8:30

"Po...", vikne Mišo, a puni stadion nastavlja (... ljubi zemlju po kojoj hodaš ...). I u vlaku prema poslu, sa slušalicama u uhu, trnci ... Dok suputnici žvaču doručke i besplatna smeća od novina, s nevjericom se prisjećam skepse (prvi put da nisam ništa očekivao od Hajdukove euro sezone u životu - prvi put!) i na brzinu sklepane playliste s Hajdukovim pjesmama pred prvi Bukurešt. Kako stvari stoje, neću je nikad pobrisati ...

17:30

Na povratku je na redu Daleka obala, "Bila boja". Ban i dvije rečenice teksta. Najbolje na svitu. I niko mi ne more reć da nije tako. Obavijest HRT-a kako definitivno neće prenositi utakmicu iz Bukurešta, jer, eto nema signala. Rumunjska televizija B1, međutim, hoće. Kamere se postavljaju na stadion. S Prisavlja ne trzaju. Jebena je tehnologija preuzet već postojeći signal ... Torcida poziva na bojkot HRT-a.

18:30

D. pronašao stream kanala B1. Čini se da neće ipak ništa biti od obećanog sređivanja dječje sobe uz radijski prijenos (i pivo, normalno). Žena šuti, šta će ...

19:30

B1 se ne otvara. "Srušio se jebeni server, valjda se pola Dalmacije odjednom uključilo", sms-a D. Psovke na račun soldateske s Prisavlja.

19:32

Na chatu pored jedne stranice na kojoj se, umjesto streama sa B1, pojavljuje nečija poruka 1:0. Grozničavo palim twitter na mobitelu. A u pičku materinu ...

19:39

Odustajem od traženja i taman palim radio. Prečka. Boca mi se trese u rukama.

19:50

Usisavam. Srđan Fabijanac paničari. Psujem HRT. Pokušavam duboko disat. Rumunji stišću ...

20:00

Evo linka. Sve kvragu, gasim radio, usisivač. Idemo.

20:15

Poluvrijeme. Došli do daha. "Bit će ovo dobro", pišem. SMS-ovi frcaju. D: "Ne znam, ja odo po još kutiju cigara, ložim ih ko lud". Prelazim na orahovicu. D: "Pijem čisto vino iz plastičnih boca u kojima sam ga donio".

20:30

Šaljem link bratu. Daje me u kurac. Na Braču je, nema kompjuter. Nema stresa do radio prijenosa.

20:48

Brat: "Strašno je. Strašno. Pijem rakiju! Umra sam skoro upravo!!". Unirea promašuje zicerčinu. Ali, horor tek stiže. Brkljača dobija crveni karton. Kroz glavu mi leti svako, ama baš svako ispadanje od '96. naovamo. I jebene snimke sa St. Ettiena i Bordeauxa. Bolje da ih nisan ni gleda. Puls prelazi 150. Rumunjski komentator samo slučajno može pogodit identitet hajdukovog igrača s loptom. Psujem HRT. Brat: "Povratit ću". Unirea opet promašuje. Brat: "Ne možeš ni zamislit kako je slušat". Vraćam mu SMS: "A zamisli tek da Pezzi prenosi". Odgovor: "Ovo je mali od Pezzija". Psujemo HRT.

21:00

Hajduk.hr: "Uf, koliko traje ova utakmica". Brat: "Gledam štopericu na mobitelu". Pijem. "Puknit će mi srce", kažen ženi. "Ih, radi Hajduka?", kaže glasom čija boja savršeno odgovara znanstvenoj definiciji retoričkog pitanja.

21:06

Ibro ne da balun. Jedan, dva, tri livo. Pa, nazad, opet prvi drugi treći. Rumunj je popizdija i satra ga high kickom. Crveni. Brat: "Nanananananananananananaanananananananana ...". Još malo ...

21:13

Ibro daje dobru loptu Vukušiću. Neće stić ... Nekako je čudno čušnija nogon. Čekaj, doće do baluna prije Rumunja ... "Ajde!!!", urlam. Ide ... Ide ... GUUUUUOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOLLLLLLLLLLLL
LLLLLLLAAAAAAAAAARRRRRRRRGGGGGGHHHHHHHHHHHHHH!!! Trese se zgrada, boli me kurac. Skoro san bacija laptop. Hajduk.hr, nekoliko sekundi potom: "Ždrijeb Europske lige sutra u 13 sati u Monte Carlu". Skuplja mi se u grlu ... Zvoni SMS. Brat: "JA TE VOOOOOLINN, JA TE VOOOOOOLINNN, JA TE VOLIN HAJDUČE".

21:18

Torcida i igrači pivaju "Čekaj me, čekaj Splite". Suze ...

21:30

D: "Kakvih 20-ak minuta, još se tresem" ... Psujemo HRT.

02:45

Čitam sve komentare na svim sajtovima. Svi psuju HRT. Spavanje? Hvala, drugi put ...

Sada će većina čitatelja udariti drvljem i kamenjem (sebi u bradu naravno) po strancima, no jesu li zapravo oni krivci!? Osobno već godinama pišem o problemima koje uočavam, a tiču se boravaka stranih turista na našoj obali pa vjerojatno i bilo gdje drugdje u našoj državi; no kako su ovdje baš svi stručni u svemu, zašto bi itko i razmislio o tome što piše domorotkinja s otoka. No, tvrdoglava kakva jesam, ponovit ću još jednom: Za sve što se događa u ovoj „našoj kući“ isključivi smo si krivci sami:
 
RAZLOG 1. Gostoprimstvo, ljubaznost i korektnost su vrline kulturnog naroda koji će se tako ponašati prema sebi samome, prema susjedima i prema gostima, u ovom slučaju prema turistima. Te vrline, međutim, nemaju ama baš nikakve veze s poltronstvom, ulizivanjem i nezdravim pogodovanjima (primjerice cjenkanjima i gledanjem kroz prste te raznim neutemeljenim privilegiranjima onih od kojih kanimo uzeti novac za određenu uslugu). Postoji vrlo stara poslovica „čist račun duga ljubav“ - netko prodaje netko kupuje, cijena mora biti poznata, istaknuta i vrlo jasno mora biti istaknuto što je sadržano u toj cijeni. Onaj tko kupuje, kupit će ili ne. Ako ne kupi nema mjesta panici, uvijek ima tko hoće. Davati ono što nudimo u bescjenje samo zato da bi se dalo – čitaj prodalo, govori o nama i o tome kako to što nudimo ni mi sami ne cijenimo, a još ako se radi o našoj imovini onda to šalje jasnu poruku o tome kako ne cijenimo ni sebe same.

ZAKLJUČAK 1. Ako ne cijeniš sam sebe, kako od ikoga drugoga možeš očekivati da te cijeni? Ti – prodavač, si poraženi, ma što se tebi činilo, a on – kupac, je pobjednik jer je ideja s kojom je došao pretvorena u čisti dobitak i to bez imalo muke!
 
