- Iako će njegova cijena biti poznata tek nakon što se odaberu izvođači radova, prema projektantskim analizama most bi trebao stajati oko 300 milijuna kuna, stoji u ekskluzivnom izvještaju Večernjeg lista. Isti takav - ekskluzivan izvještaj donio je na svojim stranicama i Jutarnji list. Mostograditeljev projekt ugrabio je i naslovnu stranu. Most će, tvrdi Jutarnji, noću biti osvijetljen. "Rešetkasta struktura koja kao da lebdi nad Savom" naprosto je rasturila medijske radnike. "Ovo je velika priča", viknuo je šef deska kad je vidio materijal, "na pješačkoj razini predviđena je gradnja trgovina".

Slagao bih kad bi vam rekao da mi se projekt nije svidio. Grandiozna rešetkasta struktura ostavila me bez daha, ali neizbježno se nametnulo pitanje hoće li se s tog mosta moći skočiti u smrt. Koliko će biti visok, hoće li se tijelo moći razbiti o tvrdu vodu ili će očajan netko biti primoran na utapanje? Kakav je pristup bočnim ogradama mosta? Rešetkasta struktura idealna je za samoubojstvo vješanjem, ali jebeš vješanje, to možeš i kod kuće.

- Bit će to nizak most, pročitao sam potom u novinama i nemilo se razočarao. Za utapanje nije potreban most, dovoljno je otići do nasipa i skočiti. Puno je to, 300 milijuna kuna, ako s mosta ne možeš pošteno ni skočiti, pojadao sam se prijatelju. Nije to jedini most koji će Jure Radić graditi. Njegov idejni projekt pobijedio je i na natječaju za Jarunski most. Evala, pomislio sam, svaka mu čast. Takva energija, takvo znanje, takav entuzijazam, on štanca mostove kao ja dugove. Ne znam koliko će Jarunski most koštati i ne znam hoće li se s njega moći pošteno skočiti, ali ako i neće, prije ili kasnije doktor će isprojektirati nešto i za čovjeka na rubu života.

Zač je to potriba?
 
Ki je rekal da je potriba!? Nego vero ko ćemo jedni drugih zajebavat, samo naprid! Da vidimo kamo ćemo svi zajedno prit!

Ponosni Amerikanac No-Much-Brain se slika sa haringom u ruci, okrenutoj prema glavi koju je jedva izvrnuo prema gore ali „chees“ pogled ipak prema kameri, te spušta ribu u usta, proždirući uz grimase „fuj, zanimljivo, well, bljak, mmmm, okay!“ i završava samo njemu i njegovoj grupi šaljivom poukom u stilu Travel Channel. U isto vrijeme 459 Japanaca sve to marljivo, uporno i hrabro fotografira i snima, smiješeći se na znak „Sad!“. Ispred muzeja Madame Tussauds, red za karte se proteže skroz preko ulice, što i nije tako strašno jer ulice nisu široke.

Trebalo bi pronaći vrijeme kad nema tih gužvi i na miru pogledati sve te figure. Unutra je zapravo prekrasno. Osim samih figura, radi se o profinjenim kompjutorskim manipulacijama, gdje se možeš naći u prostoriji iz koje se povijesni likovi figurativno pojavljuju pred tobom ili u trenu cijeli planet Zemlja, u svom plavetnilu izranja ispred, iza, iznad i ispod tebe, što se pretvara u ogromni ocean, koji ti se približava iz daljine, a onda ugledaš stari brod prekrasnih jedara kako plovi prema tebi, te dotiče obale koje se pretvaraju u kuće, kuće u ulice, a ulice u Amsterdam. Čovjek u nekoliko minuta postane i zemljina os i svemir koji drži Zemlju i bespuće mora i stari jedrenjak i kuća i grad, a ugodan glas  u intervalima govori o povijesti nastajanja grada. Za doživjeti to, vrijedi čekati i na drugom kraju ulice, posebno ako je iza tebe veliki izlog sa vješticom koja, umjesto na metli, jaše na divovskom falusu.

Kuhano vino na stolu još se puši, pepeljara puna čikova, koja se prazni kad se isprazni, dva magazina, od kojih  čitam „Quest“ i primjećujem ženu sa masnim, mliječnobijelim nogama, koje sunča. Obje je ležerno prebacila preko druge stolice, cipele bez čarapa, a zasukala je i rukave, te glavu  naslonila na naslonjač jer je period sunčanja već počeo. S vremena na vrijeme rukom posegne prema flaši Grolscha na stolu i potegne dobar cug. U drugoj ruci cigareta, te se igra praveći dimne krugove u preciznim razmacima. Pući usne. Zijevne. Za trećim stolom tri američke studentice, koje glasno pričaju urbanim njujorškim naglaskom. Onda se smiju, nešto komentirajući, a jedna od njih se odvali smijati poput praska, u razmacima ha, ha, ha. Počinjem se smijati i sam, ne zbog njenih komentara kupaonica i WC-a u Nizozemskoj, nego zbog njenog zaraznog, trbušnog smijeha. Njih tri su valjda dugo tražile odgovarajući stan i svi su im bili premali i preskupi. Neki su bili u naseljima u kojima žive samo crnci, neki su bili bogu iza nogu i onda su zapazile da u nekim oglasima piše „royal flat“.

Unajmile su nešto skuplji njihov kraljevski stan i onda su shvatile da je „royal flat“ običan stan, malo veći, u kojemu se nalazi kada za kupanje. Obična, bijela kada. Ovoj koja se zarazno smijala, osim što joj je bio čudan naziv, bilo je i super što se može izvaliti u kadi i igrati pjenom, poput Isadore Zelde u „Strahu od letenja“, kad ostane bez frajera. Rekla je da sad moraju kupiti i frižider za hlađenje boca jer će joj trebati za silni pjenušac, kojeg će popiti, ležeći u toj kadi jer sluti da joj je život poput dnevnika Bridget Jones u Amsterdamu. Osim toga, kupit će stotine onih jeftinih, mini svijeća i osjećat će se svečano. Druge dvije su bile nezadovoljne jer sada nemaju tuš kabinu, a u zamjenu su dobile kraljevski stan. Sve tri su bile jako nezadovoljne čudno neugodnim holandskim zahodskim školjkama. Tako su male i voda se nalazi tek pri dnu, te je uvijek iznova moraju puštati. Ova sa smijehom je dodala da moraju obavezno pogledati gdje se može kupiti wc papir, koji ne šmirgla i potražiti majstora da im u kupaonicu i u WC stavi normalne prekidače za svjetlo. Sada imaju one što vire iz plafona i kada hoćeš upaliti svjetlo moraš  špagu povući prema dolje. To isto moraš kada želiš ugasiti svjetlo. Problem je u tome što su sve tri već nekoliko puta to bile potrgale jer su vukle naglo, te im je onaj wow susjed iz Egipta, koji živi sa ženom kojoj ne mogu vidjeti ništa drugo osim šaka, popravljao instalacije. Kada se ova poluanoreksična studentica, koja je neprestano pila „Vital“ vodu iz flaše, sjetila kako su prvi dan u kupaoni palile svijeću, njena cimerica se opet počela zarazno smijati, a ja sam pogledao na mliječno bijelu „susjedu“, koja je već povremeno hrkala.

Uzmem svoje ledeno kuhano vino da ga  dokrajčim, a netko me uhvati za rame, tako da viknuh: „Jooj!“, a poznati glas mi reče: „Sve ti je to od nekretanja, stari moj.“ I prije nego što bilo što rekoh, Toni privuče stolicu k sebi i sjedne.

- Eeeej, Toni, pa di si ti meni? Je, je, od nekretanja al da se više nisi usudio!

