BILI SMO NA „SPORNOJ“ FRLJIĆEVOJ PREDSTAVI: Buka, bijes i bespoštedna kritika društvenih anomalija

Mladen Bićanić

25. siječnja 2018.

BILI SMO NA „SPORNOJ“ FRLJIĆEVOJ PREDSTAVI: Buka, bijes i bespoštedna kritika društvenih anomalija

Da su svinje vrlo pogodna i prispodobiva bića ukoliko se želi reći nešto više o osobinama ljudskim naučio nas je još veliki britanski romanopisac George Orwell (1903. – 1950.) – u kultnoj „Životinjskoj farmi“ iz 1945. godine. On se upravo uzimajući svinje kao glavne negativce u tom romanu bespoštedno i oštro obračunava s totalitarizmom sovjetskog komunizma, razobličavajući sve strahote režima koji je u smrt i progonstvo otjerao milijune ljudi. U predstavi pak „Šest likova traži autora“ briljantnog talijanskog prozaista i dramatičara Luigia Pirandella (1867. – 1936.) premijerno izvedenoj krajem prošlog tjedna u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, a u adaptaciji i režiji Olivera Frljića - dramaturginja Nina Gojić, scenograf Igor Pauška, kostimografkinja Sandra Dekanić, pokret Ana Kreitmeyer, maska Miljenko Sekulić - sve počinje i završava među svinjskim obrazinama. 

Frljić, naime, ponovo želi, kroz Pirandella, ovaj put, progovoriti o „hrvatskim političkim svinjarijama“ pa je otuda i logično da glumci, tih prvih deset-petnaest minuta, kao i na samom kraju, nose maske, svinjske glave, rad kipara Miljenka Sekulića čovjeka poznatog po brojnim scenografijama na hrvatskim pozornicama, dobitnika nagrade hrvatskog glumišta 2016. za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti upravo zbog maštovitog kreiranja scenografskih rješenja u kojima je dolazila do izražaja njegova snažna umjetnička likovnost. 

Na tragu Pirandella koji komad otvara pokusom predstave u predstavi, komadom „Igra uloga“ unutar djela „Šest likova traži autora“, probom dakle jedne kazališne družine koju će nenadano prekinuti upad na scenu šest još neidentificiranih osoba, povezanih zajedničkom tragičnom sudbinom, Frljić svoje čitanje tog izuzetno intrigantnog i u kazališnom smislu prevratničkog i anticipatorskog teksta počinje svojim tekstom. Glumci, pod krinkom, igraju taj tekst redatelja u žustrom ritmu, britka je to i jetka satira, nešto poput travestije, burleske, groteskne imitacije onoga u što se izvrglo hrvatsko društvo na desnici. 

Šest likova traži autora
Tmurna slika tamne strane jednog društva izgubljenog u povijesnim maglama i krivotvorinama (FOTO: Kerempuh)

Pred nama tako paradiraju vodeća, istaknuta imena hrvatskog desničarskog miljea, okupljeni na svadbi Velimira Bujanca Buje, autora TV Bujice, utočišta i skloništa najbizarnijih pojava i likova desne provenijencije. Tu je, naravno, neizbježna poduzetnica i aktivistica udruge U ime obitelji Željka Markić, pjevač Marko Perković Thompson – Kalašnjikov, povjesničar – revizionist i političar Zlatko Hasanbegović, branitelj i poduzetnik Josip Klemm, kontroverzna nogometna ikona Zdravko Mamić i biskup u miru Mile Bogović koji ih sve pričešćuje bijelim prahom, koji se šmrče do iznemoglosti. A sve to uz zaglušujuću pratnju turbo folka, pleše se i pjeva, Hasanbegović će pozornicom pronijeti njegovom zaslugom skinutu tablu s nazivom Trg Maršala Tita na čijoj poleđini sada piše Trg Ante Pavelića, Bujancu će se, kao žrtva, prinijeti mala zipka iz Ahmića s dječjim kosturom, spomenut će se i ime Darija Kordića – portret ogoljene hrvatske desnice danas, bez premca, tmurna slika tamne strane jednog društva izgubljenog u povijesnim maglama i krivotvorinama