RAZLOG 2. Nismo mi jedina turistička zemlja na svijetu i ne dolaze samo k nama turisti. Krenimo u obratnom smjeru, mi malo u turizam i pokušajmo prekršiti neko pravilo zemlje u koju smo kao turisti došli. Nema tog nepoznavanja jezika i zakona iste koji će nas spasiti od kazne, pa možemo mi misliti o toj zemlji što god hoćemo. Svaka pravna i uređena država, ne brine o tome što o njoj misle prekršitelji zakona i u konačnosti, možemo negodovati koliko god hoćemo ali i zaključiti samo jedno jer je samo to i istina: Mi smo ti koji smo se ogriješili o neko pravilo ili zakon. Da, to vrijedi svuda na svijetu, osim u Hrvatskoj. U Hrvatskoj već desetljećima „mazimo“ svoje turiste na potpuno pogrešan način (odgajamo li tako i svoju djecu, krvoproliće po ulicama uopće nema biti smatrano enigmom!) zatvarajući oči pred mnogobrojnim kršenjima pravila i zakona. Toliko zatvaramo oči da su se prekršitelji toliko osilili pa su se spremni i svađati i raspravljati s našim „čuvarima reda“ te prijetiti nekakvim novinskim tekstovima u svojim zemljama u kojima bi za isti prekršaj sjedili u ćuzi i pisali memoare. Ovo naravno, oslobađa beskrajne frustracije kod naših „čuvara reda“ pa te frustracije vrlo brzo liječe na domicilnom i domaćem stanovništvu koje tada poplaća kazni i za sebe i za pola Europe.

ZAKLJUČAK 2. Red mora postojati, a zakoni zemlje u kojoj  turist – stranac boravi vrijede za njega kao i za stanovništvo te zemlje. Onoga trenutka kad si dozvolio da bude drugačije, izgubio si autoritet i poštovanje. Izgubio si legitimitet i vjerodostojnost. Jednostavnijim rječnikom rečeno: Isključivi si krivac za kaos i anarhiju koji vladaju.

I tako dok se dio nacije bavi  prebrojavanjem poltronski (ups!) gostoljubivošću stečenih novčića, a drugi zadovoljno trlja ruke jer je rebalans izbalansirao njihove sebične sitne intereščiće, naši turisti odlaze u svoje države i državice i prelaskom granice preobražavaju se u discipliniranu, uglađenu, kulturnu i finu gospodu prirodno potamnjelu s pregršt priča o svojim nepodopštinama u nekoj vukojebini u kojoj možeš raditi što god hoćeš i nitko ti ništa ne može!

Ja bih se zabrinula, a vi???

Još i u tom polusnu, mišići kao da mi se pripremaju na skok slavlja. A onda, opet, kao i na Kantridi 1995. godine, lopta prolazi pored stative praznog gola. Obično se tad probudim do kraja, neuspješno pokušavajući potisnuti sjećanja na ono što je uslijedilo; gol Panathinaikosa iz kontre u tim kvalifikacijama za Ligu prvaka, košmarno truckanje u noći nesanice i razočaranja u autobusu do Splita, pa svi ti silni Shelbourni, Torpeda, Debreceni ...

Slika dobrog Hibića s Kantride od jučer više neće mučiti navijače Hajduka. Nakon 15 godina, prokletstvo je konačno palo.

OprostimiBože, to ne može ni Mišo Kovač

Pala je, međutim, i jedna posve površna, pseudointelektualistička i izrazito popularna predrasuda o nogometu kao proizvodu koji se u Hrvatskoj "ne može prodati". Prazne tribine? Na utakmici domaće lige, sa Zadrom, Poljud je pohodilo deset tisuća ljudi. Dva europska pretkola - sedamdeset! Tisuća!!! Dva puta u dva tjedna Poljud je, dakle, bio rasprodan - sa prosječnom cijenom od oko 100 kuna po ulaznici! Pa to u Hrvatskoj više ne može ostvariti ni Thompson, čak možda ni, oprostimiBože, ni Mišo Kovač .... Nogomet je, dakle, proizvod koji i usred najcrnje krize ima itekakvu tržišnu prođu i na kojem se, kao u cijelom svijetu, i u Hrvatskoj može (legalno), okrenuti dobra para. (Prazne tribine u Zagrebu, pak, na Dinamovim utakmicama, plod su jedne priče duge otprilike kao Hajdukov post iz euro-skupina, a krenula je otprilike kad se tadašnji Poglavar uplašio da bi njegov klub mogao pasti u preduboku sjenu trofejnijeg takmaca s juga ... uglavnom, d(r)uga priča).

Početak novih sto godina

No, koliko god Hajduk u svojoj stotoj godini postojanja oduševio publiku europskim izletom (nek' samo bude što duži) i, eventualnom titulom prvaka Hrvatske, i koliko god nas puta Ibro bacao u delirij golovima na čiju snimku bi oko mogao baciti i jedan Leo Messi, ove godine se, ipak, prava utakmica može dobiti daleko od travnjaka. Ona u kojoj se navijači neće 15 godina trzati zbog jedne promašene prilike (ajde bar da je bila u nekom euro-finalu, nego u - pretkolu), u kojoj se neće na kraju sezone u kojoj je samo od nagrada UEFE zarađeno 15 milijuna njemačkih maraka konstatirati kako je klub na - pozitivnoj nuli, u kojoj se neće za koju godinu članovi uprave kluba "slikati" s lisicama oko ruku.

Hrvatska, a Split pogotovo, unatoč spominjanom uvjerenju dijela javnosti, imaju baš sve uvjete za egzistenciju europskog kluba srednje kvalitete (a to bi značilo redovnog jesenskog člana euro-tablica, a tu i tamo možda i koje euro-proljeće): neprestano naviruću bujicu talenata i nevjerojatnu odanost navijačkih armija. Za stvaranje uspješnog poslovnog modela s takvim "inputima" i ne treba biti Bill Gates. E, ako u toj utakmici Hajduk ne izgubi gore nego od Ajaxa u Amsterdamu 1993. godine (0:6), a baš je tako nekako izgledalo sve nakon 1995. godine, onda će i pad prokletstva s Kantride označiti sjajan početak novih sto godina.

Pismo prijatelja

„… Svi mi, moj Augustine, vrlo dobro znamo tko smo, odakle smo i kamo idemo: Nitko Iz Ništavila u Ništavilo. Ali eto, čitava ova bajka s čovječanstvom, ta više neizdrživa svijest o vlastitom postojanju, možda se ponavlja milijunima godina. Jedno vrijeme na nekoj planeti u svemiru proklija život, relativno dugom evolucijom razvije se ljudska vrsta, dođe se do faze svijesti te iz protivnih snaga u samoj svijesti – jednostavno se propadne, nestane. I tako unedogled. Zasigurno se pitaš zašto tako govorim, odakle izvire taj moj, na trenutke i meni, nepodnošljivi pesimizam? Pa evo, potrudit ću se i pokušati objasniti nešto što mi svakih nekoliko noći tjera san s očiju, ali ne mogu si pomoći, takav sam i ti me znaš takvog.