- Ajde, ja trčim okolo po gradu, tražim otvorene dućane jer onoj moj fali nekaj za ručak, a ti ... Jebe ti se. Tu sjediš, cugaš i ... Ma, daj pljugu! – uzme Toni cigaru, podboči se i pogleda oko sebe ispod oka.

- Jebate, pogle ovu – pokazuje Toni prema susjedi koja hrče.

- Naroljala se dromfulja pive i misli da je na plaži. A kad dođe doma bu spekla frikandelu. Ne, ne, bu čekala da joj donesu pizzu, pa nedjelja je! – prasnu Toni u smijeh.

- Šta je Toni, fali ti Špica, a? Oš' nešto popit? – pitam.

- Ma ke fali ... Špica jebate ... Nisam bil ... evo, ravno godinu dana. Sve ovo ni vredno jedne zagrebačke subotnje Špice, stari moj .... Nego, daj, di je ta cuga? – maše konobaru.

Toni otpija svoj Tuborg, ja espresso i pričamo o silnim poskupljenjima otkako je uveden euro, o Vladi koju pod hitno treba rušiti, o sve otvorenijoj mržnji prema strancima i najmizernijim plaćama u zapadnoj Uniji, o djeci koja s njim pričaju samo nizozemski i našoj zaostaloj proaustrougarskoj inferiornosti i osjećaju manje vrijednosti, o jebenim avionima i novim propisima – ma, više mi se ni ne leti - i „jedinoj pravoj istini“ da je jedina stvarna prijetnja zapravo Amerika. Onda Toni iskapi treću pivu, pogleda na sat i reče:

- U, jebote, jel ti znaš neki dućan, koji još radi?

- Mislim da ti je otvoren onaj mali Albert Heijn, a ako nije, ne gine ti kuhača, haha.

I samo što moj očajni zemljak otvori usta da izusti neizostavno „jebi se“, razdragano nam priđe, blagorečeno punačna, rumena Holanđanka „made by Gouda kaasindustrie“, noseći u vrećici dvije tegle Podravka ajvara, raznoraznih čajnih, jetrenih, ribljih i inih pašteta, Poli salame, bombona negro, tik-tak, bronhi i pez, te neizostavnu Vegetu, sve kupljeno kod Turčina i puna nade upita na lošem hrvatskom:

- Jesta vi li Hrvatska muško?

Mi se malo zgledasmo, pogledima se pitajući, koje sad pa ova lujka i Toni se naceri:

- Naravno, zar se to ne vidi, ovakva ljepota! – pogleda me, vješto namignuvši.

Ohrabrena Nizozemka već vadi ajvar na stol i sva usplahirena govori:

- Ja obožavam ajvar. Ajvar, ajvar, ajvar! Mmmmmmmm ... lekker! Ja ga svaki dan jedem – ponosno govori - Mažem ga na turske lepinje, isto ko i paštete. I kuham sve s ajvarom. Ali više volim ovako, bez ičega. Narežem i  luka, pa ga jedem uz ajvar.

- Super, samo ... to je jako masno da bi se tako često jelo – kažem – treba biti oprezan.

- Joooj, jesam, priznajem, jesam se zdebljala. Ali sad sam spala na 115, a imala sam 128 kg! – pobjedonosno govori.

- Inače, ja sam Marva – sugovornica pruža ruku i eto, upoznajemo se.

- Rekla sam da će moj muž biti samo Hrvat i nitko drugi! Ja volim ajvar, a Hrvati rade ajvar. I sa svojim mužem ću odseliti gdje god on bude htio. Imala sam ja puno frajera, znate. Dođu i odu. Ne znaju cijeniti pravu ženu, a neće ni moj ajvar – tužno govori Marva.

- Marva, znaš, ne bih te htio razočarati ali ajvar prave i Makedonci i Srbi i Bosanci i Slovenci i Turci, a ne samo Hrvati – ozbiljno će Toni, jedva zadržavajući smijeh

- To kažem da ti povećam šanse. Ovako, kad znaš to, nije ti tako sužen izbor frajera.

- Ma daj. Evo ti, na – pokazuje Marva na etiketu.

- Vidiš da piše gdje je napravljen! Ko da ja ne znam. Ja i moj muž Hrvat ćemo imati i bebu. Pisala sam ja puno oglasa u ... „Plavi oglasnik“ - izgovara teško to „oglasnik“.

- Dobila uvijek hrpu pisama, a da ne govorim o internetu!

- I? – pitam, Toni mi daje znak očima da mora krenuti, a ja njemu znak „začepi, uživam!“.

- I pisali su i ja njima pisala duga pisma. Ja volim pisati obična pisma, olovkom, pa onda stavim ruž i stavim cmok, cmok, cmok na pismo, uzmem svoj parfem i malo da se osjeti moj miris.

Toni i ja se zgledavamo

- A ne internet. I slala sam slike, doduše, pomalo, od starije prema novijoj, ne sve odjednom. Romantika. Ali kad kažem da ja volim ajvar i da ću sa čovjekom svoga života preseliti u Hrvatsku i fino kažem da više nema varanja, te pošaljem i video pozdravnu kasetu, više ne odgovaraju. Neće. Mislila sam da su Hrvati bolji jer rade ovako dobar ajvar. Bio je jedan. Neko malo mjesto. Kad sam napisala da sam na socijalnom, ali mi moj socijalni radnik traži posao, ni on više nije pisao. Svi samo pare, pare, pare. Taj balkanska čovjek samo za para, samo za euro – uzdahnu Marva, otvori staklenku i prstom zagrabi dobar komad ajvara, poliza i opet uzdahnu.

- Ah šta se može. Nego, mi bi morali poći – reče Toni.

- A ti, kakvo ti muškarac, zgodno dlakavo moja hrvatsko beba? – upita ga ona puna nadanja.

- Sorry Marva, ja oženjena muškarac – ipak prasnu u smijeh.

- A ti, lepo zelena oko? Sva snažno, crno, moja srce? – uputi mi pogled pun očaja.

- Sorry Marva, ja muškarac od Atlantida, ne za tebe – slegoh ramenima.

- Ne hrvatska muška? To Atlantida isto Hrvatska? To ima ajvar?

- Ma, nema više Atlantida. Ja  jedina ostalo muška. Ja u Nederland – razočarah Marvu.

- Milo moja hrvatsko Atlantida beba. Ti sa mnom, mene učila jezik. Mi jesti ajvar i imati beba. Moja po-poo-pooood-drafka muž. Moja život!

Osim u gospodarstvu i u kulturi se, tako, počinju javljati „poduzetni pojedinci“. Poduzetnima poduzetnost ne mogu oduzeti. Svi su ambiciozni, ali samo u jednom smislu - ili da zarade više no što trebaju, ili da ostale impresioniraju. Sve se vrti oko tog dvoga. Ne spominju nikakvu potrebu za stvaranjem i izražavanjem. Državna i privatne televizije počinju obilovati instant zvjezdicama kojima se zbog pokazane poduzetnosti udjeljuje pet minuta slave - po zasluzi. 

U tranzicijskom dobu pogotovo je teško po provincijama. Na početku sam napisao da u provinciji danas pišete kao da vrištite, sad još dodajem - u gluhu tamnu noć. Nitko vas ne čuje, pitanje je i čujete li vi ikoga. Umjetnici su pozatvarani u svoje svjetove, jer ih pogotovo ovdje nitko ne razumije. O umrtvljavanju provincija od strane nacionalnih metropola na način isisavanja bilo materijalnih bilo ljudskih resursa – u povijesnim udžbenicima 22. stoljeća vjerojatno neće biti govora. Pa ipak, ako pokušam zamisliti da će u to doba živjeti neki povjesničar X, s osobito istančanim sluhom za duh epohe, možda će se u njegovom udžbeniku i naći pokoja rečenica ovog tipa: „Mladi i obrazovani ljudi, jedan za drugim, napuštaju mala mjesta i odlaze u velike gradove u potrazi za poslom i boljom kvalitetom života.“ Slika bezduhovnih provincija biljeg je tranzicijskog doba, slika koja se počela prelijevati u sve sfere društvenog života.

