BIJES PRVI

Prvo što čovjeka obuzme kad pročita, čuje i vidi ovakvu vijest jest neka vrsta bijesa, ljutnje. Zgražanje nas je prošlo. Previše su učestali slučajevi maloljetničkog nasilja u Hrvata da bismo se još uvijek zgražali. Bijes i ljutnja koje osjećamo više nisu čak niti usmjereni na počinitelje ovih zločina – jer to zločini jesu. Bijes i ljutnja su usmjereni prema institucijama ove države koje plaćaju i  svekoliko namiruju njeni državljani, a koje zauzvrat, ne čine baš ništa konkretno na zaustavljanju pošasti nasilja koje metastazira u sve pore hrvatskog bića i svako malo odnese neku mladu žrtvu koja se igrom sudbine našla na krivom mjestu u krivo vrijeme (i vjerojatno sagriješila jer nije sa sobom imala mobitel i par kuna).

Država, dakle, ne čini ništa. Na to smo, na žalost, od države već navikli i njezino nečinjenje sve nas manje zabrinjava. Problem je što nam je u naviku prešlo da mi od države više i ne očekujemo ništa. Kao da država postoji radi sebe, a mi smo se poput spomenutih žrtava, također tu našli sasvim slučajno, u krivo vrijeme. Tko nam je kriv!?
 
Ima nešto drugo što mene brine. Nešto što zlokobno, zloćudno i podmuklo šuti skrivajući se iza ugla. Sumrak humanosti, sumrak ljudskosti, sumrak suosjećanja. Izostanak potrebe za reakcijom. Da, tu više nije riječ o državi. Sada govorim o nama. Što se to dogodilo s nama?

BIJES DRUGI

Simke je bačen u Rječinu na javnom mjestu, pred očima mnogobrojnih svjedoka – i Simketa više nema. Abramova su ubili na javnom mjestu na trgu u Rijeci – ni njega više nema. Vratim li se na Luku Ritza, jednostavno ne mogu vjerovati da u vrijeme kada su ga mlatili pomahnitali nasilnici onuda nije prošlo niti jedno vozilo – ta metropola je to; a i nije bilo neko sasvim gluho doba noći. Iako jest bilo zabranjeno doba za maloljetnike prema samo još jednom zakonu u nizu koji je donesen tako – da postoji. Reda radi. Civilizirano smo društvo koje teži k Europi, ne?
 
Brine me dakle najnovija sposobnost građana Hrvatske kojom su se sasvim približili zapadnjačkom mentalitetu, da gledaju nasilje koje im se događa pred kućnim pragom, da dopuštaju da se grupa mulaca iživljava na nečijem djetetu njima pred nosom i ne urade ništa, da voze autobus u kojega će im netko uvesti krvavo dijete i da se ne zainteresiraju za to – kao gledaju svoja posla i slične spike. Brine me bezdušnost ovog naroda u kojemu kulja nekakav bolestan bijes, vjerojatno izazvan osjećajem nemoći, kojega iskaljuje na pogrešan način i na pogrešnim mjestima. Brine me količina primitivnih riječi i razmišljanja kakve se mogu pročitati dnevno u svakom drugom komentaru, na svakoj drugoj vijesti svakog informativnog portala. Brine me duševno, duhovno i uopće stanje ove nacije koja je, čini mi se na putu potpune destrukcije i konačno samouništenja iz banalnog razloga: Ne može pobijediti strah na čijim temeljima je sazidan Zombieland i koji je zamijenio atmosferu pa ga udišemo – prisilno. Mi i naša djeca. Rezultati kontaminiranosti strahom vidljivi su svakih par dana. Iskazuju se kroz vijesti o nasilju, padu BDP-a, prijenose svađa i ispraznih rasprava iz sabornice, vijesti o nebrojenim aferama, pritvorima, suđenjima, oslobađajućim presudama, nebuloznim napisima o životima beznačajnih jedinki upitne inteligencije i sumnjiva morala koje jedine u ovoj zemlji čine što ih je volja te su na taj način i bez svoje zasluge postale simbolima uspješnih građana ove zemlje.
 
Brine me nedostatak hrabrosti i istinoljublja, manjak potrebe za djelovanjem na nekom dobrom putu s dobrim i humanim ciljevima. Brine me što više nismo „skup“, postali smo samo prosti brojevi smješteni pomno svaki u svojoj kockici jeftine bilježnice iz Matematike. Računske radnje u kojima sudjelujemo su isključivo oduzimanje i dijeljenje. Druge smo zaboravili.

Jebo takvu porodicu.

Jedan momak je sa svojih devetnaest godina dobio pušku i naređenje - 'pucaj u sve što je sumnjivo, momče'. Ušavši u jednu od kuća sela koja je izgledala beživotno kao i sve ostale, naišao je na ženu. Plakala je bez glasa, stiskala svoje dvoje dece koja su se tresla i, sledeći majčin primer, nemo plakala. Momak je stajao kao ukopan. Prepričavao mi je taj događaj mesecima kasnije pravdajući mi se (?!) što nije imao dovoljno hrabrosti (?!) da ih ubije. Tresao sam se. Plakao sam i ja. Samo sam joj rekao 'Beži! Ako te ne ubijem ja, ubiće te neko drugi. Beži!'. I otišao je. Izašao i rekao nadređenom da u kući nema nikoga. Završio je priču ponovo mi se pravdajući (?!) što je bar za trenutak u tom ludilu prepoznao čovečnost. Sinoć sam saznala da postoji u sociologiji objašnjenje takvog ponašanja ... ili već nešto slično. Nisam imala dovoljno živaca da odslušam lekciju, jer i dalje tupo verujem da neka poimanja kreću iz srca, a ne iz glave.

Jedna devojčica (sigurna sam da ih ima poražavajuće više) svake noći ulazi u kafane i lokale držeći kutiju s kojekakvim privescima za ključeve. Pokušava da proda priveske (polu)pijanim gostima. Neki je konobari isteraju da ne bi smetala uvaženoj klijenteli, a neki joj daju da popije sok. Sedela sam i gledala je poražena tim oduzetim detinjstvom. Onda mi je rečeno da je to jednostavno tako i razgovor je nastavljen kao da se ništa čudno, ništa strašno i ništa nečovečno upravo ne dešava pored nas.