Sve u svemiru može se usporediti sa životom i smrti zvijezda. „Život“ života bi po toj univerzalnoj analogiji tako odgovarao normalnoj fuziji vodika u helij koja se neprestano događa u jezgri Sunca i koja se prema van manifestira prekrasnom plamtećom loptom o kojoj se, onda, pišu pjesme. Prisjetimo se samo kako je nastao život! Prvo su se pojavile bakterije u vrućim praoceanima zemlje, onda su došle amebe i koralji, pa ribe i ostale životinje. Sve je to trajalo neizmjerno dugo. Godinama, stoljećima, milenijima, milijunima godina. To doba se, dakle, može usporediti s fuzijom vodika u helij u središtu sunca. A onda, na samom kraju, pojavio se čovjek i, zapravo, najavio kraj života.

Kada se sunce približi svome kraju na desetke puta poveća svoju veličinu. Postane velika užarena lopta koja proguta sve objekte u svom okruženju. Ali ta neizmjerna snaga i surovost kratkog su vijeka, otkrivaju se varljivim. Ne prođe dugo vremena i sunce ili eksplodira ili naprosto zgasne. Ono što na kraju preostane mali je bijeli patuljak ili podmukla crna rupa. Ne bi li se pojava čovjeka mogla na sličan način protumačiti, kao neslućeni rast života pred sam njegov kraj? Ta čudnovata svijest koju je čovjek zadobio da bi se mogao baviti filozofijom i znanošću kao tek grandiozna i nemjerljiva veličina ali kratkog vijeka? Dakako, ništa nas u tome ne sprječava. Svemir bi sa svojim tajnama ostao i nakon našeg nestanka. Pitanje koje bi se moglo opravdano u tom kontekstu postaviti bilo bi - da li je uopće bila riječ o tajnama? Mi smo se pitali, ali svako pitanje prije svega spada u gramatiku! U gravitacijskom sažimanju naše znanje jest prokleto znanje koje nas i vodi ravno u crnu rupu. Ne možemo mu se oduprijeti. Znanje je tu samo kako bi okončalo život i naše postojanje.

Zamislite svijest koja, da bi sebe objasnila, mora posegnuti za isto tako svjesnim bićem i njemu pripisati moć stvaranja - same sebe. To nam govori da se svijest sa svojim postojanjem ne može nositi. Ona je čudo prirode, neshvatljivost po sebi, vrh stabla života koje će uskoro biti posječeno.

Sveta tuga kraja života zbog toga mnoge umjetnike i romanopisce zahvaća. Mi nismo nekada lijepo živjeli pa sada imamo problem. Ne, mi smo, čim smo se pojavili, najavili kraj živućeg svijeta, mi smo ti pogrebnici životne alijanse koja je imala sreću jedno vrijeme egzistirati na jednoj planeti. Svijest je oružje koje će okončati muku umornog i dotrajalog života. Dovoljno je samo da se dovoljno dugo pita, da ima nemjerljiv apetit prema znanju … A sad slijedi ono, Augustine, zbog čega ti uopće i pišem i zbog čega te i molim da nekako proguraš ovaj tekst na Lupiga.com pa kud puklo da puklo!

Naša svijest će udariti, samo što nije. Možda i uskoro, u Švicarskoj u CERN-u gdje se u pogon, nakon dvije godine popravka, ponovno pustio u rad Large Hadron Collider, divovski sudarač čestica. Ne kažem da će minijaturne crne rupe za koje se tvrdi da bi Large Hadron Collider bez problema trebao stvoriti biti i okidač kraja svijeta. Samo slutim da razvoj znanosti ide u tom jednom pogibeljnom smjeru. Tako mora biti jer tako hoće naša svijest. Davno smo zagrizli jabuku s drveta znanja i uskoro ćemo shvatiti zašto je to bio grijeh.

Ako su prvi trenuci svemira bili tako nepostojani i konfuzni kako o tome pričaju znanstvenici i plus što su se odvijali na mikroskopskoj razini ne vidim prepreku da naši znanstvenici uskoro ne dođu do vrlo sličnih uvjeta u laboratorijima CERN-a. I onda, paf! Vjerojatno će kad-tad zbog nestrpljivosti nekog laboranta koji neće do kraja provjeriti sve uvjete eksperimenta morati doći do Velikog praska – a čega drugog!

Kratki trenutak prije uobičajene inflacije, ubrzanog širenja novog svemira i svoje smrti možda će jedan od tih veleumova shvatiti da je stari svemir nastao u jednom isto takvom laboratoriju prije ravno 14 milijardi godina. To bi zaista bio trenutak za pamćenje iako ga se naravno nitko ne bi imao prilike sjećati. U jedno bi se stopili znanja filozofije i znanosti, bez problema bi se otkrili ti toliko traženi početni uvjeti koji su vladali na početku stvaranja svemira: svemir je nastao u laboratoriju, a početne uvjete stvorili su znanstvenici prethodnog svemira. Ali to bi bio izrazito kratak trenutak - deset na minus trideset i treću jedne sekunde - kako su ga točno izračunali znanstvenici našeg svemira. Nakon njega novi svemir, a time i novi ciklus svega otpočeo bi sa svojim postojanjem. Sada je valjda svakome jasno zašto film „Odiseja u svemiru 2001.“ završava u bijeloj čistoj sobi nalik laboratoriju …“.

Čemu komentar kojemu je zapravo jedina svrha diskreditirati tekst i njegova autora, opet pod pretpostavkom da će slučajni putnik, namjernik koji doluta do spornog teksta prije pročitati komentare, a tek onda će na osnovu istih odlučiti hoće li čitati i ostatak (koji je u ovom slučaju zapravo prethodio – bio nekakav „predhodak“) - evo kako nastaju nove hrvatske riječi (Op.a.). Odgovor vjerojatno leži u tome da je nešto u komentiranom tekstu dotaklo ili povrijedilo komentatora, ili se pak prepoznao u nečemu što mu se zapravo i nije baš svidjelo pa je odlučio napisati diskreditirajući komentar umjesto razmisliti o tome što ga je taklo i što bi se po tome moglo učiniti i je li to zaista tako itd. itd.

Dakle sve nešto naopako; ali takav je i svijet u kojem živimo. Naopak, izvrnutih vrijednosti i povrh svega površan.

Nitko dakle, čast vrlo rijetkim izuzecima, nije pošteđen neke vrste površnosti. To je jednostavno odlika onih koji žive u površnom svijetu. Malo tko se uopće želi baviti čeprkanjima, kopkanjima, zavirivanjima ili grebanjima po ili unutar površine koja kao da zadovoljava potrebe većine. Istina jest da to zapravo i je njezina svrha – činiti stvarima ljepšima nego one jesu. Od pamtivijeka do danas, površina tu svoju prvobitnu svrhu savršeno ispunjava.