Nije li onda tranzicija, a to polako postaje jasno čak i nama koji živimo u njoj, neka vrsta naše, balkanske postmoderne? Tu se odmah moramo zapitati: da, međutim, kakve postmoderne?

Postmodernu poznajemo kao kulturološki fenomen koji se na svjetskoj pozornici pojavio u drugoj polovici 20. stoljeća kao umnogome kontroverzni nastavak slavom ovjenčane moderne. Ništa se ne može dičiti obilježjem postmodernizma ako svoj uzor ili povod za ismijavanje nije pronašlo u moderni. Ne postoji pravac u slikarstvu, glazbi ili književnosti koji je imun na nju, ne postoji umjetnik koji ju nije prokleo i koji joj nije odolio. Ono što je oduvijek u postmoderni bilo problematično je činjenica da čovječanstvo u njoj ne doseže više nikakvu dubinu i uzvišenost, već prije plitkoću i glupost. Prije svega, umjetnost postaje bilo što, od namakanja u boje običnog slikara, do najnovije finte nogometne zvijezde Christiana Ronalda. U postmoderni dopušteno je sve prozvati umjetnošću. Ne ulazeći u način na koji se iz tog šarenila svega i svačega ipak može razaznati visoka umjetnost, mi tu i takvu postmodernu nastojimo dovesti u vezu s ovom našom današnjom zbiljom.

A u našoj tranzicijskoj postmoderni, kako ju ja shvaćam, naši su umjetnici zapravo istinski poduzetnici bilo kojeg predznaka, gospodarstvenici, trgovci, kulturnjaci, drugim riječima svi oni uporni, lukavi, snalažljivi,  kad treba i svojeglavi koji se bore za svoje mjesto pod suncem; njihova „umjetnička djela“ (osnovane pa propale tvrtke, institucije, emisije, pa čak i knjige)  tek su trenutačnosti koje obično zavrjeđuju onoliku pozornost koliko i traju. Imamo i mi svoje posebnosti: tranzicijski je postmodernizam tako utjelovljen u slici urbane mladeži koja sjedi po kafićima u centrima gradova iz kojih narodnjaci pršte kroz prozor. O tom kulturnom fenomenu, degradaciji mladeži bez premca, jednog će se dana  možda pisati doktorati. Od rata naovamo strelica vremena kao da se okrenula unatrag, od prisilnog oslobođenja od materijalnog u socijalizmu prema materijalnom u svom najizrazitijem obliku u predvorju nove zgrade kapitalizma, od ravnodušne profinjenosti alternativnih pojedinaca prema primitivizmu krcatih narodnjačkih disko klubova.  S druge strane, u balkanskoj postmoderni umjetnik je tek onaj koji se izborio da bude umjetnik. Naravno, postmodernizam zapadnoeuropskog tipa ovdje još zadugo neće pokucati na vrata, jer ga osim rijetkih iznimaka nitko i ne razumije. A i vrata „ovih prostora“  čine se uvijek otvorenima te se propuh, koji lako dospijeva i u glave, lako obračuna sa svima.

Ako je zapadnoj postmoderni prethodila moderna, balkanskoj su prethodili ratovi. Tranzicijsko doba jeka je ratova vođenih epohu ranije. Sve što se događa danas događa se kao posljedica „pušaka i bajuneta“. Sve što ste zaslužili danas zaslužili ste po ugovoru o ratnoj odšteti s nadolazećim tranzicijskim dobom. Sada samo mirno, dragi čitatelji, ostao je još samo jedan mali uvid: pogledajte kako danas živite, a kako ste živjeli prije i ...  sve će vam biti „epohalno“ jasno!

Meni je taj rialiti vero simpatičan, aš je prava pravcata preslika od stanja va našemu društvu.

Ben ovako:

-         vavik mora bit jedan šef ili šefica. Taj isti va hipu kako god postane šef, promini facu i počne gjedat nikako drugačije … onako va stilu "ki će mi ča";

-         moraju bit i sluge, i to odmah dva, aš je opće poznato da na jednoga šefa gredu najmanje dva sluge;

-         magare jedan mora bit na bolovanju – to po zakonu;

-         magare jedan mora bit žrtva – to van je onaj ki najviše dela i kad ni sluga, stalno to govori i niki ga ne razumi;

-         magare jedan mora molit – bez toga danas ne pasiva niš – mora bit ravnoteža;

-         nikuliko njih moraju jako volit blago – aš i blago ovdi ima svoje prava;

-         svi su obavezno jako lipi, šarmantni i pametni – kakovi drugačije bi ovdeka mogli i bit!??

Tako. To bi bil takozvani "ustroj" imanja.

Kad se je lipo sve "ustrojilo" ili kako bi se kod nas reklo "poredilo", a kako smo mi va Hrvaškoj, da ne bi vero sve funkcioniralo kako rabi, moraju se pod mus formirat "stranke": lipši skupa, malo manje lipi skupa; leni skupa, delavci skupa; oni ki fumaju skupa, oni ki ne fumaju skupa; pohotni skupa, čedni skupa; hudi skupa, dobri ... hm, a ki su to!!!?? Kokoše!

Ben i one su skupa ...

Još neš nan mora past va oko. Mi se Hrvati nikako najlakše naviknemo na šporkic. Toliko o našoj potribi za se tuširat i po par puti na dan.

I jako volimo prdit – da nas se čuje. To gre jako dobro skupa zi velu ćakulu od seksa. Smo najveći evropski jebači, ili nismo!??

Ja van kažen da nan se vero i vidi!!! Sve jedan dim od prašenja!

I tako bome jimamo samo jedno televizijsko imanje – jimamo znanje o tomu kako funkcionira življenje va našoj državi.

Aš dokle gjedamo njih vidimo bome svaku firmu, svako udruženje građani, svaku bilo kakovu interesnu (aš danaska je sve radi interesi) zajednicu kolo nas. Vidimo i sebe.

Kadi god je skupa više od dva čovika, "ustroj" je isti. Svi se jako vole i "furaju se na tim", a čin se jedan makne oni drugi ga zemu va ćakule. Svaki te gjeda va oči i laže ti kako pas i ča je najgore od svega, ma sudeć po "imanju od Nove TV" va takovimi štalami više nikoga ni briga ni ko te ki vidi dokle provodiš te svoje šporke rabote. Bitnije je imit silikon va sisami ili bilo kadi drugdi nego gram mozga va glavi - silikon se bolje plaća. I uputno je bit najmanje "tri va jedan" proizvod, ko već ne morete bit "šest va jedan".

Jedna stvar nan se deboto mora priznat – vjerojatno na svitu ni boljih simulatori i manipulatori od nas – toti nan ni para. Bome ne! Svaka nan "čast"!

I tako, dok cvijeće nema mirisa, u maloj kraljevini jednakosti, prisutan je sve veći miris segregacije. Tkzv. Zwarte i Witte škole, u nizozemskom društvu su već tradicija. Crne ili bijele škole. U jedne škole idu “crna“ djeca, a to su ona iz, poglavito arapskih zemalja, Afrike i ostalih bivših kolonija male kraljevine za sve. U bijele škole idu “bijela“ djeca, a to su ona nizozemska. Autohtono nizozemska. Doduše, u takvu školu može se uvaliti i dijete nekog Hrvata, ali samo ako ima dovoljno dubok džep i ako roditelji prođu test kod ravnatelja i savjetnika škole. Test se sastoji od slobodne procjene podobnosti. Osim toga, svi kojima kraljevska obitelj znači više od bacanja cvijeća srednje klase pred noge kraljici Beatrix i princezi Maximi, dakle, onima koji su se uzdignuli iz te mase, a time i iz srednjeg staleža, svoje dijete moraju upisati u bijelu školu.