Jedan gluvonemi čovek dolazio je u internet provajder u kom sam radila. Kupovao je vreme za neki drugi svet gde je bio prihvaćen i gde mu je bilo priznato da je isti kao i ostali. Sporazumevali smo se uz papir, olovku i osmeh. Nisam ga videla godinama ... do sinoć. Prilazio je stolovima i delio papiriće s opisom znakovnog jezika. Bilo kakva pomoć je dobrodošla koju sam ostavila na papiriću, dala mi je znak koji sam, iako ne znam jezik gluvonemih, prepoznala bez imalo truda kao hvala. I osmeh. Isti onaj po kom sam ga i prepoznala. Nekoliko puta sam čula da je on jedan od onih oko kojih je Hitler jedino i bio u pravu.

Na putu do kuće posle večeri pune novih saznanja, želim da nestanem. Pas koji me prati željan maženja mi se mota oko nogu. Tražim čovečnost u sebi, pa mu kupim da jede, hranim ga i prepoznajem ponovo ono nemo hvala. I počinjem da plačem ... jer ne znam od kada je postalo normalno negovati odmazdu i sečenje glava, od kada je potrebno izvinjavati se jer neko nije ubijen. Od kada je deo života da deca provode noći po ulicama? Od kada je deo života da devojčici zavisi od konobara da li će bar malo vremena biti u toplom dok je napolju sve pod ledom? Od kada su i fizičke razlike postale dovoljan razlog da negiramo nečije postojanje? Ili još gore, likvidaciju?

Sigurna sam da se neka nauka već pozabavila ovom temom ... ono što mi nauka ne može objasniti je od kada je u redu sve ove promašaje čovečanstva svrstavati u klišee iz udžbenika i knjiga. I zašto smo u stanju opravdati i najmanju nepravdu, nehumanost i svirepost govoreći 'to je život' i nazdraviti kao da se ništa nije dogodilo?

Kada smo zaboravili da osećamo?

Ivo Sanader je, tako, u neku ruku, bio u pravu, kad je na jesen 2007. godine izjavljivao kako Hrvatska neće osjetiti posljedice svjetske financijske krize. Sveopća kriza koja mori svjetska gospodarstva još od tad, a evo, kataklizmično drma i ovom zemljom, posve je u drugom planu hrvatske politike i javnosti. Doista, Hrvatska kao da posljedice krize ni ne osjeća. Jer u zemlji je izvanredno stanje. Premijerka je digla ustave koji su branili krim-obradu korupcije na višim razinama, pa se pritvor u zagrebačkom Remetincu već ironično naziva Hotel Remetinec. HAC, HEP, HPB, Podravka, HŽ - ono zajedničko svim ovim firmama koje su u većinskom ili djelomičnom vlasništvu države je da su im ljudi iz donedavne uprave u - pritvoru. Osumnjičene su, eto, i velike ribe, poput bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca i bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića. Kako je državni odvjetnik Mladen Bajić nakon šest godina nirvane ipak odlučio raditi posao za koji je plaćen, glavna zabava po kafićima Lijepe naše je opklada o tome hoće li i kad u lisicama osvanuti i sam Ivo Sanader (hint: na to "hoće li" Sanader završiti u lisicama dosta je mali koeficijent).

Obračun s korupcijom, koja je pod HDZ-ovom vlašću u šest godina zaživjela u kapilarnoj simbiozi sa javnim tokovima novca, ovoj zemlji je, jasno, bio nužno potreban. I nek' se pune zatvori i nek' Jaca nosi broševe s metlom i nek' mečka, ako treba, zaigra i u Kozarčevoj, pred vilom bivšeg premijera. Ali, drama u Hotelu Remetinec je samo slabašan odjek drame koju svaki dan preživljavaju "mali" Hrvati. Svaki sat, svakih 12 minuta, zapravo. A nevjerojatna ignorancija koju je Vlada Ive Sanadera pokazivala prema krizi izgleda da je preživjela i njegovo lansiranje iz politike prema dijelu svemira u kojem ordiniraju istražitelji. Naime, Jadranka Kosor vodi Vladu, evo već sedam punih mjeseci. Kad je naslijedila "dragog Ivu", kriza je već gazila punom parom i najjače lupala po najslabijim točkama hrvatskog gospodarskog sustava - malom izvozu, niskoj zaposlenosti, prevelikoj državnoj potrošnji. Uvođenje harača i dizanje PDV-a bio je u najmanju ruku kontroverzan potez - njime se državna blagajna kratkoročno spasila od bankrota, ali se dodatno smanjila kupovna moć građana. Posljedica - daljnje smanjenje potrošnje, stiskanje gospodarstva - produbljivanje krize. Proračun za 2010. godinu bio je još gori - osim "ušteda na spajalicama", dakle smanjenja sredstava za reprezentaciju i zamrzavanja plaća i zapošljavanja u državnoj službi, pravih rezova koji bi ekonomiju vodili ka održivosti nije bilo.

Kosoričin HDZ i dalje obilato financira sve društvene skupine koje je Sanaderov HDZ, zapravo, javnim novcem držao blizu vlasti. Ali, država novca ima sve manje i valja se opet uzdati u bogove lijepog vremena koji će nam, kao i 2009. godine osigurati kvalitetan priljev turista. Ili, možda u Vladine nove antirecesijske mjere? Koliko su uspješne one prošlogodišnje dovoljno pokazuju kataklizmični gospodarski podaci za 2009. godinu. Ipak, jedna lanjska mjera zaslužuje poseban spomen - subvencioniranje neradnog petka. Naime, Vlada je firmama u krizi rezervirala fond od preko 200 milijuna kuna za isplatu radnika petkom, kako bi ih malo rasteretila. Kako je mjera bila pripremljena pokazuje broj firmi koji su ovakvu pomoć iskoristili - jedna. 1. Jedna.