Vjerovali ili ne, bilo je vrijeme kada su se vrlo obični ljudi, radnici ili tzv. radnička klasa (to danas više ne postoji) vrlo rado upuštali u aktivnost gradnje obiteljskih kuća. I pustimo na stranu analize kako je to bilo moguće, jesu li podizali kredite, odakle im novci i sl. (to me baca u depresiju) – držimo se radije površine koja nam je u vremenu u kojemu živimo puno pristupačnija i bliskija tema. I tada, se naime, događalo da običan, prosječan čovjek (kakvih danas više nema) donese odluku izgraditi svoju kuću, koja je najčešće imala dvije etaže i građena je po tzv. standardnim projektima koji su bili jeftini i pristupačni, pokriti je krovom, na krov «montirati» neko jadno stabalce posječeno baš za tu priliku i kuću odjenuti u fasadu, kojoj je prethodila i vanjska stolarija, naravno. Tek nakon svega toga prosječan bi čovjek (kakvih danas više nema) krenuo vrlo često u uređivanje unutrašnjosti kuće koja je izvana izgledala sasvim dovršeno i zapravo je prolaznicima, promatračima, prijateljima i neprijateljima (naročito ovima s kraja) pružala dezinformacije. Ona naime, nije ni izbliza bila dovršena. Samo se takvom činila.

O tome vam govorim. O površini. Ima je svugdje. I najčešće je tu samo da nas privuče, da nas uvuče u zamku – da li jala, ljubomore, da li čak opasnosti koju i ne slutimo. Površina je naša kušnja, a mi joj možemo podleći i nasjesti ili pak ne.

Uzmimo more, najljepše površine mora i prekrasne slike kristalno bistre zeleno plave površine dolaze nam s nekakvih atola, s koraljnih grebena … Eh, kad bismo mogli, uronili bismo u to zelenilo bez sekunde razmišljanja … da … i vjerojatno završili kao ručak nekom vrlo gladnom morskom psu, koji ne mari za površinu, ali je nekako shvatio da se baš oko tih atola najbolje najede već stoljećima.

Zašto zapravo pišem na ovu temu? Zato jer je vrijeme u kojemu živimo teško. Mnogima je i ne samo teško već nepodnošljivo. Zapadnemo li u zamku površina koje nas zapljuskuju sa svih strana razboljet ćemo se, učinit si (ne daj Bože) nešto nažao, izjesti se …

Želim da počnemo trezveno razmišljati. Da otvorimo oči! Pogledajte tako otvorenim trezvenim očima sve ono i sve one čija nam površina izgleda primamljivo, koja nam izaziva negativne osjećaje. Zagrebite malo, zadubite se i pronaći ćete čitav grad lijepih kuća koje se diče vanjštinom i vanjskim sjajem, a iznutra su samo cigla i cement – nedovršene, neizgrađene i što je najgore prazne. Posve prazne!

Površine su namijenjene da u površnom svijetu djeluju na malog čovjeka na taj način da ga čine osjećati se manje vrijednim i nedostojnim napretka, da mu urušavaju dostojanstvo. No ljudi moji dragi, ne otpadaju vama obrazi, već površno izgrađenim i samo dobro ušminkanim građevinama otpadaju čitave fasade!
Upamtite mi to i drž'te se!!!

Prvo, pogodio me rasplet situacije oko Varšavske ulice u Zagrebu. Ne da mi je previše stalo ili da me se tiče jer tamo ne živim, ali način na koji se sve to odvijalo je sjajan primjer za analizu. Političari i investitori jasno su vidjeli šta narod misli o tome. Treba stvarno dosta čvrsto uvjerenje da se netko legne pred bagere, a još čvršće da se dobrovoljno ponudi policijskim pendrecima. Nakon toga imali su više rješenja, koja su ugrubo dolje skicirana:

a)  pregaziti građane bagerima,

b)  primijeniti policijsku silu nad prosvjednicima i sve ih pohapsiti, jer zakon se mora poštivati,

c)  razmotriti odluku i pokušati naći alternativno rješenje koje bi zadovoljilo i građane i investitore, i naravno zakon.

Opcija A bi stvarno loše izgledala, iako bi bila najjednostavnija. Opcija B loše izgleda, ali institucije u ovom slučaju moraju raditi svoj posao. Opcija C fenomenalno zvuči, ali je prekomplicirana i u stvari nije izvediva jer to se do sada nije radilo pa ne znamo kako to izvesti. Kako će se situacija razriješiti bilo je jasno već na samome početku (i svaka čast onima koji su usprkos tome legli pred bagere).

Druga dva primjera su prijedlog promjena zakona o radu i prijedlog rezanja troškova u školstvu ukidanjem osnovnih škola koje imaju manje od 150 učenika. Ključne promjene zakona i to toliko bitnog za funkcioniranje svega od privrede do države i dalje kao što je zakon o radu, predstavlja notornu glupost ako se donose bez suglasnosti bitnog dijela građanstva, odnosno njihovih predstavnika. Jednostrano zadiranje u takvu stvar na tako neozbiljan način kao da govori o tome da se ustvari ništa nije niti htjelo mijenjati jer se znalo da neće uspjeti. Koliko je koštalo takvo micanje krivnje sa sebe možda nekad i saznamo, kao što ćemo možda saznati koliko košta jedan zakon i njegova izmjena, kad prođe sve procedure.

Rezanje troškova u školstvu ukidanjem osnovnih škola koje imaju ispod 150 učenika je specijalna poslastica za cinike i sarkastike. Takav kriterij za rezanje troškova ne bi se usudio predložiti čak niti jedan osnovnoškolac u zamišljenom sastavku s temom „Kako uštedjeti u školi“. I ponovno nailazimo na taktiku APP (ako prođe, prođe), odnosno, neće uspjeti, ali nismo mi krivi. Osim toga tim potezom bi uglavnom stradale škole na otocima. Nedavno je u tisku izašao podatak da su baš te škole među najboljima po znanju u državi. To je mora da je dodatan povod za njihovo ukidanje, nadasve logičan!

Takvih primjera kao što su ova dva ima i previše, i nemam niti snage, niti vremena spominjati ostale, jer samo u protekle dvije godine bilo ih je toliko da ne bi doživjela kraj te liste. Ovi noviji „biseri“ su mi ustvari bili dovoljni za trenutno prosvjetljenje. Lupilo me jutros kao mokrom krpom objašnjenje svega! Problem je u jeziku, odnosno krivo prevedenoj i shvaćenoj riječi „demokracija“!!!

Za prosvjetljenje moram zahvaliti velikim dijelom svome unuku koji mi je baš jučer strpljivo objašnjavao što u kompjuterskom jeziku znači „Demo Verzija“. Jadničak se stvarno trudio, ali meni je sjelo tek jutros. Odmah je Baba povezala „Demo Verziju“ s „Demo Kracijom“. To je to, a u prijevodu bi značilo „Probna Hrvatska“ ili finije rečeno „Ogledna Hrvatska“. Negdje je netko gadno zajebo i neukom puku krivo preveo ili nije uopće preveo. Znamo li kakvo je poznavanje stranih jezika naših političara nije niti čudno da su mislili kako su riječ „demokracija“ smislili Amerikanci i Englezi, a prijevod je samim time logičan. Logično je onda i to da je sve ovo nekakva radna i pokusna verzija države, vrlo eksperimentalna, u kojoj je sve vježba i učenje metodom pokušaja i pogrešaka.