I dok se u crnim školama govore svi ti čudni, egzotični jezici i sluša malo čudnija muzika, u bijelim školama djeca slušaju o tome kako žive u najidealnijem društvu na svijetu, čija kraljica redovito ide na skijanje u Austriju i slika se sa sirotinjom u Indiji, u pratnji svoje snahe, princeze Maxime. Sretni Indijci im se veselo osmjehuju, a one veselo pokazuju svoje nove kolekcije šešira i usput, plišani kez.

Postoje i miješane škole. To su škole za one koji imaju iskrivljeni način razmišljanja, kao recimo to da nema veze igra li im se dijete s malim crncem ili malom Irankom, koja ga može zaraziti Islamom. Ili to što je mala možda tempirana bomba, koja svakog trena, usred prelijepog nizozemskog groblja kanarinaca, može eksplodirati. Zapravo, to su roditelji čija mjesečna zarada graniči sa socijalnom pomoći i koji pretežno žive u državnim stanovima, te voze mrcine vrijedne ciglih tri i po hiljade eura.

To je ta bogata, pacifistička  nizozemska realnost  savršene demokracije, koja crnobijelom svijetu daje izuzetan kolorit. Svijet kakav je u očima prosječnog čovjeka slika idealne Europe budućnosti. Dugine boje s ekrana novih plazmi i LCD-a, kupljenih na kredit kod Neckermana i računi s besramno lihvarskim kamatama. Tu zemlju grije prekrasno neonsko sunce, koje se najčešće ne vidi, stvarajući učinak svemirskog broda. To svjetlo toliko blješti, da je ljudima nenaviknutim na takvu ljepotu, preporučljivo nositi naočale. To što se kvartovima nizozemskih gradova možete voziti biciklom, uživajući u neonskoj svjetlosti, ne znači da će vam biti toplo. Ako je vrijeme prilično normalno, znači da će vas pri malo bržoj vožnji zaboljeti uši, od dosadnog, hladnog vjetra. U biti, ne gine vam upala sinusa, te kupovina velikog broja papirnatih maramica. Za takve trivijalnosti se ovdje nemojte obraćati liječniku. Ovdje svakom curi iz nosa.

Ima i onih ljepših, toplijih dana, ali za takvih dana se na dvadeset i pet stupnjeva teško može izdržati bez klima uređaja. U Nizozemskoj su ljetni dani jako vlažni i malo više temperature su dovoljne za jako znojenje. Ima to i svojih prednosti – ne treba vam sauna. Posebno ako ste na neizbježnom biciklu, nosite jaknu, s jedne strane vjetar, a s druge toplinski udar.

Nizozemci su jedna od nacija koje najviše putuju. Vole oni razgledavati te egzotične zemlje poput Thailanda ili Slovačke i po glavi stanovnika su izvrsno informirani. Evo, studentica treće godine prava, jedna cura s velikom guzicom i izbačenim zubalom, jako dobro zna da je Prag malo udaljenije predgrađe Amsterdama. Kada je s društvom odlučila otići u taj Prag jer je čula da je cool dobra zabava, rekli su joj da treba ponijeti putovnicu. Jadna cura je zbunjeno pitala čemu putovnica, a neki ne-autohtoni su joj rekli da je to malo uvrnuto predgrađe. Nakon nekoliko sati vožnje se njeno čuđenje već moglo rezati nožem. Koliko treba do tog uvrnutog cool predgrađa?! Na kraju je shvatila da je Prag zapravo država sa glavnim gradom Češkom.

Poznati nizozemski mjesečnik za putovanja Reizen u broju za siječanj donosi zanimljivu reportažu: Slovenija i Hrvatska – Velika ruta kroz Balkan. Tako, između ostalih interesantnih stvari saznajemo da, kada u Zagrebu, čudnom i uvrnutom gradu, kojemu nedostaje “ono nešto“, čovjek ogladni, nema što jesti. Naime, izvrsni putopisci su za prosvijetljene nizozemske čitatelje otkrili kako u Zagrebu nema restorana niti mjesta za nešto pregristi, te su morali u lokalnom dućanu kupiti kruh i salamu. Neljubazna prodavačica ih je pitala, žele li da im od toga napravi sendvič, na što su se stanovnici male, prekrasne kraljevine zgrozili nad balkanskom neuljudnošću. Osim toga, oni su otkrili i neke spektakularne detalje, kao podatak da se više nigdje ne ratuje i da je krvoločni diktator Tito umro 1989. godine, nakon čega su stanovnici Jugoslavije počeli međusobno ratovati. Iz svega se vidi da su Nizozemci zapravo vrlo informirani i srdačni.

Humanost. To je vrlina koja krasi svakog autohtonog Nizozemca. Prije nekoliko dana se zbio strašan događaj, o kojem su izvijestili svi mediji, koji drže do sebe. Jedna mlada, samostalna i brižna Nizozemka, ridala je u ordinaciji i ti jecaji su udarali u monitore na ekranima. Brižna i potresena, žena je oko sebe imala nekoliko tješitelja, koji su je grlili i suosjećali s njenom boli. Naime, njen hrčak je umirao. Dijagnoza tumor. Tim doktora ga je pokušavao operirati, sama operacija je trajala jako dugo, ali ipak nije bilo šanse i hrčak je prestao disati na operacijskom stolu. Plač žene sa ekrana se pretvorio u plač nacije.

U međuvremenu su se zbili još neki strašni događaji. Jedan iranski državljanin, koji je tko zna kako dohrlio do Nizozemske, bio je sretan kada je ugledao neonsko nebo idilične kraljevine. Kao osamnaestogodišnjem homoseksualcu, u Iranu mu je od svijetle perspektive bilo sigurno samo nebo, kada dođe na red za vješanje zbog užasnog zločina postojanja. U maloj, neonskoj kraljevini, taj izbjegli čovjek se nadao prihvaćanju.

Nakon višemjesečne drame, imigracijska služba mu je odbila dati azil. Ministrica iz vladajuće garniture je vikala da se oštro suprotstavlja prihvaćanju iranskih azilanata. Neumjesno drski mladić je odbijao priznati da mu u Iranu ne prijeti opasnost jer još nije obješen. A sve dok nisi obješen, realna opasnost ti ne prijeti. Zato je ministrica, uz ogromnu podršku segregacijske idile, napravila hvalevrijedan istup i odredila krivorođenom mladiću deportaciju u domovinu. Nakon žestokog istupa homoseksualnih udruga i udruga za ljudska prava i prava hrčaka, postupak protjerivanja je zamrznut.

Usput, mogao bi nas put odvesti i u Belgiju, gdje je samo prije nekoliko godina mlada crnkinja brutalno ugušena jastukom između zatvora i aerodroma, jer se bezobrazno opirala belgijskoj policiji da ju humano vrate u Afriku, gdje joj je prijetila smrt.

Ali za sada, welcome to the Netherlands.

U posljednje vrijeme u emisiji se raspravljalo i ukazivalo na goruće probleme našeg društva: od nedostatka odgovornosti i upitnog morala, uključivanju nacionalne kulture u temelje moderne hrvatske, do stanja duha našeg naroda, jezika, kulture, duhovnosti, predstavljanja svijetu, itd. Ovdje se želim osvrnuti na seksizam, odnosno isključivanje žena i elitizam. Pa krenimo redom.

