BOGDAN DIKLIĆ: 'Bol traje, traje na sve strane'

Ivor Fuka

7. kolovoza 2013.

BOGDAN DIKLIĆ: 'Bol traje, traje na sve strane'

'Nema više pravih kina, institucija. Nije kino bilo samo institucija koja je pripadala kinematografiji, kino je pripadalo životu. Ono je bila 'institucija nježnosti': ako djevojka pristane otići u kino s dečkom, to je već neki znak da joj se on sviđa. A ako, ne znam, u pola filma dozvoli da je dečko uhvati za ruku...', objašnjava Bogdan Diklić, dobitnik Zlatne arene na ovogodišnjoj Puli, u intervjuu za Novosti. U razgovoru, koji u dogovoru s uredništvom Novosti donosimo kao najavu sutrašnjeg broja ovog tjednika, Diklić će otkriti i kako je vjernik te se upitati zašto bi, ako već ateisti imaju „privilegiju“ razmetanja svojom nevjerom, on skrušeno skrivao svoju vjeru u Boga.

S Bogdanom Diklićem, jednim od ponajboljih glumaca s područja bivše Jugoslavije, koji je ostvario antologijske uloge u filmovima „Nacionalna klasa“, „Maratonci trče počasni krug“, „Sabirni centar“, „Gori vatra“ i drugima, razgovarali smo nakon što je na nedavnom Filmskom festivalu u Puli osvojio Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu u „Obrani i zaštiti“ Bobe Jelčića, koji je na istom festivalu osvojio još šest najvažnijih nagrada. Iako Diklić, Bjelovarčanin koji već desetljećima živi u Beogradu, za jesen priprema ulogu u novom komadu Paola Magellija u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, „Na dnu“ Maksima Gorkoga, te je igrao i igra u mnogim popularnim televizijskim serijama, a zahvalan je i elokventan sugovornik i za mnoge druge teme, njegova nezaboravna uloga Slavka u „Obrani i zaštiti“ umnogome je odredila i ovaj intervju, vođen na prošlotjednom Motovun film festivalu, gdje je taj rijetko briljantni film osvojio Nagradu Bauer.

Bogdan Diklić
"To je naš skromni doprinos miru koji treba učiniti čvršćim" (FOTO: 6yka.com)

Glavni lik „Obrane i zaštite“, Slavko, Mostarac je koji se dvoumi da li da ode prijatelju Muslimanu na sahranu, jer ga je strah da će neki Dragan, „čovjek na položaju“ od kojega nešto treba, misliti kako je na „njihovoj“ strani.  Iako su ga mnogi u osvrtima na film proglasili kukavicom, Slavko ipak nije loš čovjek?

Ta vječita ekvilibristika između savjesti i koristoljublja je ljudima svojstvena. Na ovoj planeti ne žive sveci, ne žive ljudi iz mitova: žive ljudi koji se manje ili više usmjeravaju k boljem, po svojoj vlastitoj savjesti. A Slavko – lik koji ja igram – da nema savjest, ne bi nikada ni otišao na đenazu. Dakle, on ima savjest i ta savjest je pobijedila. Ali on brine hoće li to zasmetati onome što mu je u tom trenutku jako važno; uopće nije bitno šta je to. Prema tome, nije on kukavica i nije isključivo i samo koristoljubiv. Pa ne bi otišao na sahranu da je tako!

Film o miru

Zašto se on uopće još uvijek oko toga mora toliko misliti, otkuda taj strah, taj oprez, kad više nema rata? 

Ima tenzije. Bol traje, traje na sve strane. Ginulo se: djeca su ginula, braća su ginula, očevi su ginuli... Teško je to, to jako boli. Ja nisam igrao u tom filmu zato što on govori o ratu, on govori o miru –  kakvom-takvom, ali miru.

Jeste li film radili iz perspektive mogućnosti da se ta bol...