Vjerojatno postoje i oni političari koji su uzeli rječnik stranih riječi i pogledali što bi ta složenica mogla značiti. I mene je zbunilo kada sam dohvatila taj rječnik ona druga riječ. Jasno piše šta je „Demos“, ali malo je teže s „Kracijom“. Snašla se ja i našla najsličnije, a to je „Kracati“, odnosno kako je između ostalog objašnjeno „skidati gornji sloj, strugati“. Odma mi je postala jasna i ta vrsta zablude naših jezično nespretnih političara koji su si mogli „Demo Kraciju“ prevesti kao „Guljenje Naroda“ (u slobodnom prijevodu).

Nakon ovog prosvjetljenja meni je lakše jer mogu shvatiti kako su jadničci mogli doći u zabludu krivog prijevoda. To se nažalost odnosi na sve nesretnike/ce u politici, kako one na vlasti iz drugog primjera, tako i one iz najzastupljenije stranke oporbe iz prvog primjera. Vjerojatno bi se našlo nešto sitno hrvatskih političara koji su dobro preveli i shvatili tu problematičnu riječ, ali su oni zauzeti drugim uvlakačkim poslovima, ili su jednostavno zaspali (na nekom od silnih sjedničenja). U svakom slučaju te rijetke pametnije i spretnije ne može se vidjeti kako nude rješenja i načine izlaska iz svekolikih problema, ili barem kako objašnjavaju ostalima značenje te sporne riječi.

Krajnje rješenje ovog problema je hvala Bogu jednostavno. Organizira se tečaj jezika za političare koji su trenutno na funkciji. Bilo bi malo neozbiljno dati im odmah otkaz kad ima toliko ljudi već na burzi, a i nema smisla obezglaviti državu. Obavezno bi se poučavali engleski i grčki, a ubacimo im i latinski, kao i jedan po izboru između francuskog i njemačkog, da se nađe ako zatreba. Tečaj bi trajao godinu dana, nakon čega bi se ispitalo znanje, a kad ih već testiramo ubacili bi i koji test inteligencije i mentalne stabilnosti (tek toliko da mediji imaju o čemu pisati). Vjerojatno bi jedan dio njih pao na ispitu, ali ima na burzi dovoljno nezaposlenih, ionako se kolektivni ugovori (ako ga uopće imaju) ne poštuju. Svi budući funkcioneri bi trebali unaprijed proći ova osnovna testiranja svaki put prije ulaska u mandat, kao i predati imovinsku karticu. Ljudi se znaju iznenada, nedo Bog, razbolit, poglupit, kao i iznenada obogatit.

Ako bi zaista željeli biti jako strogi, kriterij ostanka na visokoj političkoj i državnoj funkciji, ili ulaska na nju, bio bi uvjetovan i testovima inteligencije i mentalne stabilnosti. Kako bi sabor trebao biti reprezent naroda (to je ona priča s ispravnim prijevodom riječi „demokracija“), tako niti u saboru ne smije sjediti veći postotak intelektualno defektnih nego što ga možemo naći u narodu (isto pravilo vrijedi i za one prepametne). Za lude (tj. mentalno nestabilne) uopće nema govora jer njima ne bih baš dala da upravljaju avionom ili autobusom, a time niti državom.

Da li bi ovo riješilo sve hrvatske probleme!? Vjerojatno ne, ali bi barem političari jako dobro znali da „Demokracija“ znači „vladavinu slobodnih građana putem predstavnika izabranih direktnim izborima“ još od antičke Grčke (a danas i mnogo više u smjeru prava, sloboda i ravnopravnosti građana). To bi osiguralo da shvate da je vrag odnio šalu kad se građani svojevoljno legnu pred bagere, ili kada potpišu u takvom broju referendum koji dovodi u pitanje odluku vlade i većine u saboru. Onaj dio s inteligencijom i mentalnom stabilnošću bi barem malo doprinio tome da se državom pokuša upravljati kao vlastitim kućanstvom, i shvaćanjem da ako tonemo, tonemo svi zajedno i da neće biti dovoljno mjesta u čamcima za spašavanje, niti danas, niti za sva buduća pokoljenja hrvatskoga naroda.

Jedna mala, ali očita prednost ovog krajnjeg rješenja je i ta da nas naši političari barem više neće sramotiti kada zinu negdje u svijetu „pričati“ na stranom jeziku!

U jednoj epizodi postoji scena u kojoj Bud, brat „glupe plavuše“, saslušavši u društvu svoje sestre još jedan mudar savjet svoga oca pomisli:

- Baš me zanima što Kelly misli o tome!

Na to se kamera usmjeruje na Kellyno lice koje gleda ravno ispred sebe, a jednoličan ton šuma se pojačava u eter. Kelly ništa ne misli, govori slika, neprestano joj se događa šum u glavi i to je sve! Legendarna scena koja će i danas sve nasmijati do suza.

I danas bih se tome mogao nasmijati bez ikakvih problema da nisam zadobio osjećaj kako su ovakve Kelly danas preplavile svijet odnosno da se događa svojevrsna kellyzacija svijeta, pojava ljudi koji ništa ne misle, kojima se samo događa šum u glavi i to je sve. Međutim, u stvarnom životu to više i nije tako smiješno kao što je to u kultnoj američkoj seriji.

Jedan drugi film otišao je još dalje. Izvrsna SF parodija „Idiocracy“ predviđa da će čovječanstvo upravo zbog „kellyzacije“ svijeta malo-pomalo skliznuti u društvo idiota. Pametni će neprestano odgađati imati djecu u - prema njima - sve neprihvatljivijem svijetu, a „Kellyji“ će se nesmetano nastaviti množiti. Zar se to danas već ne događa?

Znam, uvreda je tako razmišljati, uvreda za čovječanstvo, ali ne mogu si pomoći. Ne mogu čak ni ustvrditi da je u pozadini ovakvog načina razmišljanja nekakvo generalno razočarenje u ljude. Nimalo. Više sam sklon stavu da na njih tim svojim zlim okom gledam kao na posljedicu nečeg drugog. Svoju oštricu stoga usmjerujem u sustav, u društvo, a ne u pojedinca ili grupu ljudi na vlasti. I gdje sam naišao na problem? Nećete mi vjerovati – u demokraciji! Demokraciji, kamenu temeljcu svakog društvenog napretka i mehanizmu koji se iz petnih žila trudi uspostaviti jednakost svih ljudi na planeti. Ona je to, uostalom, i s uspjehom činila kroz povijest, ne smijemo zaboraviti samo koliko je krvi proliveno kako bi se izborila i uvela demokracija u mnoge države svijeta. U nekima ta borba čak još traje. I onda – mućak. Odjednom nam se razotkriva negativna strana demokracije. Društva u uznapredovanom stadiju demokracije, kako će pokazati uskoro sve ozbiljnije društvene studije, lagano počinju kliziti u diktaturu većine, a ova, kako je to pokazao i izvrstan SF „Idiokracy“ - u društvo idiokracije, drugim riječima, društvo idiota - Kellyland.