Napravila sam malo istraživanje koje je uključivalo jednostavnu matematičku operaciju zbrajanja i došla sam do podataka koji idu u prilog mojoj tezi. U prvih osam emisija ove godine gostovalo je ukupno šesnaest uvaženih muškaraca i samo dvije žene! Da, dobro ste pročitali, omjer je 1:8 u korist muškoga roda. Možda taj podatak ne bi bio tako strašan da živimo u nekom zatvorenom društvu u kojem žene nemaju pravo školovanja i izlaska na izbore, ali od početka devedesetih broj žena u studentskoj populaciji neprestano raste, pa je taj broj 2006. godine dosegao 54,1% što je više od ukupnog dijela žena u stanovništvu Hrvatske. Zanimljivo je i da je u ukupnom broju diplomiranih studenata broj žena 60%, tako da gospodinu uredniku izgovor da nema dovoljno kvalificiranih sugovornica pada u vodu. A koji je izgovor našoj najvišoj znanstveno-umjetničkoj ustanovi Akademiji u kojoj je među 146 punopravnih članova samo 13 žena? Ne bi bilo pošteno okriviti samo tu jednu emisiju i njenog urednika za poraznu statistiku, to je preslika cijelog društva, ali smatram da je lakše ukazati na neka društvena kretanja kroz primjer nego općenito teoretizirajući.

Iako se Hrvatska deklarira kao sekularna država, utjecaj Crkve je veoma značajan, ipak smo mi pretežno katolička nacija i važno je što crkveni vjerodostojnici imaju za reći o aktualnim problemima. Na stranu licemjerstvo Crkve i njenih podanika koje je primjereno kapitalističkoj logici, žena u Crkvi nema pravo donositi radosnu vijest i biti duhovni vođa (kako nam je jezik ograničen, nemamo čak ni imenicu 'vođa' u ženskom rodu ... možda vođica?). Zakopani smo u neke stare obrasce mišljenja i ponašanja, pa stoga nije čudno što se ženski glas u javnosti slabo čuje i malo cijeni, a kada je i prisutan, onda obično govori o ženskim ljudskim pravima. Postoji jedan fenomen vezan uz etiketiranje; ako se prema nekoj društvenoj skupini društvo ponaša na određen način, stvara predrasude i dodjeljuje uloge, s vremenom se etiketirana skupina i sama počinje ponašati na taj način, inkorporira stavove društva u svoje razmišljanje i ponašanje. Možda baš tu leži dio odgovora na pitanje zašto se neke obrazovane i pametne žene ne opredjeljuju za istupanje u javnosti, a nije nauštrb u ovom kontekstu podsjetiti na mnoge maštovite izjave naših saborskih zastupnika kada su žene u pitanju. U takvom okružju žena koja društveno i/ili javno djeluje mora koristiti mnogo više energije da bi ju se shvatilo ozbiljno.

Ako o čovjeku od riječi više govore djela, uzet ću si tu slobodu i zaključiti kako urednik i voditelj spomenute emisije očito ne smatra žene dovoljno kompetentnima da bi ravnopravno sudjelovale u emisijama koje se bave ozbiljnim stvarima o kojima, na neki način, ovisi naša budućnost. Ili je (pod)svjesno i sam šovinist, ili podilazi većini kojoj muški glas daleko više vrijedi i mnogo dalje i ozbiljnije se čuje.

Druga stvar o kojoj želim govoriti je elitizam među hrvatskim intelektualcima koji nastupaju javno. Jedan od njih je rekao da onaj tko nema reda u jeziku, taj nema reda ni u glavi, pa samim time ne postoji red u društvu i krši se zakon. Poznavanje jezika po njima je preduvjet za apstraktno mišljenje i više intelektualne radnje; znači li to da su australski Aboridžini na nižem stupnju od nas jer komuniciraju pretežno telepatski? Ne bih rekla.

Ovdje se naravno govori o hrvatskom standardnom jeziku koji je kodificiran sustav zasnovan na štokavskoj ijekavici, to je onaj jezik koji stranci uče kad uče hrvatski i koji bi svi državljani Hrvatske trebali razumjeti i njime se koristiti u javnim nastupima. Ali kao i skoro svaki standardni jezik, on nije toliko stvoren prirodnim putem, govorom, nego je ustanovljen i dogovoren u određenom trenutku naše povijesti. Ono što ja smatram mnogo vrjednijim za kulture koje postoje u Hrvatskoj su dijalekti koji su mnogo životniji i čine bogatstvo raznolikosti. Bilo bi lijepo kad bi svi građani jednako dobro baratali i standardom, no uz takvo jednolično, monotono prezentiranje stvara se averzija prema uštogljenom jeziku koji je zapravo živi sustav.

Uštogljeni razgovori pred kamerama, s rječnikom kojeg većina slabo razumije, sigurno postiže kontraefekt. O kulturi se govori na elitistički način koji obuhvaća neke umjetnosti, klasičnu književnost i neprestano pozivanje na davno minula vremena i djela otaca naše književnosti. E pa ja se ni malo ne slažem s tim pogledom. I kultura je živa, nju sačinjavaju i folklor i načini života, oblici zabave i potrošnje, proizvodnja i distribucija umjetnosti u najširem smislu, prehrana, govor, društveno djelovanje, itd. Mislim da je došlo vrijeme da uvaženi prastari intelektualci ustupe mjesto nekim novim ljudima koji imaju nešto novo za reći, kad već sami ne odustaju od svoje izlizane priče i zatvorenog društva odabranih mozgova. Kako je uopće moguće govoriti o jednoj mono-kulturi kad u Hrvatskoj postoje različite regije s različitim običajima, govorima, djelovanjima, pluralnost kultura?

Mislim da je točna konstatacija tih uvaženih članova intelektualne elite da je naše društvo u krizi identiteta, rastrgano između globalno potrošačkog i tradicionalnog načina života. Samo, ne slažem se s načinom rješavanja tog problema. Postoje načini da se sačuva i prezentira svijetu ono najbolje i najzanimljivije što imamo, a opet da se otvorimo novim utjecajima. Obrazovati ljude ne znači samo proći zadani obrazovni program, mnogo je veća vrijednost u poticanju razvoja kritičkog razmišljanja i primjene stečenog znanja. Umjesto da zatupljujemo djecu činjenicama i teorijama, korisnije je naučiti ih kako se snaći u mnoštvu informacija koje nas okružuju na svakom koraku, da izbjegnemo nekritičko prihvaćanje svega što je strano i odbacivanje svega domaćeg. U svijetu koji je sve više glokalan, nemoguće je zatvoriti se u svoju kontejner državu i opstati. Meni je žao te stare garde koja već tisuću godina sanja slobodno izražavanje hrvatstva i neselektivno konzervira sve što je 'izvorno naše'. Vrijeme akademske gospode u odijelima koja tiho prezire 'prizemne' stvari polako prolazi, pitanje je samo hoće li priznati svoj neuspjeh u afirmiranju šire publike za ono što oni smatraju kulturom i prepustiti mjesto nekim novim ljudima, mišljenjima, paradigmama, ili će se fosilizirati u svojim foteljama pokušavajući spasiti kulturu čija je definicija upitna.

Ma, kako je ovoga leta Evrovizija va Beogradu (aš ju još nisu otkazali) to je morda ovo šporka politika pak se Hrvaška želi liberat onoga ki je najgori - aš meni je glasovanje jušto na to naličilo. Kako da se zbira najgori. Najbolji su ostali mej zadnjimi. Ni nikakove šanse da ti isti pasaju va Beograd i da njin se čagod grdoga dogodi.