Šećer za kraj - 120 millijuna kuna za "neradni petak" uzeto je iz proračuna za pomoć nezaposlenima, što je najvišu moguću pomoć za prve tri mjeseca nezaposlenosti srozalo za skoro 1.700 kuna. No, Vlada ima nove mjere. Tešku artiljeriju - uz pomoć HNB-a i poslovnih banaka formirat će se fondovi i kreditne linije koje bi firmama u krizi mogli staviti na raspolaganje 16 milijardi kuna. Uz obaveznu pohvalu Vladi što se konačno aktivnije uključuje u borbu protiv krize, međutim, gospodarstvenici se boje da će uvjeti koji se postavljaju za povlačenje tog novca biti - prestrogi. I boje se da i te milijarde ne dožive sudbinu onih stotina milijuna rezerviranih za neradni petak ...

U međuvremenu, u svijetu se bilježe stidljive naznake početka oporavka. Za 2010. godinu, nakon dvije godine zabrinjavajućih gubitaka, planiraju se i poneki plusevi. A u Hrvatskoj? Posve nezapaženo (jer je najcool medijska priča tih dana bila ona da Hrvoje Vojković gradi vikendicu na Žumberku bez potrebnih dozvola), prošli su alarmantni podaci Ekonomskog instituta. Ovo cijenjeno tijelo je objavilo svoju novu tromjesečnu prognozu gospodarskih kretanja u kojima je revidiralo svoju raniju procjenu - BDP ove godine neće lagano rasti (0,4 posto), već će opet padati (- 0,7 posto). A nezaposlenost? Sa sadašnjih 14,9 posto, otići će na 16,7. Novi deseci tisuća Hrvata opet će ostati bez posla. I neće pronaći novi.

Je li vam za čitanje ovog teksta trebalo možda 12 minuta?

I posle svega toga, vratih se ja u Novi Sad. Dočekaše me redovi, nadrndani prolaznici, pijani klinci pred kojima se, htela-ne htela, sklonim, jer bi mi u protivnom razvalili rame; dočekaše me bes, netolerancija, fašizam i večita opravdanja za sve gadosti koje su neki radili ne tako davno. Dočekala me je i veoma draga šačica ljudi koja mi je jedino i nedostajala. I to ljudi u pravom, nažalost skoro zaboravljenom, smislu te reči.  Ljudi jer ne pitaju ko je ko i poštuju ono što i treba poštovati kod svakog - čovečnost.

U tom dalekom Portlandu prijavila sam se na master studije. Tražili od mene da napišem esej, da opišem sebe i svoje planove u 500 reči. Ja im između ostalog obelodanih da me je moja mešana porodica naučila toleranciji, da me pogrešna politika koja je vođena učinila borcem za pravdu, demokratiju i socijalnu pravdu, a da me je to što sam dugogodišnja vegetarijanka uključilo u niz aktivnosti povezanih s održivim razvojem. I svidela im se moja priča, javili mi da sam ušla u drugi krug. Ja presretna ... jer je na pomolu onaj divni osećaj slobode da mogu biti šta god zaželim bez ikakve potrebe za objašnjenjima. I bez osude dok god nikoga ne ugrožavam.

A ovde me dočekaše osude ... 'da širim antisrpstvo, da sam protiv svog naroda, da sam u zabludi' ... i slične varijacije na temu. Okay ... da bih znala šta je srpstvo, prvo moram definisati šta je ono što srpstvo nosi sa sobom na osnovu svega ponuđenog što me okružuje ... 

Pravoslavlje? Nisam religiozna. Ateista sam. Verujem samo u čovečnost, a, na svu sreću, niti jedna religija nije još zakupila pravo na tu vrlinu. Ne slavim slavu, nemam ikone u stanu, nisam krštena, ne idem u crkvu i neću da mi deca jednog dana idu na veronauku, jer ne želim da uče stvari koje su korišćene tokom istorije za brojne gadosti koje su rađene 'onim drugačijima'.

Mesto rođenja? Rođena sam u Kruševcu. Moj lični stav je da sam komotno mogla biti rođena i na Novom Zelandu, nadam se da bih verovala u isto. Osećam se kao Maja. Maja koja je pre 30 godina rođena na Zemlji.

Nacionalizam? Već sam rekla da volim ljude.

Antigay stav? Ponekad pomislim da je neke stvari besmisleno objašnjavati. Ko sa kim ide u krevet i ko koga voli i ko bi koga, zaista nisu stvari koje one, koji nisu akteri, treba da interesuju. Nepotrebno je reći da nisam homofobična.

Tradicija? Kao pionir, pisala sam pesme posvećene Titu i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, JNA i domovini. Roditelji su me (ogromno im hvala na tome!) odgojili u duhu bratstva i jedinstva, naučili su me da su svi ljudi jednaki. Slavili smo 29. novembar, 1. maj i 25. maj. To je moja tradicija. Onda je došlo nešto što su naivni i površni prozvali novom tradicijom ... pa su počeli da me ispituju šta je moja prijateljica jer ima prezime koje ne zvuči 'naše', pa su mi objasnili da su 'oni' oduvek i bili protiv 'nas', a ja se vrlo dobro sećam da sam sva sretna dolazila s mora u Novi Sad noseći imenik prepun adresa devojčica iz Mostara, Sarajeva, Zagreba, Skoplja ... Srećom, i današnji imenik mi je pun svakakvih prezimena ... jer se ljudi, ipak, prepoznaju. Nova tradicija donela je i trend krštenja ... sad su skoro svi kršteni ... od devedesetih godina, doduše.

Tri prsta? Što jedan dragi prijatelj reče, isticati simbol pod kojim su nevini ubijani je više nego sramotno. Štaviše, ta tri prsta su nešto kao prećutno slaganje s nepravdom koja je, hteli neki da priznaju ili ne, ipak počinjena.

Kad ovako postavim stvari, pitam se zašto se uopšte i raspravljam. Evo, javno kažem: ako biti za 'moj narod' znači sve navedeno uz nepriznavanje genocida u Srebrenici, verovanje u nebeski narod i večitu 'nepogrešivost' istog, nepoštovanje različitosti i netrpeljivost prema svima koji nisu isti kao 'moj narod', biram da ne budem 'moj narod'. Biram da ostanem Maja koja je rođena na Zemlji i da budem čovečna ... a ako se ikada pronađe nacija/narod/nacionalnost koja će biti čovečna, biću prva u redu za državljanstvo.