Sjećam se da je moj kum jednom ustvrdio: „Demokracija ti je, moj prika, nedorečena!“. To nedorečena još mi zvoni glavom i tek sad pomalo slutim na što je mislio. Demokracija kao neumitna diktatura većine kao da počinje vraćati dug za stoljeća elitokracije koja je mali čovjek morao trpjeti. Svi ti filozofi, Shakespeari, Giordana Bruna. Ali napokon, uspostavljanjem jednakosti među svim ljudima, dolazimo do „zelenolivadske sreće stada“ kako ju je izvrsno uspio izraziti Nietzsche, kao jedine vrijednosti malog čovjeka i kao jedinog cilja kojemu još imamo stremiti. Insistiranje na jednakosti u gotovo svim egzistencijalnim stvarima nužno vodi do različitosti u - za demokraciju - beznačajnim područjima (recimo, u kulturi).

Zanimljivo, različitost, ali bitna različitost, ostavljena je na životu samo još u jednom području – i to kakvom području! Ekonomiji. U demokraciji se možemo razlikovati samo po tome koliko smo se obogatili ili osiromašili. Kapital nije ustuknuo pred demokracijom. Svi smo slobodni da se bogatimo koliko god i kako hoćemo. Osnovali računalnu tvrtku ili reketarili u nadri-idealu koji se zasniva na težnji k sve više novca - svi ćemo se složiti. Ova različitost kao podzemna rijeka teče ispod demokracije. Međutim, sve one koje, eto, ne zanima brzo bogaćenje slijedi sudbina jednakosti. U kompenzacijskom smislu kulturne različitosti slobodni smo biti od zmaja do klauna, ove ili one boje kože, narječja ili seksualne sklonosti, što god hoćemo, jer u društvu jednakosti to zapravo više nije važno. Prije svega, jednak si sa svim ostalima u bitnim stvarima (osim u ekonomiji) a onda tek beznačajno različit.

Tako, u modernim kapitalističkim društvima, beznačajnosti vladaju našim životima u kojem samo jedna stvar nije beznačajna - upravljanje ekonomijom vlastitog života. Od tebe se razlikujem samo po jednom, da li sam bogatiji ili siromašniji. To što nosimo različitu boje kože, pričamo različitim jezicima to će, ako već nije, uskoro zaista postati jedna beznačajnost. Fundamentalističke religije uskoro više neće biti u modi. Koji razlog je održao tolike godine kršćanstvo na životu ako ne egzistencija među drugim beznačajnostima. Ako nešto zapadnog čovjeka još može uzbuditi, to je jedino novac. Imaš li ga ili nemaš, ostalo je sve beznačajno.

Ako imaš novca sagradit ćeš kuću za svoju obitelj, možda imati još koje neplanirano dijete više, dva auta, za tebe i tvoju ženu; a ako budeš imao još i više novca imat ćeš i vikendicu na moru, a možda čak i brod, a onda kao Kerum i jahtu. Ali ne možeš stati. Ne možeš reći, sad sam sretan čovjek. Idem uživati u sagrađenoj kući sa svojom obitelji, možda kući na moru, jahti. Ne. Zašto? Zato što je to beznačajno! Jedino važno je ekonomija, bogaćenje, život u kojem neprestano na tvoj bankovni račun dotiče novac. Jer demokracija sluša kapitalizam.

Kao zaključak nameće se misao o tome kako je današnji zapadni čovjek vječito u bijegu od demokracije. Ukoliko ne zarađuje, prijeti mu sudbina jednakosti svih ljudi u svojoj beznačajnosti.

Tako smo demokraciji kao vodilji čovječanstva otkrili njeno naličje. Ali ne jurišati s ovim tekstom na vojsku čitača. Ostati po strani, u mulju vremena. Možda ga jednog dana iskopaju jedinke Društva različitosti koje će uspostaviti svoju vladavinu već jednog dana. I otkriti, da je i u ovom današnjem vremenu živio jedan od njih.

Nisu samo političari ti koji lažu. Postoji cijela lepeza birokrata koji im pružaju podršku u laganju i zamućivanju istine. Uglavnom te birokrate također baš ne poznaju problematiku onoga čime bi se u sklopu svog posla trebali baviti, ali to nije niti bitno političarima jer im pružaju savršenu podršku pozadinskim laganjem javnosti. Uhvati li se političara ili birokratu u laži, možemo vidjeti par raznih taktika, kako ostati vjerodostojan.

Prva je, takozvana taktika „uporno laži i dalje“. Logika nalaže da ako je netko toliko siguran u nešto da i nakon što se otkrila istina uporno tvrdi istu laž, možda ta laž i nije laž nego istina, a ono za što smo mislili da je čvrsta istina, moguće i nije toliko čvrsto. Druga opcija je da je jadan u zabludi i da njega netko laže kome čvrsto vjeruje, ili da je jadan stvarno glup, odnosno makar zbunjen.

Druga je, takozvana taktika „niječi da si rekao što si rekao“. Ako netko tvrdi da nije rekao što su mediji napisali, tada dolazi do nesporazuma tko tu laže. Čak i kada je snimljena dotična izjava, još uvijek postoji opcija da se krivo shvatilo što je netko htio reći, pa tvrdnja da je krivo shvaćena namjera dotičnog, ulijeva dozu povjerenja u njegove nove izjave i namjere.

Treća je, takozvana taktika „pravi se kao da ništa nisi rekao“ ili bez komentara. Ova taktika zahtijeva napredni sustav podrške birokrata koji će lagati dalje za tebe i optužiti javnost da te blati bez osnova. Dotični lažnjak samo treba odigrati uvrijeđenu veličinu, naravno nepravedno optuženu za laž, dok njegovi „psi“ tjeraju pravdu za njega.

Ove tri vještine su uglavnom sve potrebne vještine u repertoaru domaćih političara i inih, javnih i državnih službenika.

Čovjek bi pomislio da nije logično da se uopće mora lagati u sustavu koji ne povlači nikakve odgovornosti zbog učinjenih propusta i pogrešaka, ma koliko teški oni bili, ili koliko koštali. Naravno da ni hvatanje u laži ne povlači odgovornost, ali čemu uopće lagati i trošiti energiju kada 'vako i onako nikom ništa? Tu veliku ulogu igra nepisano pravilo protiv „zviždača“. Naime, najveći grijeh koji netko može počiniti je reći istinu. Bez obzira što neće postojati odgovornost saznala se istina ili ne, na ovaj ili onaj način, priznanje i govor istine se sankcionira jer to nije timski niti pristojno.