Jedina pametna ka se je dogodila čera večer je ta da su glasači va Hrvatskoj pokazali više one glasačke zrelosti nego kada su bili izbori za Sabor i da su čera jimili toliko sluha pak su prepoznali da je šjora Graktalićka zakantala srbijansku Molitvu va hrvaškon aranžmanu. Zgjeda da njin je sinulo da bi to bila ober sramota poslat va Beograd - a morda je rabilo ... lipo bimo se bili posrali!

Neš mi govori da je i samo Ministarstvo za vanjske posli toti zamišalo prsti. Ni nan dosta ča su nan tamo ovih dan zapalili banderu, razbili puneštre i grb na ambasadi - nego bimo njin još poslali i njihovu kanconu va našoj interpretaciji. Dijo mijo! Kakova bi to provokacija bila! Aš danaska je ovuda svaki drek provokacija. I svi su jako osjetljivi na nju.

Komu god ne smiš reć ni dobar dan - šubito ti doleti kacot mej oči. On se je stal na livu nogu jutros, a vero ti si se našal provocirat ga z rana jutra govoreć mu da je tebi dobar dan. Biž ća mali dokle još glavu jimaš na mestu! Ovdi nikomure više ne smiš govorit da je dobar dan, ni jutro, ni večer ni da je lahka noć. Ki god bi te mogal ubit radi toga. Ovdi moraš govorit samo kako je grdo vrime, ava kako te boli glava, kosti ... po česti moraš hodit zi znemenin liston z osmrtnicami od Novoga lista i komentirat kako je opet jedan brižni mladi umrl, nebogi otac i mater i baba i ded i brižna divojka ka se neće oženit. Jedino z čin se još moreš pokazat vanka je uz osmrtnice još one četire stranice črne kronike samo zi tvoje županije ...

Ben, to smo se dogovorili! Tako lipo hodite po česti i još morete za promjenu teme govorit i ovako na sav glas: Jeben mu šefa i poduzeće i Elektroprimorje. Ča si vidil koliko je i benzin poskupil. A voda! Jeben njin drmun njihov! Mi va kući smo na šterikami, a peremo se jedanput na leto i istešo nan hode računi kako da smo va Nevjorku! ... E i takova van beštimada garantira da van niki niš neće - jedino morda bite mogli finit na sud ako nikomu va njoj ime spomenete - aš duševne boli su jako skupe va zemji z ovolikimi krišćani kako ča je naša! Atento na njihove duše zato!!  

Ben to van je to z Bodulije. A da jima još neš. Kako stvari stoje zgjeda da će počet popravljat onu našu čestu po otoku o koj san van već pisala. Ma ne još ovih dan ... još je rano!

Čeka se Uskrs i prve turisti. E ondat se počne delat glavna i jedina otočka česta. Ovoga leta ćemo prodavat ovuda OFF ROAD ARANŽMANI!

Ala bog!

Ipak takvi hitovi ostaju Bollywood za prave filmofile, jer već dugo imamo što gledati na Prvom gdje naš prokušani meštar Branimir Glavaš igra čak šesti nastavak popularnog Harry Pottera i samoljepljive družine, koji kao da će vječno ostati na vrhu popularnosti u našim dvoranama. Iako je svojstveni glumac trenutno na odvikavanju od vlastitog ega u jednoj osječkoj komuni, što nije čudno za 'selebritije' njegovog kalibra, smjeli Brane je našao vremena da snimi mini projekt u kojem parodira Bin Ladena, obraćajući se naciji strašljivom porukom poput neke sablasti. Kritičari već insinuiraju kako je Glavaš time htio od HRT-a napraviti Al Jazeeru te potaknuti naše domoljube da nacionalni barjak redizajniraju i umjesto grba nalijepe njegov lik, kao da pozicija njegove glavice u odnosu na barjak na tom filmskom ostvarenju nije splet okolnosti. Nek' mu je slava, slavonski Harry Potter najavljuje duet s generalom Woo-om iako ne zna da se to kod repera zove 'V.S.' ili 'feat.', iako se nagađa da će u tom duetu šutjeti i samo otvarati usta, jerbo se na šutnju i obvezao.

Ne smijem ne izraziti žaljenje za padom popularnosti Dikana koji sve manje puni štampu, naš je gospodar prstenova vrlo kvalitetna ličnost što je i dokazao protekle godine participiranjem u svenarodnoj izvedbi drame „ljepotica i zvijer“, u kojoj je glatka Vlatka izvrsno utjelovila lik ljepotice koja čini grijeh s talijanskim stereotipom. Ipak, kako je slavna drama polako prešla iz aktualnog u žuti tisak, hrvatski Chuck Norris, Kirin, zauvijek je ostavio upražnjeno mjesto u lepezi moderne kazališne umjetnosti. Nakon izvrne redaljke 'političkih monologa' koje je glumac sam režirao i osmislio scenografiju, stanoviti Kiro odbio je ulogu kojom bi smijenio Vilija Matulu u „Munchausenu“, te se posvetio vesternu s kolegom Čermakom. Šteta što se Kiro skrivao nakon premijere, jer su mu mnogi hrlili čestitati, ali treba imati razumijevanja za ličnosti poput njega. Prijatelji životinja odustali su od lomače nakon što su scenografi objavili kako su u filmu korišteni gumeni veprovi, jedino Haag nije povjerovao da je ono bila imitacija generala Čermaka pa su ga odveli na međunarodni filmski festival „ICTY“ gdje ga očekuju bogate nagrade.

Jedino vlada republike Hrvatske odbacuje špekulacije kako su oni autori novog uratka koji se premijerno prikazuje od siječnja a zove se „Inflacija“. Vladari impliciraju kako su autori tog djela gospoda iz moderne crvene partije, te da su ga indirektno proizveli plašeći narod bakljama tokom predizborne kampanje, pa su srušili „Crobex“ i sada otimaju narodu grah iz tanjura. Vesna Pusić i Radimir Čačić bave se malo ozbiljnijim projektima te navodno svoju izvedbu mjuzikla „Tko pjeva zlo ne misli“ snimaju i u japanskoj verziji.

Ova Vlada koju sam spominjao najavljuje scenarij prema povijesnim činjenicama u kojem će Sanader utjeloviti Aleksandra Velikog u pohodu na Europu, Ivo je za taj projekt išao po kostimografiju čak u Tirol, a umjesto slonova govore da će iskoristiti one gumene veprove, samo što će ih malo napumpati. Nagađa se i snimanje trilera, također kapitalno djelo s primjesama bondovske kriminalistike i Monty Pythona. Naime, Friščić bi trebao utjeloviti državnog detektiva s izrazito razvijenim intuitivnim aparatom i posebnim biološkim oružjem – pogledom. Joža svoje neprijatelje umrtvljuje pogledom, a o samom sadržaju scenarija zna se jedino da agent istražuje slučaj u kojem je premijer Janez Janša u suradnji s Jorgom Heiderom sakrio enormne količine tekućeg, rafiniranog LSD-a u Postojnskoj jami. Friščiću bi se negdje blizu Celja trebao pridružiti i Robert De Niro, a u ovom nastavku muza bi mu trebala biti Đurđa Adlešić, iako se za ulogu javila i Severina pa će se odlučiti na audiciji koja se održava ovog ljeta na jahti jednog stanovitog domaćeg tajkuna.

Sve u svemu, zabave ne manjka, a događaje prati novopečeni ministar Damir Bajs koji ruši predrasude kako nema pojma o turizmu. On najavljuje početak novog poglavlja u hrvatskom turizmu otvaranjem sasvim nove i inovativne grane po nazivu: „Politički turizam“. Svjetska Banka već je poslala obveznice za kreditiranje izgradnje potrebne infrastrukture, na ulazima u državu bit će postavljeni silosi s uvoznim kokicama, navodno da su već objavili natječaj za klesanje Velebita koji bi trebao poprimiti oblik tribina, a Slavonija bi trebala posjeći sav urod po oranicama kako bi se osiguralo mjesta za sjedalice. Iz nekih izvora saznajemo kako se pregovara i o kreditu za natkrivanje cijele države i postavljanje laminata, a za gradnju tog krova javila se firma Jose Mraovića, koji je trenutno zaokupljen novim biznisom - planira podgrijavati lička jezera te u njima kuhati juhe od kokošjih kostiju.

