJE no je roman poslat žiriju, a kalkulacija je jamačno i to što sam bio na strani Ugrešićeve u trenutku dok još nije bila dobila Vjesnikovu nagradu i dok je još uvijek persona non grata u hrvatskom kulturnom životu.

***

No dobro, Ana Grbac ima nešto zajedničko sa srbijanskom kritikom – opće nadobudno nipodaštavanje književnosti, i ismijavanje knjiga koje kao član ocjenjivačkog povjerenstva dobija na čitanje. Na primjer Ljiljana Šop se prosrala par puta u nedjeljnom književnom dodatku Blica, podsmjehujući se većini romana i pisaca koji si bili dovoljno blesavi da žiriju u kojemu je ona pošalju svoje knjige. Ona je tako s nipodaštavanjem govorila i o romanu "Vođa" Aleksandra Novakovića, bagatelišući tu knjigu kao jeftino i proizvoljno  poigravanje istorijom.

Sada, kada su u žiriju NIN-ove nagrade i V.G.-Petković, i Mića Vujčić – njen klon i pripadnik banatskog klana koji se odlično razbaškario po „Danasu“ i „Politici“ – i Vasa Pavković, koji kao da je kloniran iz rebra Čede Mirkovića, dakle majstor jezičke ezopovske ekvilibristike, pa Mileta Aćimović Ivkov, koji bi jedno valjda o čuvanju ovaca mogao da prozbori koju, a ne o književnosti – dakle sada bi bilo na mestu reći: Ko pošalje roman NIN-ovom žiriju – peder!

Kako neko ko drži do sebe može da pošalje svoje knjige tom žiriju posle onoga što je izvalila Lj. Šop? Treba se onda i setiti kakve su kritike pisali V.G. Petković i Mića Vujčić – i kako je V.G. Petković odlučivala u žiriju za nagradu edicije Istok-Zapad i u žiriju za stipendiju B. Pekić. Naravno, kritikâ Miće Vujčića se nećete sećati jer su kao i one od Vrbavčeve – bezlične i pune općih mjesta, dok u kritikama M.A. Ivkova uvek ima neka smehotresna formulacija koja ni autoru kritike nije jasna.

:::::::::::::::::::::::::::

U nastavku, u III dijelu:::

Neki primjeri ideološke kritike u Hrvata i Srbalja, a bogami i Bosanaca

to jest:

Što je to što može povezati takve ljude kao što su Bole Pavlović (nepismen i neznalica), Vladimir Arsenić (nešto znade) i Boris Postnikov (preučio)? Ideologija, bre!

Ja ti u zadnje hrvatcko vrime ne pratin baš hrvatcku politiku jer mi je dosta hrvatckog svega. Malo sam hrvatcki zgađena od hrvatckog lopovluka, hrvatckih laži i hrvatcke gluposti.

Međutim, ponekad ipak prošetam po ovim našim hrvatckim internetckim stranicama i pročitam naše hrvatcke članke napisane od strane hrvatckih novinara. Tako sam eto i ovog hrvatckog jutra uočila, nit hrvatcki kriva nit hrvatcki dužna, jedan hrvatcki članak u kojem hrvatckim slovima jedan hrvatcki kolumnista prepričava šta je sve naša hrvatcka premijerka rekla na hrvatckom saboru hrvatckog hadezeja. I hrvatcki san se prenerazila kad san vidila da je hrvatcka Jadranka rekla hrvatcki sljedeće:

"Ovo je trenutak kad moramo okupiti sve koji misle hrvatski i misle za Hrvatsku".

I sad se ja onako hrvatcki zbunjeno mislin kako to ona pobogu hrvatcki misli da tribaju okupit sve koji hrvatcki misle hrvatcki?

Kako se, naime (pardon, hrvatcki naime), misli hrvatcki? Da li to znači da kad se ja onako u hrvatcko jutro probudim i protrljam one moje hrvatcke krmelje, tribam isti hrvatcki čas počet hrvatcki mislit o mojin hrvatckim planovima za taj hrvatcki dan? U hrvatckom skladu s tim, zbacila san sa hrvatcke mene moju hrvatcku pidžamu i otišla u moje hrvatcko kupatilo i hrvatcki temeljito oprala moje hrvatcke zube i pripadajuće im moje hrvatcko lice.

Onda san na mom hrvatckom špakeru skuvala moju hrvatcku kavu i ukjučila moj hrvatcki konpjutor. Dok su se moji hrvatcki windouwzi hrvatcki dizali, razmišljala san šta ću danas kuvat za moj hrvatcki ručak. Na svu moju hrvatcku sriću, pošto san hrvatcki nedavno ostala bez mog hrvatckog posla, moj hrvatcki ručak je hrvatcki jednostavan i hrvatcki skroman. Zato u mom hrvatckom dućanu ne triban kupovat puno hrvatckih namirnica za hrvatcku mene i mog hrvatckog sina.

Ipak, koliko god hrvatcki jednostavan bija moj hrvatcki ručak, onako hrvatcki odgovorno san pomislila da mi je najboje uopće ga i ne kuvat, nego se onako hrvatcki uvalit mojoj hrvatckoj materi na njen hrvatcki ručak, tako da mi ostane više hrvatckog vrimena za mislit hrvatcki. Zašto bi ja trošila moje dragocjeno hrvatcko vrime na hrvatcko kuvanje kad ga mogu hrvatcki iskoristit za mislit hrvatcki.

Moja hrvatcka mater me je poslala u hrvatski lipi kurac i onako hrvatcki mi preporučila da si nađem neki hrvatcki posal i prestanen joj se hrvatcki uvaljivat na njene hrvatcke ručkove jerbo da je njoj hrvatcki dopizdilo sa svojon hrvatckon penzijon hrvatcki hranit svoju hrvatcki odraslu hrvatcku nezaposlenu dicu.

Ja san joj onako hrvatcki replicirala da je hrvatcki dobro činit hrvatcko dobro i da bi tribala bit hrvatcki ponosna šta njena hrvatcka ćer oće mislit hrvatcki.

Nisan naišla na hrvatcko razumijevanje od moje hrvatcke matere pa san onako hrvatcki ojađena ošla svome hrvatckom domu i stala naokolo slat hrvatcke molbe za hrvatcki bilo kakav posal. Hrvatcka većina hrvatckih poslodavaca mi uglavnon odgovara da san hrvatcki prestara i da njima tribaju hrvatcke mlađe osobe za njihove hrvatcke poslove.

Onda san hrvatcki odlučila da mi je najboje hrvatcki se bogato udat ali san hrvatcki zapanjeno otkrila da su svi hrvatcki bogati muški ili već hrvatcki zauzeti ili hrvatcki pritvoreni. Ovi šta su hrvatcki pritvoreni znači ne dolazu u hrvatcki obzir, tribala bi hrvatcki čekat da ih puštu iz hrvatckih zatvora. Dobro, neke puštu hrvatcki brzo, pod uvjeton da volu hrvatcki glisirat i hrvatcki usmrćivat nehrvatcke turiste po hrvatckom Jadranu. Međutin ti su hrvatcki okrutno kažnjeni hrvatckon zabranon upravljanja hrvatckin prometalima, a šta će mi hrvatcki bogatun koji me ne može hrvatcki provozat po hrvatckin morima i hrvatckin cestama.

Tako mi je proša još jedan moj hrvatcki nezaposleni dan. Uskoro će hrvatcka noć, koju ću provesti iščekujući novi hrvatcki dan.

Pridvečer me nazva moj hrvatcki brat i pita da kako san.

- A sjebano.

- Misliš...hrvatcki?