Malo je teško za shvatiti ovu logiku, ali zamislite da sjedite u kazalištu gledate predstavu koje se zove Država. Svima u gledalištu je jasno da se radi o glumi na pozornici i da to zapravo nisu stvarni događaji. Cijelo gledalište se uživilo u radnju predstave, a onda netko iz publike počne glasno komentirati kako su to izmišljotine i nemoguće situacije, da se glumica pretvara da plače, a glumac koji viče da samo glumi da je ljut, i k tome loše glumi. Pokvario je uživanje svima u publici i na kraju biva izbačen na ulicu jer, iako je rekao istinu, to nije bilo vrijeme niti mjesto. U isto vrijeme oni koji su se smijali i plakali uz predstavu, oni koji su vikali bravo, bivaju nagrađeni s par poklona glumaca i velikim smiješkom.

Logika je dakle jasna, svi mi sudjelujemo u velikoj državnoj predstavi pri kazalištu stvarnosti. Bez obzira koliko gluma bila loša, a radnja banalna i glupa, vaš je problem ako nemate dovoljno mašte za uživiti se i nagraditi glumce aplauzom te preporučiti prijateljima da i oni sudjeluju u predstavi ili ju barem pogledaju. Bez zviždanja, molim ...

Tko je, eto, došao do kraja ovog teksta, moram ga upozoriti da vaša Baba nema pojma o čemu priča. Prestala je zviždati još '71. kad je ostala bez zuba, a s gebisom je teško zviždukati. U kazalištu nisam bila od '90.-ih kad je počeo padati standard. Ipak jedno ne mogu podnijeti, a to je da me bezočno lažu! Ne morate više lagati, šutite i radite što hoćete! U redu je, niste lagali, niste krali, samo zašutite! Sve vam bezuvjetno vjerujem, jer što mi drugo preostaje! Samo me prestanite lagati jer to me ljuti i tjera na ponovno zviždukanje, makar i s gebisom.

Sjela ja tako svako jutro u omiljen kafić. Uvijek to vrijeme isti ljudi sjede u kafiću. Uglavnom čitaju novine i piju kavu. Ti su za stolovima, a za šankom su obično oni brzi „s nogu“. Doduše, neki od njih su „s nogu“ puno puta, pa to brzo zna potrajat. Za šankom je obično najglasnije i vode se najzanimljiviji razgovori, ali ovaj tjedan oko šanka je prazno i vlada čudna tišina. U kvart je stigao novi kontakt policajac i ravno u moj omiljeni kafić za šank. Izgleda kao pristojan i simpatičan dečko s lijepim smiješkom, ali to mu nije pomoglo u uspostavljanju kontakta u našem kafiću. Svako jutro on navrati, lijepo pozdravi, pokuša započeti neku priču, uglavnom o vremenu, ali na tome obično komunikacija zamre. S druge strane komunikacija je u obliku kratkih „da“ i „ne“, a od šankera možda dobije i pokoji suzdržani osmjeh.

Primijetila sam kako se nakon par dana šank „inventar“ brzo prilagodio situaciji. Točno znaju kad „kontaktni“, kako zovu novog policajca, dolazi i minuticu ranije nestanu u vidu magle. Pun šank se isprazni, buka zamre, i dok „kontaktni“ naiđe za šankom stoji samo mrzovoljni šanker i možda koji slučajni, zalutali prolaznik. „Stolni“ gosti s nosevima u novinama su se također osipali u zadnje vrijeme. Njih „kontaktiranje“ baš i ne brine jer se i inače uspješno skrivaju iza novina, ali više nema priče za šankom, pa su se i oni preselili u informativnije kafiće.

Ja sam bila na sto muka. Nekako sam se navikla na taj kafić. Ugodno je unutra, za razliku od obližnjih kafića, a i nije najobičnija birtija u kojoj ne bi pristajalo sjediti „dami“ mojih godina. Sve sam se nadala da će „kontaktni“ prestati dolaziti ili da će početi obilaziti ostale kafiće u kvartu, ali iz dana u dan on se uporno vraćao u naš kafić. Nikako mi nije bilo jasno u čemu je razlika između ovog novog i našeg starog „kontaktnog“ koji je znao isto svratiti, a nitko od njega nije bježao, a kamoli da bi uzrokovao ovakav egzodus.

Jedno jutro odlučila sam doći ranije dok su šank „inventarci“ još na poziciji i stala sam kraj njih na šank naručivši kavu. U početku me šank društvo gledalo s čuđenjem, zajedno s barmenom, ali kako me znaju godinama započeli su šalu na moj račun, kako je bilo vrijeme da im se pridružim i postanem dio šank „inventara“. Počela su pljuštati i čašćenja s par „ljutih“. Samo zato da ih ne uvrijedim popila sam s njima par „s nogu“. Nakon salvi smijeha i komentara o opakoj baki razvezala se priča. Ubrzo sam spomenula, onako usput, „kontaktnog“. Čim sam ga spomenula društvo za šankom, uključujući šankera, svi ko jedan pogledali su na zidni sat. Očito je bilo još dovoljno vremena do trena kad se treba pokupiti, odnosno malo prije dolaska „kontaktnog“, pa su se svi ponovo opustili i razvezali o tome koliko ih nervira taj policajac. Šanker je počeo kukati o opadanju prometa iako mislim da je njemu teže padala dosada kad „inventarci“ odu.

Nakon mnogo kuknjave pitala sam ih za starog „kontaktnog“ i kako nije bilo „problema“ s njim. E, tu su počeli hvalospjevi. Mile ovo, Mile ono, sve samo sjajne stvari o njemu i kako je stari „kontaktni“ zvan Mile bio pravi čovjek. Koliko se ja sjećam Mileta, dok nije otišao u penziju, baš i nisu toliko voljeli, ali su s njim pričali i pili za šankom. Na tu moju primjedbu su mi jednostavno odgovorili: „Znaš bako kako je, on je bio jedan od nas, policajac, ali naš!“ Niš mi nije bilo jasno, pa ni Mile nije živio u kvartu. Nakon još malo ispipavanja, pojasnili su mi što znači „naš“. Mile je bez problema dao da ga se „počasti“, dok novi „kontaktni“ to neće i pije samo kavu. Mile se volio raspričati o svakakvim „povjerljivim“ temama, a novi šuti kao riba kad pokušaju nešto od njega saznati. Mile je bio „trgovac“ i dalo se s njim „poslovati“. Saznala bih ja i više o Miletu da netko nije primijetio kako se bliži vrijeme, na što su svi na opću žalost šankera iskapili preostala pića, platili i pobjegli hrpimice. Šanker se dodatno „rastužio“ kad sam i ja krenula, lagano teturajući, ali se uz uzdah pomirio sa sudbinom.