Nadamo se uspjehu i konačnom uspostavljanju cjelogodišnje turističke sezone, jer je ova dvomjesečna već zastarjela i disfunkcionalna. Za kraj predlažem snimanje nastavka popularnog blockbustera „Pasija“ u kojem bi glavnu ulogu Isusa Krista dobio Ivan Čehok, radnja bi se odvijala na brdu Svilaj gdje bi varaždinski hipi furao uzbrdo umjesto križa – arhivirane vlasničke listove iz gruntovnice pa bi ga na vrhu čekao ministar Primorac u ulozi Date iz Star Treka, i sve te fajlove arhivirao u mozak jer 'on znanje ljubi'. Umjesto hebrejskog predlažem zagorski s titlovima, a soundtrack bi po mom izboru najbolje kreirali Thompson i Huljić. Kako god, akademski potencijal je jasno izražen i nimalo ga ne manjka. Svesrdno se nadam da će ga svekoliki hrvatski intelekt znati pretvoriti u kapital pa da konačno turizam procvjeta, i navale Švabe u rekordnom broju …

Zapad se nepoznatog ne boji uvijek. Zbog tehnološke i ekonomske nadmoći uspio je 'otkriti' većinu mjesta na globusu. Zbog znanja koje je stekao o Drugima uspio je i zavladati tim mjestima jer, kako kaže Foucault, znanje je moć. Pod znakom križa počinjeni su mnogi zločini, ali to je sada iza nas, tako kažu. Križari, inkvizitori i kolonizatori koji su djelovali pod znakom križa također su vjerovali da čine dobro, oni su samo htjeli prosvijetliti jadne poganske duše i izvesti ih na pravi put kako bi zajedno s nama dobili šansu za vječni život. Naša civilizacija je prevladala barbarstvo i priznala da je činila užase i sijala strah. Tko prizna pola mu se prašta, vrijedi li to i kad je priznanje parcijalno i ne u potpunosti iskreno? Danas se ne čine zla pod znakom križa, kršćanstvo štiti ljudski život od samog začeća, a sve patnje koje taj zaštićeni život nosi samo su zalog za vječni život u kraljevstvu našeg zajedničkog oca. Kršćanstvo je prošlo svoj put, izvuklo pouke i sigurno je da se takvi zločini više neće ponoviti. Zapadno kršćansko oko vidi Islam kao religiju koja još nije prošla put zločina koji vodi osviještenju. U islamskim zemljama se krše ljudska prava, polijevaju pokrivene žene kiselinom i prijete cijelom svijetu džihadom. Divljaci! Barbari! Trebat će im još stoljeća da dostignu našu razinu, ali uz našu pomoć možda uspiju i prije. Jer, to je naša misija, mi sve vidimo i znamo bolje od njih samih i bilo bi nehumano ne dati im to do znanja i ne pokazati im što su zapravo ljudska prava i demokracija!

Danas kršćani čine dobre stvari, posebno misionari koji pomažu onima nerazvijenima donoseći im radosnu vijest o zlim prezervativima. Pada mi na pamet usporedba sa znanošću i znanstvenim dogmama, nove spoznaje upotpunjene dokazima ruše one stare koje se ispostavljaju pogrešne. Ali generacije su cijeli život mislile da je svijet upravo takav i odmahivale rukom, ponekad i zamahivale nožem kad bi netko izrazio sumnju u Istinu. Danas mislimo da smo stvarno otkrili temeljne zakone prirode i života. Mislili su to i naši preci. Naši praunuci zasigurno će se zgražati nad onim što mi danas 'znamo' i u što vjerujemo. Smatrat će nas barbarskim imperijalistima jednako kao što mi to mislimo za naše pretke. Otkud nam onda pravo da ustrajemo u stavu kako smo mi zapravo na višem stupnju razvoja od Drugih? Sa znanstvenim spoznajama mijenja se shvaćanje svijeta. Isto vrijedi i za promjene razine svjesnosti. Ruku pod ruku s tim idu i izmijenjeni načini vladanja i podčinjavanja. Nekad su stvari bile puno eksplicitnije, tako mi se barem čini. Danas je sve umotano u šareni papir, više nas ne uvjeravaju batinama nego većini skrivenim porukama koje se nalaze svuda oko nas, zato je teže upirati prstom u neki mehanizam moći i reći 'evo, tu je problem'. Sve što znamo o svijesti i podsvijesti mudre glave koriste kako bi nevidljivim silnicama moći stvorile odgovarajuće javno mnijenje, a samim time i djelovanje, pa mislimo da su nam svi ti proizvodi doista potrebni, da je islamski svijet prijetnja našoj demo(n)kraciji itd. I još uvijek mislimo da je naš način jedini ispravan i da su drugi u krivu. Kako je to moguće ako smo zaista tako svjesni i puni znanja? Naravno, postoji kritična masa koja shvaća kako zapravo svijet funkcionira, ali neka slična masa kroz povijest je uvijek postojala. Zapravo se mi zapadnjaci nismo mnogo promijenili u svojoj srži, kako bi Đorđe Balašević rekao 'princip je isti, sve su ostalo nijanse'.

Ovaj poduži uvod u ono o čemu ovdje želim govoriti mogao je biti i kraći (moje isprike), ono što sam htjela naglasiti je da Zapad cijelom svijetu nameće svoj način kao ispravan, milom ili silom. U mnogim dijelovima svijeta ljudi stvarno teže zapadnjačkim vrijednostima i više ih ne smatraju nametnutima. (Posebno mislim na istočne azijske zemlje gdje je zapadnjački trend pomahnitao do te mjere da je najčešća plastična operacija upravo korekcija očiju kako bi što više izgledale kao zapadnjačke.) Međutim, islamski svijet nije u toj mjeri prihvatio ono što mu Zapad nameće, dapače, posljednjih godina svjedočimo otporu tim vrijednostima. Mislim da je upravo to ono što zapadnjake plaši, pored slabog poznavanja islamske vjere i kulture. Znamo mi o Islamu ono što smo pročitali ili vidjeli na televiziji, ali te tekstove su mahom napisali zapadni autori i prozapadnjački nastrojeni muslimani. Čak i kada čitamo/gledamo/slušamo nekog prosječnog muslimana ili fundamentalista, naša percepcija je ograničena tumačenjima koja nam serviraju uz to. Upravo ovdje nalazim iznimnu važnost Pamukovog 'Snijega', usprkos tomu što autorova namjera nije gradnja mostova on ne može znati i diktirati način na koji će čitatelji percipirati ovo i druga djela. Iako se za Tursku ne može reći da u potpunosti pripada tom islamskom svijetu, jer se nalazi na granici tih dvaju svjetova, njezino većinsko stanovništvo je muslimansko. Činjenica da Turčin piše o Turskoj i Islamu je mnogo korisnija nego većina informacija koje nam mediji serviraju o Islamu. Na ovaj način vidimo kako musliman vjernik doživljava svoju vjeru, što o njoj misli, kakvo značenje ona za njega ima te kako percipira Europu s njezinim vrijednostima. A to je nešto o čemu mnogo 'znamo' i najmanje čujemo od samih subjekata. Zato želim u ovom tekstu progovoriti o pokrivanju žena jer se to na Zapadu prečesto uzima kao dokaz u prilog zadrtosti i primitivnosti muslimana, također želim dati malo mjesta muslimankama i muslimanima, jer sam sita isključivo zapadnjačkih tumačenja i igre gluhog telefona.