No, da ne bi ostao nedorečen u jasnom i preciznom iskazu onoga što, poštujući Pirandella, želi također reći predstavom, Frljić u programskoj knjižici navodi i Manifest intelektualaca fašističkog pokreta u Italiji, ulomak iz eseja Umberta EcaVječni fašizam“, u samoj predstavi povremeno se pronese glas Benita Mussolinija s nekog od njegovih zapaljivih mitinga i huk oduševljenih pristalica, mase koja mu kliče. Sam će u knjižici zapisati i ovo: „Istinski humor je uvijek demaskirao fašističku ideologiju, bez obzira na obrazinu koju je navukla na svoje lice. A njezino lice, ma što ga prekrivalo, uvijek se moglo prepoznati po facijalnom grču koji se pojavio svaki put kad mu je kazališno ogledalo pokazalo njegov satirični odraz. Zato se istinski fašisti neće smijati našoj predstavi. Smijući se njoj smijali bi se sebi.“

O toj buntovnoj dimenziji humora i smijeha dramaturginja Nina Gojić kaže: „Subverzivna moć humora uvijek je ostala u kapacitetu da stvara prijestupničke logike koje, upravo kada se doimaju najbesmislenije, mogu biti najopasnije. Proizvodeći nelagodnu krizu smisla, one borave van dohvata bilo kakve vrste dogmatskog mišljenja.“ To zlo i avet „puzajućeg fašizma“, naravno, nije nikakva posebnost društva samo u Hrvatskoj, slične pojave primjećujemo svuda oko nas, u bližem ili daljem susjedstvu, o tim pojavama svjedoči i Dejan Atanacković, autor „Luzitanije“, dobitnik ovogodišnje nagrade tjednika NIN za najbolji roman: „To mrtvilo, ta politička bezidejnost i sivilo, nesposobnost formulisanja stava koji bi se suprotstavio otvorenom zlu, zapravo je velika tema ovog društva.“ 

Šest likova traži autora
Zaštitni znak predstave koja stvarno i govori o odnosima u jednoj nesretnoj, disfunkcionalnoj obitelji (FOTO: Kerempuh)

Kako se, zapravo, u sve to uklapa Pirandellov komad „Šest likova traži autora“? Kada je o Pirandellu riječ nije naodmet citirati Moranu Čale koja njegov prevratnički udio u povijesti moderne drame pronalazi upravo u tomu što „epohalnim dramaturgijskim zaokretom Pirandello metaforu prevodi u doslovni ustroj drame odnosno predstave, posluživši se na dotad nepoznat način figurom umetnute predstave“. Ta metateatralnost, odnosno teatar u teatru, ono je klupko iz kojega polaze sve niti ove drame pa tako i Frljićeve predstave, to je onaj ključni trenutak kada „metateatar postaje oblik antiteatra u kojem se brišu granice između umjetnosti i života“ (Patrice Pavis, pojmovnik teatra), izvori te moćne dramske struje i njenih tokova mogu se pratiti stoljećima unazad, još od barda svjetskog kazališta, Shakespearea i njegove genijalne minijature „Mišolovka“ u „Hamletu“, nešto slično pronaći ćemo i u Brešanovom „Hamletu iz sela Mrduša Donja“, sve su to mudro i domišljato položene zamke u koje se hvata zlo djelo i opak čin

Tu svrhu ima i Frljićeva Bujančeva svadba u okviru Pirandellovog dramskog rukopisa, ona razotkriva i ogoljuje lica pod obrazinom, dio društva u kojem živimo, danas i ovdje. Frljić, međutim, ne staje samo na tomu, on dosljedno čita i poštuje pisca i traži ono što ga najviše intrigira kod njega. Dvije su velike teme pritom na prvom mjestu: već spomenuti fašizam, čijem sirenskom zovu nije odolio, svojedobno, ni veliki Pirandello, i naravno, obitelj. To je tih šest lica u opsesivnoj potrazi za autorom, koji ih je ostavio, napustio, a oni bi tako očajnički željeli da se dramski konačno ostvare. Ta pelivanska igra na žici tako karakteristična za dio dramskog opusa Pirandella, to balansiranje na konopcu protegnutom između stvarnosti i iluzije, nad ponorom ništavila u koje bi se, ne ostvare li se potpuno, svi likovi mogli urušiti, itekako je prisutno i u originalnom tekstu, ali i u Frljićevoj adaptaciji. Ne kaže li, uostalom, lik Oca na jednom mjestu: „Zar vi mislite“, obraćajući se glumačkoj trupi koju zatječe na sceni, a u svoje i ime svoje obitelji koja traži autora: „da mi kao nemamo drugu stvarnost izvan ove iluzije! Koju drugu? Onu što je za vas iluzija koju treba ostvariti, a za nas je, naprotiv, jedina naša stvarnost.“