Do tada biram da budem pripadnik ljudi.

Kako to obično biva u ovim krajevima, leš političkog protivnika idealna je adresa za plasiranje svih negativnih osobina cijelog sustava u koji je zemlja donedavno bila uvezana i svih onih čiji su je male niti optakale. Stoga posljednjih tjedana svjedočimo gotovo karnevalskom spaljivanju ultimativnog negativca. Iako je, dakle, stvar na prostorima sasvim uobičajena, po prvi put, zapravo, smrdi spaljena koža živog čovjeka, a ne umrlog vlastodršca. Bulumenta donedavnih "dragih prijatelja" koja se gura oko šibica, također je uobičajena, no novo je što oni nemaju samo problem gledanja vlastitog lica u ogledalu, već postoji i stvarna mogućnost da im se pogled sretne s očima bivšeg šefa i počasnog predsjednika. Stoga bi eventualni svjedoci takvog susreta mogli vidjeti nešto sa samih rubova medicinskih čuda - rumenilo u debelim vladarskim obrazima.

Daleko od toga sa Sanader ne treba gorjeti - bilanca njegovih šest godina vladanja Hrvatskom je zastrašujuće negativna, a kosturi i dalje ne prestaju ispadati iz ormara. No, baš taj plamen koji liže skupo odijelo bivšeg počasnog predsjednika je nevjerojatno opasan za budućnost ove zemlje. Jer, on ne smije biti katarzičan - ne dok ne poigra i oko likova nekih i dalje aktualnih stupova hrvatskog društva.

Saučesnica, a ne Eliot Ness

Za Jadranku Kosor je, mjesec dana nakon što je preuzela Vladu, netko napisao da se ponaša kao da je sletjela u Banske dvore - padobranom. Dotadašnja vladina potpredsjednica i najvjernija sjena Ive Sanadera ("Kud Ivo tud i ja"), nekoliko se tjedana čudom čudila svemu što je zatekla kad je sjela u premijersku stolicu - krizi, dugovima, sumnjama na korupciju ... Danas je očito da je u padobranskom kompletu ponijela i šmajser. I da ga ne oklijeva upotrijebiti. Šrapneli koji s vrha državne piramide obaraju direktore po Podravkama i HAC-ovima, te Sanaderove ljude po HDZ-u (za "dragog Ivu" rezervirano je bilo smrknuto lice egzekutora i nekoliko spremnika srebrnih metaka koju je ispalila uz sekundažu cijele Vlade - Sanaderove), međutim, punjeni su bojevom municijom, a ne deterdžentom koji bi oprao premijerku od šest godina suučesništva u pretvaranju Hrvatske u malu zemlju za veliku proviziju, s javnim poduzećima koji su služili kao bankomati podobnim pojedincima i njenoj stranci. Al Caponeov pobočnik ne može se pretvoriti u Eliota Nessa, ma koliko u to ulagao šarma i odlučnosti.

I vozač namještao poslove

Pogotovo kad joj jedan od ključnih ljudi u piramidi vlasti čovjek koji je zapovjedno odgovoran za vjerojatno najveću količinu nestalih milijardi novca poreznih obveznika ove zemlje. Jer, ako je igdje curilo, curilo je na cestogradnji. Državni tajnici i ključni ljudi HAC-a, ili su po kratkom postupku smijenjeni, ili griju ćelije po zagrebačkim pritvorima. Priče o pronevjerama u gradnji cesta i prateće infrastrukture postale su vijest na razini one da je čovjek ugrizao psa. Još malo pa će tako biti i sa izlijetanjem vlakova. Korupciju i nestručnost u HŽ-u šestero ljudi je platilo glavom ovog ljeta u udesu vlaka nadomak Splita. Zaboga, pa njegov osobni vozač je dobio 15 mjeseci robije jer je iznuđivao novac na namještanju poslova u asfaltiranju cesta! No, Božidaru Kalmeti, vladaru najvećeg Vladinog resora i za HDZ najuspješnije županije, sama Kosor dizala je pobjednički ruku krajem prošle godine u Zadru, a Kalmeta joj je uskoro lojalno uzvratio podržavši Sanaderovu brzinsku egzekuciju četvrtog siječnja.

Dobar, samo sporo konta

Svoju ulogicu je istog dana odigrao i najodgovorniji čovjek u zemlji za kazneni progon, državni odvjetnik, Mladen Bajić, koji se, nakon dramatične tiskovne konferencije na kojoj je Kosor obznanila Sanaderovo odstranjivanje iz stranke koja ga je tek pola godine prije toga uz aklamaciju i suze izabrala za počasnog predsjednika. Bajić se, uz društvo ministra policije, uprizorio u Kosoričinom uredu u Banskim dvorima, čim je ova napustila stranačke prostorije. Poruka Sanaderu? Ma ne, vele da su se ranije dogovorili za sastanak ... Bajić, taj vitez borbe za pravednu Hrvatsku, ostat će (ako ikad ode s funkcije), zapamćen po izjavi da je za aferu o nabavci kamiona za MORH čuo u prosincu 2007. godine. Iako je predsjednik države još 2004. godine upozoravao na to da je na nabavci kamiona netko u ministarstvu Berislava Rončevića zamračio desetke milijuna kuna. Mesić je, mesićevski, tu priču ponavljao javno i uporno, a mediji su je opisali do zadnje sitnice. No, čuvaru zakonitosti, eto, trebale su tri godine da za kamione uopće - čuje! Kad se ova činjenica odgođenog djelovanja Mladena Bajića u potpunosti spozna, onda je jasno zašto su, nakon Sanaderove demisije, uslijedili serijali hapšenja i bjesomučna antikorupcijska kampanja. Zaboga, nije valjda netko pomislio da je Bajić držao papire u ladici, po nalogu politike! Ne, on je jednostavno tek na ljeto prošle godine skužio da su se godinama prije, zaigrali manageri Podravke, da su se, godinama prije, dvaput bojali tuneli na autocestama, da je negdje sredinom desetljeća bilo čudnih poslovnih akvizicija u HEP-u ... Čovjeku, jednostavno, trebalo malo više vremena. Ali, onda je nezaustavljiv. Pogotovo kad su spektakularne akcije potrebite taman u dane njegovog izvješća Saboru, ili kad EU dovršava svoja izvješća o Hrvatskoj.