...ublaži. Da. To je naš skromni doprinos miru koji treba učiniti čvršćim.

Ne čini li vam se da je u recenzijama i komentarima na film uglavnom zapostavljena razina ljubavne priče, odnosno bračni odnos Slavka i njegove supruge, kao možda i pr(a)va tema filma?

Ne. „Obrana i zaštita“ je lirski film. To je film o dva  života (Slavkovom i Mileninom) spojenim u jedan život. Njih dvoje se itekako vole, ali je Slavko inferiorniji u odnosu na Milenu i teško to podnosi. Ona je pokretač njegove savjesti i svega onog što je u njemu dobro. Slavko samo misli da čini sve kako bi njegovoj obitelji bilo dobro, a ne zna da to čini na pogrešan način. On i njegova žena Milena često se svađaju, ali i to je ljubav. Sjetite se kadra kad mu pozli, a ona zbog toga plače pa je on tješeći nježno uhvati za ruku. Nije ljubav samo cvrkutanje, i svađa je ljubav. Ja mislim da se mnogi ljudi svađaju isključivo iz ljubavi. Kad nekoga ne volite, kada vam nije stalo do njega, ne svađate se, samo se okrenete i odete.

Bogdan Diklić
"Nije ljubav samo cvrkutanje, i svađa je ljubav" (FOTO: pulafilmfestival.hr)

Kako komentirate činjenicu da je film dobio jako nisku ocjenu publike u Puli. U samoj Areni, činilo se da gledaju zainteresirano, a čuli su se i pozitivni komentari... Mislite li da ljudi naprosto izbjegavaju suočiti se s teškim temama?

Nije to samo pitanje dijela festivalske publike u Areni. Ljudi jednostavno ne žele da gledaju ništa što ih podsjeća na vlastitu ogorčenost: ne žele znati da nemaju za kruh, ne žele znati da nemaju posla, ne žele znati da teško žive... I zato valjda gledaju te latinoameričke i turske gluposti. Te serije su neka vrsta opijata. Ranije se to nije toliko snimalo i nije na tržištu prolazilo kao alva, jer su ljudi bili radosniji. A sada im samo dajte što više serija u kojima bogataši pate, pa im je onda malo lakše: jer patnja u siromaštvu nam je poznata. I ja spadam u tu sirotinju, ne možda toliko u nekom materijalnom smislu, nego sam u zadnjih dvadesetak godina strahovito osiromašen u nekim drugim stvarima. Ukinuto mi je dobrim dijelom dostojanstvo, vjera u druge i u samog sebe, sve više mi se ukida zajedništvo u raznim oblastima, a ponajčešće u poslu.

Mislite li da je publika, u Areni i općenito, prije bila zahtjevnija?

Bila su druga vremena. Inače, umjetnost je u sinergiji sa stvaraocima i ona nas stvara, a ne samo mi nju. Očovječuje i one koje nazivamo konzumentima kao i one koji je tvore. A „danas“ su se prorijedili i jedni i drugi. Ranije su ljudi nekako drugačije primali te takozvane nekomunikativne filmove... Kažem takozvane jer „Obrana i zaštita“ je itekako komunikativan film.

Trajanje je uspjeh

Jedan od problema „nekomunikativnosti“ danas dolazi i od nedostatka pravih, „neindustrijskih“ kina.

Da, nema više pravih kina, institucija. Nije kino bilo samo institucija koja je pripadala kinematografiji, kino je pripadalo životu. Ono je bila „institucija nježnosti“: ako djevojka pristane otići u kino s dečkom, to je već neki znak da joj se on sviđa. A ako, ne znam, u pola filma dozvoli da je dečko uhvati za ruku... Ja sam jako sam volio kino sa lošim ozvučenjem. Kad su strani filmovi, to ne primijetite, gledate titl, a kad su domaći filmovi – onda se malo napregnete, čujete onaj arhaični zapušteni zvuk kina u kojima mirišu nauljeni pod i drveni stolci koji škripe i ljuske od kikirikija ili koštica, i onaj miris iz sprejeva osvježivača koji su gušili kad prođe čovjek u plavom mantilu koji drapa kate, pa sve ostalo – puna pomoćna sjedišta sa strane, bez naslona... Eto, to je kino. Kino je bilo jedna ozbiljna institucija. Nestala je kao i puno toga.