U tim njihovim nastojanjima da postanu punokrvna dramska lica Frljić čita imanentno pitanje Pirandellova komada – pitanje identiteta tih lica, i odmah ga umnaža, usložnjava i postavlja kao pitanje identiteta kompletnog društva u Hrvatskoj, društva koje, kako sam kaže: „već 26 godina traži svoj identitet i cijelo to vrijeme baulja po maglama vlastitih nacionalnih fantazmi“. A da bi tu sponu s hrvatskim društvom danas učinio još vidljivijom i prisutnijom, svako malo u predstavi čujete slogan „u ime obitelji“, što je i naziv opskurne udruge koja promiče upravo te „nacionalne fantazme“ kojim love naivne i dobrodušne poslušnike, ali i lajtmotiv, zaštitni znak predstave koja stvarno i govori o odnosima u jednoj nesretnoj, disfunkcionalnoj obitelji

Šest likova traži autora
Velika je to ansambl – predstava, glumačku družinu čine mahom mladi glumci i glumice (FOTO: Kerempuh)

Ta ironija u izvrtanju smisla jednog naziva i njegovog satiričnog preoblikovanja funkcionira cijelo vrijeme besprijekorno, ti šavovi i spojevi originalnog Pirandellovog dramskog rukopisa i Frljićevog dopisivanja prirodni su i gotovo neprimjetni. Posebno to dolazi do izražaja u prizoru gdje se redefinira pojam i uloga glume, odnosi između lika i glumca, način uživljavanja u ulogu, kada Pastorka, ne bez gorčine i bola u glasu, kaže: „Ako bi netko preuzeo moj lik, moj odvratni život bi prestao“. U tim međuprostorima sna i jave, fikcije i realnosti, surove stvarnosti i dalekih snoviđenja, u tom kolopletu Pirandellovog metateatralnog svijeta, odvija se Frljićeva predstava puna buke i bijesa, psovke, sarkastičnih žaoka, neprikrivenih aluzija i bespoštedne kritike društvenih anomalija. Ogoljeno društvo na ogoljenoj sceni (scenograf Igor Pauška) kojom dominira monumentalna šivaća mašina marke Singer, čuvena „singerica“ uz koju su odrastala neznana pokoljenja, koja je ovdje nezaobilazan podsjetnik da je sve ono što nam se događa već odavno, tko zna za kojom mašinom, skrojeno i sada se samo po tom kroju šivaju naši životi i naše sudbine. 

Velika je to ansambl – predstava, glumačku družinu čine mahom mladi glumci i glumice, Kim Končar, Karlo Mlinar, Ozren Opačić, Filip Sertić, Matija Šakoronja, doajen Vili Matula, u ulozi Oca, predvodi Obitelj, čine ju Branka Trlin kao Majka, Linda Begonja je Pastorka, Damir Poljaček u roli je Sina, energičnog ali i izgubljenog redatelja koji bi sve da drži na okupu, ali mu to teško polazi od ruke igra Jerko Marčić, Prvak i Voditelj programa rola je Borka Perića, u ulozi Madam Pace, odnosno Prvakinje, smjenjuju se Mia Anočić – Valentić i Tihana Lazović. Albert Camus (1913. – 1960.) u kratkom romanu „Pad“ objavljenom 1956. godine, upozorava: „Vjerujte mi, religije se varaju kada počnu govoriti o moralu i kada svečano objave zapovijedi. Nije potreban Bog da stvori krivnju i da kazni. Zato su dovoljni naši bližnji, potpomognuti od nas samih.“ I o tomu je riječ u predstavi „Šest likova traži autora“ rađenoj prema Pirandellu u adaptaciji i režiji Olivera Frljića. Rukavica je bačena, očekuje se da imperij uzvrati udarac.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kerempuh