Plamen, dakle, guta Sanaderovo naslijeđe rekordnom brzinom, proporcionalnom rastu potrebe Hrvatske za novim zatvorskim kapacitetima. No, sam Sanader, ipak, duboko u sebi, mora biti ponosan na svoje učenike. Prodavanje sebe kao boraca za Hrvatsku čistih ruku, blef je kojeg se ni sam Veliki blefer ne bi postidio.

Nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Milan Bandić najprije se zaposlio u "Ledu". U politički život uključio se 1983. godine, kad je kao uzoran mladi član Saveza komunista Hrvatske dobio namještenje stručno-političkog radnika u Općinskom komitetu SKH Pešćenica. U općinskim uredima na Pešćenici upoznat će Ivana Šikića, iskusnijeg partijskog radnika, koji će ga kao suradnik i vjeran prijatelj pratiti kroz cijelu karijeru. Iz razdoblja osamdesetih dati i njegovo prijateljstvo sa Davorom Jelavićem, jednim od ključnih ljudi Bandićeve zagrebačke piramide vlasti. Raspad države aktualni gradonačelnik Zagrebadočekuje na Pešćenici. U službenoj biografiji o vremenu raspada Jugoslavije i Domovinskom ratu on bilježi tek par rečenica.

- Kad se raspala Jugoslavija, nisam za njom plakao, a kad je SKH pao na najniže grane, nisam iz njega izašao. A nisam izašao zato jer sam godinama radio na Pešćenici, pa je to bilo i pitanje ponosa. A i nisam se htio ispričavati za tuđe grijehe. Radije sam ostao i vjerovao u sebe, u svoje kolege, u to da ćemo se vratiti kao hrvatski socijaldemokrati. U danima Domovinskog rata pomagao koliko sam mogao, i koliko su mi dopustili. Prije svega logistički, a jednom sam i posjetio našu 99. brigadu u Pivarama kod Nove Gradiške, piše Bandić.

Tajnik zagrebačke organizacije SDP-a postao je već 1993. godine, a rastom popularnosti stranke Ivice Račana raste i politička težina mladog Bandića. Najprije 1995. godine biva izabran za zastupnika Gradske skupštine, a dvije godine kasnije i predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a. Bandićeva energičnost i radišnost dobivaju puni zamah, pa lokalne socijaldemokratske organizacije u gradskim kvartovima niču kao gljive nakon kiše. Milan Bandić bio je Ivici Račanu simpatičan, vrijedan i koristan. Još više ga je volio njegov politički mentor iz tog vremena - profesor Zdravko Tomac. Potpora jakih stranačkih figura bacila ga je, dakle, u prvi SDP-ov plan, a na izvanrednim izborima 2000. godine Bandić opravdava očekivanja i biva izabran za  gradonačelnika Zagreba, a potvrda ovog izbora stiže već godinu dana kasnije - na redovitim lokalnim izborima.

Čim je zasjeo u fotelju glavnog grada Bandić je pokazao svoj politički stil. Članovima SDP-a odaslao je pismo u kojem ih poziva da mu se obrate ukoliko nešto trebaju ili žele. Istu ponudu u to vrijeme u neformalnim razgovorima davao je brojnim novinarima. Cilj ovakve političke prakse bio je jednostavan: valjalo je zadužiti što veći broj ljudi i stvoriti što gušću mrežu interesa koja će u svakoj prilici poslužiti za cementiranje osvojene vlasti i amortiziranje eventualnih udaraca. Ivici Račanu ova taktika nije se sviđala, ali uspijevao je kontrolirati svog sve nestašnijeg pulena. Najveći neprijatelj Milana Bandića u SDP-u u to vrijeme pokazao se - Milan Bandić. Početkom 2002. godine gradonačelnik je malo više popio negdje na sjeveru grada, pa sjeo u svoj 'range rover' zaputivši se prema centru. S maliganima u krvi, "štrajfao je" svojim automobilom nekakav Opel i nakanio - uteći s mjesta lakše prometne nezgode. Jurnuo je prema Gračanskoj cesti, vozač udarenog Opela stao ga je pratiti, da bi ga nekoliko kilometara dalje, kod Đurkova puta, prestigao, zaustavio, a potom pozvao i policiju. Račan je bio neumoljiv.

Kad je slučaj objavljen, Bandiću je valjalo dati ostavku. Na konferenciji za novinare nije mogao sakriti suze u očima. Za svoju nasljednicu izabrao je labilnu Vlastu Pavić, da bi s pozicije zamjenika gradonačelnika zaduženog za društvene djelatnosti uspješno iz sjene upravljao gradom. Upravo u tom razdoblju počinju se događati velike afere gradske vlasti. Jedna od prvih jeste odustajanje od sudovanja u slučaju "Retag", zahvaljujući čemu je Blaž Petrović - kontroverzni poduzetnik s trenutačnim boravkom u Remetincu - od Zagrebačke banke uspio izvući više o stotinu milijuna kuna.

Ovog razdoblja Bandić se neće sjećati po lijepom, jer iduće 2003. godini dogodio mu se lakši moždani udar. Oporavljao se oko šest mjeseci i iz toplica izišao još odlučniji. Stao je trčati maratone. Na lokalnim izborima 2005. godine Bandića SDP ponovno kandidira, a građani biraju za gradonačelnika. Svojim populističkim nastupom, kontroverznim izjavama i dvojbenim, faraonskim stilom upravljanja Gradom Bandić privlači pozornost medija više nego bilo koji gradonačelnik prije njega. Mediji bilježe svaki njegov korak, a svaki peti ocjenjuju krivim. Gradonačelnik se ne osvrće, nego ide naprijed, u stilu sa svojom izjavom: Ja kad vozim auto ne dajem žmigavac, samo idem. Ivica Račan puštao ga je da radi, ali striktno je odredio granice koje se ne smiju prijeći. U toleriranom okviru gradonačelnik je igrao svoju igru.