Feredžu ili maramu zapadnjaci doživljavaju kao podčinjavanje, a muslimani kao zaštitu žena, iako se u novijoj povijesti marama često spominje kao simbol političkog Islama. Zbog neravnopravnih odnosa moći žena je podložnija demonstraciji te moći od strane muškaraca mnogo više nego što to vrijedi obrnuto. Posljedice takvog stanja vidljive se na svim razinama, od ženinog mjesta u kući, uloge u obitelji i društvu, do zlostavljanja na psihičkom, emocionalnom, duhovnom, fizičkom i seksualnom planu. Čak i na 'osviještenom' Zapadu još uvijek su prisutna opravdanja za seksualno zlostavljanje koja se pozivaju na ženinu sumnjivu prošlost, (muškarcima) izazovno odijevanje i ponašanje, a ni stav da je ženino 'ne' zapravo 'da' nije iskorijenjen. Muškarci su jednostavno slabi na žene i u krajnjoj nuždi poslužit će i neka koju bi inače smatrali neprivlačnom, debelom, starom, itd. Kod muslimanki koje se pokrivaju vidljivo je samo lice ili oči. Ostali 'atributi' se daju samo naslutiti. Pokrivene žene nisu izložene muškim pogledima na način na koji su izložene 'normalno' odjevene žene. Možda su se Allah ili pisci Kur'ana vodili onom 'bolje spriječiti nego liječiti' pa su htjeli izbjeći dovođenje muškaraca u napast. Ovo je naravno pojednostavljeno rečeno, ali tako ja jednim dijelom vidim smisao pokrivanja. Jednom je na HRT1 u emisiji Reporteri bio prikazan dokumentarni film o Britankama koje su prešle na Islam i odlučile se pokrivati. Rekle su kako se tako osjećaju mnogo slobodnije, jer nisu izložene muškim pogledima 'one ' vrste. A gotovo svaka žena zna kako takvi pogledi znaju biti neugodni i napasni.

Pokrivanje na Zapadu može biti tumačeno kao podčinjavanje, možda djelomično i jest tako jer se žena mora pokrivati zato što muškarci teže kontroliraju svoje nagone, oni su jednostavno mužjaci i time se ponose! Sreća je da mi žene na Zapadu možemo nositi što želimo, pripijene hlače koje štete cirkulaciji, mazohističke štikle, kratke suknje i dekoltee koji uspješno reduciraju slobodu mogućih pokreta, i još mnogo toga uz onu poznatu 'za ljepotu treba potrpit!'. U knjizi se u jednom dijelu navodi kako su u nekim krajevima, gdje žene nose marame, silovanja svedena gotovo na nulu, što se ne može reći za mjesta gdje se žene odijevaju 'normalno'. Problem je što Zapad uzima maramu kao primjer zaostalosti, primitivnosti i kršenja ljudskih prava u islamskom svijetu, pa čak i na onim mjestima gdje to nije zakonom propisano nego je osobni izbor. Zapad se ne trudi razumjeti prednosti pokrivanja već unaprijed osuđuje, nije tako puno vremena prošlo od kad su Francusku tresli prosvjedi zbog zabrane nošenja marame u javnim institucijama. A opet, osjećamo se pozvani širiti demokraciju i ljudska prava! U knjizi nam o tom problemu progovara više žena na više načina, no ja ću ovdje uzeti primjer Hande koju je jako pogodila zabrana nošenja marame na fakultetu zbog koje su se neke djevojke navodno i ubile.

Ne mogu se otkriti zato što samu sebe ne mogu zamisliti otkrivenu. Svaki put kad se na to pokušavam usredotočiti, izgledam si ili kao zla strankinja slična 'pregovaračici' ili kao kakva pohotnica. Kad bih se samo jednom, samo na tren, uspjela zamisliti kako otkrivena ulazim kroz vrata našeg fakulteta, (...) U tom bih se slučaju otkrila svojom voljom, razumijete, a ne zbog pritiska policije.

 Iz povijesti smo već trebali naučiti da svaka prava promjena dolazi iznutra, nametanje nečega može stvoriti uplašene pokorne nesretne ljude koji protiv svoje volje žive promijenjenim načinom života ili izazvati kontraefekt. Ako doista postoji Istina i ako prema njoj marama ima samo loše strane, trebamo pustiti da muslimani sami to shvate. Vjerojatnije je da postoje istine i da bi o sudbini marame trebali odlučivati ljudi kojih se to tiče. Da ne bi bilo zabune, ne smatram kako je položaj žena u islamskom svijetu pravedan, posebno kada je riječ o nekim tumačenjima šerijatskog zakona po kojima žena biva kamenovana jer je silovana i sličnim običajima, ali mislim kako Zapad smatra pokrivanje velikim zlom i krivcem za druga zla bez da se ikad potrudio shvatiti i razumjeti značenje koje marama ima muslimankama i bez da je uistinu svjestan stvarnog stanja ravnopravnosti spolova u svom dvorištu. Nije to neka marka traperica, već nešto što muslimanke shvaćaju duboko i čija zabrana u njima budi gnjev i očaj. Ne mora biti riječ o zabrani, odluka da se marama stavi ili skine je duboka.

Turska je geografski dio Europe i Azije, strateški Europa želi da bude dio nje. Ovdje neću ulaziti u politiku tog tipa nego ću se zadržati na kulturama. Najveća previranja u Europi oko ulaska Turske u EU vode se zbog toga što je Turska muslimanska zemlja. Zbog toga pristupanje Turske i traje toliko dugo, možda nismo najsigurniji želimo li toliko Islama u kršćanskoj Europi. Turci i Kurdi koji žive u Njemačkoj i Austriji socijaliziraju se na razne načine, neki se zbog želje za pripadanjem asimiliraju, neki nauče službeni jezik i socijaliziraju se zadržavajući neke svoje običaje i vjeru, neki se getoiziraju. Za Tursku se ne može reći da je zatvorena zemlja s kojom nemamo komunikaciju, ali možemo pretpostaviti da život u njoj nije posebno dobar čim neki teže k Europi, a tu pretpostavku uzeti kao još jedan dokaz za to kako je kod nas bolje i kako živimo ispravno. Čini mi se da su u samoj Turskoj mišljenja podijeljena, ima prozapadnjaka i onih koji ne vole zapadnjačke vrijednosti i način života. Ovi potonji vjerojatno osjećaju nametanje tih vrijednosti i reagiraju ističući i zatvarajući se u svoje. Njih će Europljani smatrati nazadnima, poput islamista koji je ubio direktora Instituta jer je ovaj, izvršavajući naredbu, zabranio ulaz na fakultet pokrivenim djevojkama.

(...) kakvu će korist ova zemlja imati ako se te djevojke otkriju? Reci mi barem jedan dobar razlog za to, nešto u što iskreno vjeruješ. Reci, naprimjer, da će ih tada Europljani početi smatrati ljudskim bićima.

Pitanje nošenja marame je mnogo složenije nego što sam ja u stanju obraditi. Nije mi namjera opravdavati pokrivanje, nego ukazati na to da postoji i druga strana za koju Zapad ne zna ili ne želi čuti. U Indiji su britanski kolonizatori htjeli zabraniti ritualno samoubojstvo udovice bacanjem na lomaču svoga supruga, dok su hinduistički duhovnici branili taj običaj jer 'žene to žele'. Nitko nije pitao te žene što misle o tome, zapravo možda i je, ali ih nitko nije čuo. Upravo to se u nekom obliku događa s maramom. Kada ćemo početi učiti iz povijesti kakvu poznajemo? Kada ćemo početi provoditi ljudska prava poštivajući ih?