Kako se mojih tjedan dana trošenja i ludovanja završilo ne znam kako se situacija u mom omiljenom kafiću dalje razvijala. Sa strepnjom očekujem sljedeći mjesec i šta ću tamo zateći. Ako se nastavi ovako morati ću i ja u neki drugi „informativniji“ kafić. Možda se ipak do tada novi „kontaktni“ socijalizira i postane više „naš“, nego policajac. Možda postane novi Mile, prihvatljiv policajac, koji doduše baš ne slijedi slovo zakona. Policajac koji razumije i igra „našu“ igru i priča „našim“ jezikom. Nisam baš sigurna da li da se bojim ili da se veselim novom Miletu. Jedno je sigurno, ovakvo stanje je neodrživo, a čisto sumnjam da ćemo „mi“ prestati biti „naši“!

Osim što sam do sada razne stvari radio, uređivao ulice, pazio na jednu veliku zgradu da joj se noću štogod ne desi, nasjedao na lažne alarme i poslije ih se smrtno plašio, po redu slagao fascikle numerirane osmeroznamenkastim brojevima, nosio vijenac na sprovodu višestrukog ubojice koji je slučajno dotad važio za ratnog heroja ... i danas svašta radim .... Posao me odveo na redovito godišnje hodočašće u Mariju Bistricu ...

Tamošnja crkva zapravo je isprva ponosno nosila ime Sv. Petra i Pavla još od ranog 13-og stoljeća. Međutim, ova dvojica su očito na nebesima bila zabavljena svojim poslom i slabo su brinuli za molitve i prohtjeve štićenika. Godine, desetljeća i dva stoljeća prošla su, a da nitko u Stubici nije zabilježio kako su Petar i Pavle čudotvorno spasili makar i jednu ženu od zloduha koji ju je povodio na grijeh. Možda narod i nije bio pismen pa nije zapisao, ali generacije su upamtile. No i dalje su se strpljivo molile Petru i Pavlu.

Kada su Turci navalili, Hrvatsku su zadesile nesreće, a u Crkvu je s Vinskog Vrha 1545. godine donesen kip Bistričke Gospe kako ga se ne bi domogli nevjernici. Još stoljeće kasnije sada već neka druga generacija, ali još uvijek Turaka, harala je krajem, a kip je zazidan u prozor kako bi bio sigurniji. Za dva desetljeća zagrebački biskup, stanoviti Martin Borković, krenuo je otkopavati cigle po Bistrici mirakulozno otkrivši Gospu.

Možete si misliti kako su Zagorci, kojima je u to doba životni vijek jedva prelazio 30 godina, reagirali na neobičnu pojavu Majke Božje koja je iskrsla iz zida. Nakon što su tri i pol stoljeća trpjeli nemar Petra i Pavla silno su obradovali ovom otkriću i počeli pohoditi Gospu koja se tako nenadano pojavila moleći je za sve i svašta što Petar i Pavao nisu znali ispuniti. Samo tri godine nakon što se ukazala umeljana žbukom i ciglom, Gospa se proslavila prvi put.

Tada je naime, stanovitu Jelu Šafran iz Stubice spasila zloduha. Na sam Božić 1687. godine u kuću Jele došao je nečist duh u slici pokojnog prijatelja. Dakako da je muškarčina naumila da ju napastuje. No, Jela je bila brža od zloduha, dohvatila krunicu te sablast otjerala znakom križa. I gle! Lik pokojnog prijatelja za čas se pretvorio u gadnog i bijesnog psa koji nemilosrdno nasrne na nju s očitom namjerom da ju rastrga. Premda se Jela prestrašila vjerojatno kao nikada do tad, sjetila se Majke Božje Bistričke. U Stubici je, jasno, postojala crkva, ali Sveti Juraj očito je češće šetao nebeskim poljanama u društvu one dvojice iz Bistrice, nego što je pazio na štićenike te je kod vjernika bio na jednako lošem glasu jer već četiri stoljeća nije ozbiljno pomogao nikome od župljana. Dakle, sjetila se stoga Jela M. B. Bistričke i, prije no što je razjareni pas stigao zabosti očnjake u čedno debelo meso,  zavjetovala se da će joj hodočastiti u Bistricu. Obzirom da ju je zloduh upravo namjeravao poslati na obračun s nehajnim Jurajem, nije jasno kada je Jela kanila na Bistricu, no u taj čas zloduh zastane kao Leo Messi na usporenoj snimci driblinga, a u sobi se pokaže Marija i uz strašnu buku rastjera paklene sablasti.

Još iste godine M. B. Bistrička Stjepanu Balagoviću, koji je morao poznavati Jelu jer su bili iz istog mjesta, a u Stubici se i danas svi znaju pa kako ne bi prije četiri i pol stoljeća, spasila je žitnicu nakon što ju je zapalio grom. Već sljedeće godine M. B. Bistrička iz turskog je ropstava na jednako misteriozne načine spasila više duša, tjerala razbojnike, ozdravljivala bolesne i povraćala iz mrtvih. Kati Herendić iz Koprivnice, bilježe knjige i oni koji su ih pisali, a pisali su ih samo u crkvi, M. B. Bistrička ozdravila je - nateklu nogu.

Pomoćnica je nakon svih čuda i 150 godina podstanarstva posljednjeg skeptika uvjerila da je bolja od Petra i Pavla te su ova dvojica deložirana kada je 1735. godine dobila puno stanarsko pravo te je crkva konačno i preimenovana u svetište Gospe Snježne, tj. Majke Božje Bistričke. Posljednji udarac bistričkoj minornoj partiji konzervativaca koji su još uvijek žalili za Petrom i Pavlom zadala je pak 1880. godine. Uoči Velike Gospe požar u crkvi poharao je baš sve ali vatra se ipak nije osmjelila do prijestolja majke Isusove.  Mnoštvo naroda skupilo se na Bistri da se na vlastite oči osvjedoči o velikoj Marijinoj milosti, t.j. o tome kako je samu sebe spasila. Od samog pogleda prema pogledu čudotvorne Pomoćnice pobožnom je puku oko zarosilo.

Nakon što je kroz stoljeća više puta pomagala i sebi i drugima M. B. Bistrička je 1935. godine od nadbiskupa zagrebačkog Antuna Bauera dobila zlatnu krunu koju i danas ponosno nosi te je u prisutstvu, danas blaženog, a tada tek nadbiskupa koadjutora s potencijalom - Alojzija Stepinca, proglašena kraljicom Hrvata.

E baš kod te i takve kraljice Hrvata danas sam poslom navratio jer je i oko hiljadu duša navratilo da se kod nje pročiste. Kladim se da je tek rijetka od hiljadu duša pojma imala na koji je način M. B. Bistrička stekla ugled, status i zvanje, ali su se propisno pomolile i pročišćene njenim moćima izišle u svijet. Na kraju me jedan od popova pozvao na domjenak. Bit će jela i pića, rekao je uz smiješak. Na žalost, nisam mogao otići na žurku koju sam platio. Za razliku od đakona, morao sam na posao. Za njegovu žurku, auto, za njegovu odjeću, stan, za sve ono za što pošten svijet sam radi u tišini. Dok ovi na sva zvona ne rade ništa.