Međutim, SDP je 2007. godine doživio tektonski potres: predsjednik stranke Ivica Račan preminuo je uslijed teške bolesti. U igru za nasljednika uključio se i Bandić, ali pobijedio ga je Zoran Milanović, čovjek kojeg je gradonačelnik najmanje želio vidjeti na mjestu stranačkog šefa. Iz polovice drugog Bandićevog mandata datiraju i najveće afere, poput onih s transakcijama gradskim zemljištem. Odabrani poduzetnici zadovoljno su trljali ruke nakon posla s Gradom Zagrebom. Davali su Gradu zemljišta u neatraktivnim zonama, a zauzvrat dobili zagrebačko "obiteljsko srebro", vrijedna zemljišta na najatraktivnijim lokacijama. Bandić ih je doživotno zadužio, baš kao i mnoge druge. Od rečenih poduzetnika do najveće gradske sirotinje - svi su stavljeni u poziciju dužnika i zahvalnika. Prvi su dobivali unosne poslove s Gradom, a drugi su se mogli uzdati u širok spektar socijalnih davanja što ih je Bandićeva gradska vlast omogućila najsiromašnijim slojevima stanovništva.

Nekoliko novinskih stranica trebalo bi da se nabroje i pojasne sve afere što ih je gradska vlast producirala otkako joj je na čelu Milan Bandić, ali Zagrepčani su mu unatoč tome vjerovali. Impresionirali su ih infrastrukturni projekti, jedan od stupova gradonačelnikove populističke politike. Dugove gradske kase i Zagrebačkog holdinga građani nisu bili u stanju sagledati kao realan problem. Na lokalnim izborima prošle godine još jednom su mu ukazali povjerenje. Da bi uopće bio kandidiran za gradonačelnika, valjalo je, međutim, najprije dobiti suglasnost novog stranačkog šefa Milanovića. Natezanje je trajalo par mjeseci, a kompromis je nađen u rješenju prema kojem bi Bandić na izborima nosio stranačku listu sastavljenu gotovo isključivo od Milanovićevih kadrova.

- Dragi prijatelju Milane, bit će još kleveta, bit će još laži, tepao mu je u to vrijeme Milanović, ali ljubav nije dugo potrajala. U Gradskoj skupštini se već na prvim sjednicama vidjelo da Bandić i Milanović neće dugo funkcionirati u slozi. Do konačnog razlaza došlo je nakon što je SDP za svog predsjedničkog kandidata istaknuo Ivu Josipovića, ne mareći za Bandićeve ambicije. On se odlučio sam kandidirati, što je za sobom automatski povlačilo kaznu brisanja iz stranačkog članstva. Slijedio mu je najteži maraton, ali Bandić se uzdao u potporu crkve, kupljenu milijunskim donacijama i svakodnevnim isticanjem vjerničkog određenja; uzdao se u potporu braniteljskih udruga, osiguranu također donacijama svog braniteljskog ureda; uzdao se u gustu mrežu poduzetnika koje je uspio zadužiti ranijom suradnjom. U predsjedničkoj kampanji, osobito u drugom krugu, zagrebački gradonačelnik pozicionirao se na desnici, računajući da će svojim populizmom pridobiti sve što nema člansku iskaznicu SDP-a.

Na koncu predsjedničkog maratona morao se, međutim, zadovoljiti drugim mjestom, što mu garantira nove neizvjesnosti i nove bitke. U prvom redu tu su one lokalne, gdje ga čeka Josipovićevom pobjedom osokoljeni Zoran Milanović. Milan Bandić, rekosmo, politički je protivnik dostojan svakog respekta i šefu SDP-a neće biti lako izići s njim na kraj. Dečku iz Donjih Mamića ništa u životu nije bilo poklonjeno i sigurno je da će se za politički opstanak boriti do zadnjeg. Suboraca mu u toj borbi neće nedostajati. U jeku tihog rata sa Zoranom Milanovićem jedan od najbližih mu radnika Slavko Kojić novinarima je citirao rečenicu iz partizanskog filma: "Dok se čuje zadnja puška s Ljubinog groba - računajte da smo u punom sastavu.“

Malo je teži problem s trivijalizacijom medijskog sadržaja, jer svaka Grdovićeva pijanka dobije nemjerljivo više prostora nego bilo koja sjednica Vlade. No, sve bi se to i dalo progutati, i hrvatskom novinarstvu stisnuti neku mršavu dvojku. Ali, kad se razgrne hrpa lajfstajl baljezgarija, prikrivenih reklama i ponešto političkih pamfletića - aveti su tek odradile predigru. Ono što ostaje je, naime, vrlo često, zasljepljujuća količina neznanja, provincijske autistične neinformiranosti i duhovnom lijenošću samoskrivljene isključenosti iz stvarnosti.

Idealan primjer "odradio" je u subotu "Večernji list". Ova do kraja korporatizirana novina ("Kakvo novinarstvo, čovječe, oni po redakciji hodaju samo s kalkulatorima") lansirala je - i to s naslovnice - priču o tome kako "Glas koncila" poručuje da je mamografija štetna. U tekstu, moraliziranje nad Crkvom, koja da je ovaj put pretjerala. No, sva je prilika da je crkveni tjednik ovaj put bio neusporedivo bliže stvarnosti negoli posrnula svehrvatska obiteljska novina. Naime, Koncil je u suštini tek prenio odjeke priče koja je pred mjesec dana dobro tresla svijetom, priče koju je New York Times imao nekoliko puta na naslovnici, a CNN o njoj organizirao debatne emisije.

Radi se o nalazu američke Radne skupine za prevenciju, ovlaštene od Ministarstva zdravstva (američkog, ne Milinovićevog!) da mamografija možda i nije toliko korisna kako se dosad smatralo i da prečesto tretmani mogu dovesti do tretiranja izraslina koje ne bi bile opasne za organizam, kao i nepotrebnog izlaganja zračenju. Naravno, glasnik Katoličke crkve, koja i u 21. stoljeću sa krajnjom sumnjičavošću gleda prema znanosti, zauzeo je, čak i ne pretjerano žestoko, stav koji je uglavnom na strani nalaza Radne skupine. No, nakon nalaza iz SAD-a, a priča se, podsjetimo, odigravala prije četiri-pet tjedana, svijet se podijelio u dva tabora. Prvi, koji su mlađim ženama preporučivali rjeđe odlaske na mamografiju i drugi, koji je svoje protivnike svrstavao u lobi osiguravajućih kuća, koje pogođene Obaminom zdravstvenom reformom traže bilo kakav način uštede, pa makar i smanjenjem troškova mamografije. Uglavnom, frcalo je tjednima na sve strane (nekoliko tekstova o tom problemu je objavljeno i u manjem dijelu hrvatskih tiskovina).

U Večernjem listu, očito, nitko od zaduženih za izradu novina o tome nije imao pojma. Jer, tekst koji je Glas koncila "prokazao" kao opasnog djelitelja loših zdravstvenih savjeta, prošao je, osim novinarske, kroz ruke svih nadređenih urednika, sve do glavnog koji je, čak, u njemu vidio materijal za naslovnu stranicu! Stvar su s "Večernjeg" promptno, virusoidno, preuzeli i svi portali, zavrtila se na televizijama ... Isčekuje se samo još pravednički gnjev domaćih "opinion makera", rutinski usmjeren prema Bozaniću i bratiji ... Bilo bi čak, čudno, da on izostane.

Najgore od svega je što domaći mediji, a u svima se može naći primjera poput ovog (negdje više, a negdje, srećom, manje), u vakuumu nastalom odlaskom Velikog Blefera iz politike, svojim pisanjem do smrti plaše vlast. U zemlji u kojoj su mediji ozbiljni, to bi bila sjajna stvar. Međutim, u zemlji u kojoj se afere na novinske stranice "plasiraju", a na naslovnice je zbog prenošenja već bajate priče mamografiji kao negativac došao Glas Koncila, stvari izgledaju pomalo zastrašujuće. Dakle. Vlada funkcionira već godinama kampanjski i neinformirano (i to su najblaže moguće formulacije). Mediji, pak, žive u svijetu koji sa stvarnošću želi imati kontakta kad i ako ju se može dobro prepakirati i prodati. Svoj rad, takav kakav već jest, Vlada prilagođava takvim medijima. Čudo da nam se svima skupa, već odavno, nebo nije srušilo na glavu. A i da jest – sa naslovnica bi ionako vrištao naslov o tome je li Ana Ugarković ispala iz "Plesa sa zvijezdama" ...

U Hrvatskoj su, veli službena verzija, izbori - pošteni. Pa tko koga zajebe, dometnut će narod. I na ovim predsjedničkim izborima, za koje se kampanja upravo vrti, jasno su vidljivi krateri propusta u sustavu, preveliki da bi bili tek slučajne nesavršenosti. Popisi birača i dalje su u katastrofalnom stanju. Hrvatska će i na ovim izborima imati više birača nego stanovnika, odnosno, Mesićevog nasljednika birat će skoro milijun ljudi više negoli je biralo Franju Tuđmana, daleke 1992. godine, kad je ovaj odlučio materijalizirati prvu oslobodilačku akciju HV-a ("Maslenica"), pa je odmah raspisao predsjedničke i parlamentarne izbore.

Unatoč višekratno ponavljanim obećanjima od strane ministra Tomislava Karamarka i Jadranke Kosor (a induciranim aferom na lokalnim, svibanjskim izborima), kako će se problem s popisima riješiti, zakon koji je nužan za sustavno sređivanje popisa birača bit će donesen tek iza Nove godine. To jest, iza predsjedničkih izbora. A ako su na popisima nepostojeći birači, jasno je koliki se prostor otvara manipulacijama. Još je gore od popisa stanje s financiranjem kampanja. Zakon od sedam članaka, koji bi trebao služiti sređivanju najosjetljivijeg od svih pitanja - pitanja novca koji stoji iza kandidata za šefa države, još je kod svog donošenja, prije pet godina, bio metom poruga. Do dana današnjeg se nije mijenjao ni zakon, ni reakcije na njega.

Zakonom, dakle, o financiranju predsjedničkih kampanja, nisu regulirane anonimne donacije. Kao donatori nisu zabranjene sve neprofitne organizacije. Nema limita - dakle, netko može potrošiti milijardu, a netko pet kuna za kampanju. I kao šlag na tortu - zakon ne predviđa ama baš nikakve sankcije za prekršitelje. Zakon, zar ne!

Naravno, izvještaj o potrošenim sredstvima može biti toliko neprecizan, da je prije pet godina ispalo kako je Jadranka "Pašteta" Kosor (nadimak je dobila zbog čestog pojavljivanja u medijima) potrošila manje novca za kampanju od Stipe Mesića. Obama, dometnimo, mora pravdati (i to javno, na Internetu) i svaki račun koji je u kampanji platio za poštarinu! Otkrivanje donatora stvar je tek dobre volje naših kandidata - a pokazivanje računa će biti obavezno. Negdje u 22. stoljeću. Možda.

Naposljetku, iako bi svi kandidati morali imati jednake šanse, nema šansi da dobiju jednak medijski tretman. Slavko Vukšić je, recimo, jedan od kandidata za predsjednika Republike. Slavko, tko?! U isto vrijeme, detaljno je izvještavano (uz ilustracije iz udžbenika kirurgije!) o operaciji glasnica Nadana Vidoševića, a za zadihanim Bandićem su po Sljemenu, na dan kandidature, vozila reporterska kola.

Dakle, to je hrvatska, punoljetna demokracija. Predsjednika biraju i nepostojeći birači, financiraju, nekontrolirano, i anonimni donatori, a dok netko iskače iz paštete, za drugog će birači čuti tek ako naglas pročitaju birački listić. Demokracija je tako i definitivno u ovoj zemlji (p)ostala prokleto slična kapitalizmu, društvenom uređenju koje je, vele, pobjedom dovršilo povijest. Društvenom uređenju jednakih uvjeta i jednakih šansi za sve. Pa tko koga zajebe.

Jedino ljudi ... Kao da ih se to ne tiče. Ovaj oće ajfon, onaj bi da kupi novi auto, tamo neki hvali se sa novim plazma ekranom, jedan uzima kreditnu karticu samo da kupi kompjuter (od plaće ne može, al na kartici su pare valjda džabe) ...

Uglavnom ... Štednja! Štedi se na svemu. Na reklami, na materijalu, na putnim troškovima, kooperantima, suradnicima (vanjskim i unutarnjim). Dnevno stotinu ljudi ostaje bez posla, kod mene centrala više i ne šalje kemijske u našu filijalu. Imaju i pravo, šta će nam ... Kupili su deset mekintoša. I nije da se bavimo nekim dizajnom, jok. Tehnički, bila bi nam dobra i 486-ica. Za surfanje i pisanje neko je nekome sugerirao da je potrebno kupiti mekintoše. Ljudi rade za mizerne pare, al na pravoj spravi.

Priča mi prijatelj, sve iz prve ruke, ima jedna firma, strašno poznata od Vardara preko Triglava i Pekema do Nju Jorka. Tamo mu radi djevojka i baš njen odjel strašno treba neki seminar. Te važne svjetske firme moraju pratit trendove i strašno je bitno da ne izgube korak za konkurencijom. Al jebi ga, seminar je skup ko strani trener na domaćoj klupi.

Ima takav seminar u Americi i na neku je foru mnogo jeftiniji nego ova EU varijanta čak i kad se uračuna prijevoz i smještaj. Međutim, firma slijedi propise i podupire EU zakone, tradicije i običaje pa ljude smještene u Evropi ni za živu glavu ne šalje na seminar u Ameriku. Obzirom da bez tog seminara biznis nedvojbeno propada, za mali zagrebački odjel ipak odlučuju organizirati taj važan ivent.

I što rade? Režu troškove prijevoza i smještaja i dovode predavača iz Engleske u Zagreb? Jok! Njih nekoliko na isto toliko dana odlazi avionom (a to sigurno nije Ryan Air) u Brisel i tamo su smješteni (a to sigurno nije hostel). I tako se naše firme bore s krizom.

A čitavo vrijeme usta su im puna smanjenja troškova, racionalizacije, sistematizacije, drkizacije i ostalih fetišizacija. I čitavo vrijeme plaće su gdje jesu i onaj nesretnik s početka teksta za bijednih pet hiljada koliko košta kompjuter mora dizati kreditnu karticu, a onaj drugi za bijedni ajfon mora žicati firmu.

Va Veji (drugo ime grada Krka) se je otvoril Super Konzum! Ajme veselja! Ala, dobro je da je i jedna takova butiga ovdi, da se ne mora hodit po svaku bedastoću tamo va Riku i na Kukuljanovo. A valjda se je i čagod ljudi zaposlilo - i da dobivaju plaće i da su kuntenti (za ovo potle crtice već nisan šigura). Parkiralište je vavik puno ča bi reć da je i posla. A ovo je već pomalo i vrime kad naše pučanstvo počne švikat na sve bande i trošit kako munjeno.

Sve to nikako počne kolo Svih Svetih za kih stalno na televiziju govore kako je to "Dan sjećanja na mrtvih" - kako televizija va jednoj kršćanskoj zemlji more plasirat takovu dezinformaciju!!?? Ovdi kadi se dica već rode zi znanjen prve poslanice Korinćanimi, ta ista dica kad narastu puše fintu o tomu kako su Svi Sveti dan sjećana na mrtvih! Ma ča njin ime lipo ne govori kako je to dan Svih Svetih!?? Je, istina je da su sveci svi prvo morali umrit prvo nego su postali sveti, ma to ni razlog da se dan sjećanja na mrtvih proglašava jedan dan ranije nego ča je. Bašta! (Ovo ni Vrt, nego Stop!) ...

Ben tako, pasal je taj dan Svih Svetih i drugi je dan prišal Dušni dan ili Dan mrtvih. Nigdir ni slova, ni besede. Ničesare. Glavno da su se nosile on prvi dan nikakove plastične venci zi isto tako plastičnu sviću va sredini z Konzuma i vjerojatno i drugih takovih butig. Ki će više toga nosit za sjećat se svojih mrtvih ... Kompetišn konzumerizmom opsjednutoga svita. Vero za se prestrašit. Ni ni čudo ča se baš tada dogaja i Noć vještic o koj smo mogli čitat kadi god i ča god smo otili. Da, aš to je neš novoga zi čin sad rabi otrovat ovaj bedasti puk pa da troši još i za to aš ionako ne zna ča bi zi šoldimi.

Dan mrtvih već znaju pa je dosadno to stavljat na televiziju, a i ča će se stavljat neš za ča su već potrošili ča su mislili za Svih Svetih! I na kraj kraji svit je za živih, a živi se moraju zabavljat, pak ćemo mi njimi lipo sad uvest zi Merik Halloween aš onaj naš Mesopust, Maškare, Škrabunosnik, Karnevo i kako ga sve već ne zovu, a traje sve od Trih kralji do Pepelnice nan ni dosta. Mi smo nacija ka jako voli nosit maske pak ćemo mi celo leto napravit HALLOWEEN pa magare pojili i svoj drek. Nami je vavik tuje bolje od svojega pa smo tako va Konzumi i šoping centrimi pušćali i ono malo osjećaji za svojih kih više ni!

Bravo mi! Vero san kuntenta s nami!

E da! Čera san bila va tomu Konzumu va misečnoj provišti. Već su posložili plastične borići, balice i jaslice - da se ne bi zakasnilo nikamo - a još ni ni vrime od Adventa! Mrtvi, ma i vještice su tempo pasato! Ne znam ko oni ki to određuju i ki na tomu delaju bilo kada misle da će i oni jednoga dana bit isto persone pasate! Da misle, malo bi stisnuli kočnicu ki god put! Ako ju još imaju.