Festivali nimalo ne uspijevaju nadoknaditi tu prazninu?

Divno je što festivali postoje, ali je žalosno je to što je nekada uz njih išlo i kino, kojeg više nema. Sa tih festivala su se filmovi distribuirali po svim kinima na ovim prostorima.

Mislite li da vam je ovo najbolja uloga do sad?

Ne znam. Teško je to definirati, jer ja snimam filmove od 1975. godine.

Da li biste sada napravili nešto drugačije?

Mislim da ne bih. I ovako moj Slavko sasvim pristojno funkcionira.

Imate li neki savjet mladim glumcima, što je prema vašem mišljenju najvažnije za taj poziv?

Strpljenje, jer ono je osnovni preduvjet za trajanje u ovom poslu. Trajanje je uspjeh, a nemoguće je trajati ako čovjek u tome ne pronalazi radost.

Bogdan Diklić
"Zašto bih – ako već ateisti imaju tu 'privilegiju' da se razmeću svojom vjerom u bezvjerje, ja 'skrušeno' skrivao svoju vjeru u Boga" (FOTO: Novi list)

Postoje li neke glumačke tehnike? Uči li se gluma najbolje od kolega?

Ne. Ali gluma je kolektivni čin, čak i u monodrami: tu je prisutan pisac, publika... Glumac je autonomna pojava, ne individualna: to što je u njemu, to pripada njegovoj autonomiji. Različiti smo, a glumac, ili glumica, kopa po sebi čitavog života i to mu ne predstavlja nikakav napor. Jer, gluma je sve osim laži. Kad se popnete gore, tamo laži nema; ili, kad stanete pred kameru, tu laži nema. To što se izgovara i što se događa istovremeno se i živi. Jedino je tako moguće dosegnuti scensku istinu. Tu je i radost zajedničkog posla, a svemu tome pripada i radost zajedničkog stvaranja i mogućnosti da se nešto promijeni. To je Magelli divno rekao jednom prilikom: kazalištem ne mogu promijeniti svijet, ali mogu promijeniti sebe; a ako mijenjam sebe nabolje, ako uspijem, onda se to odražava i na moju bližu okolicu. Spomenuli ste riječ tehnika. Svaki pismen glumac vlada tehnikom do izvjesnog trenutka. Tehnika je glumačka pismenost: kako doći do trenutka kad se glumac otisne, kao i svaki umjetnik, od te tehnike, kad tehniku napusti i počne da živi to što radi. Onda se popne na tu neku platformu, ili ravan na kojoj je najkreativniji. Jer glumac mora biti opismenjen, on mora vladati tehnikom. O tomu pišem i u svojoj knjizi „O glumi bez glume“. Nije tehnika oblast za sebe. Vidi se na pozornici tko tehničari, tko obmanjuje u prvom redu sebe, pa onda one koji to gledaju.

Ja sam vjerujući

U kontekstu svih tih ne-kina i loših filmova, što mislite da će se dogoditi s filmom kao umjetnošću?

Mene su jednom jako kritizirali kada sam citirao svoga prijatelja Blagoja, inače teologa, koji je rekao da mora sve ispočetka, da na planeti Zemlji mora sve ponovo. Pa će se onda i kino obnoviti.

Vi često u svojim izjavama i intervjuima spominjete i dušu. Stječe se dojam da ste religiozan čovjek. Koliko vam je važna duhovnost?

Gdje je utemeljenje umjetnosti, odnosno umjetnika, ako ne u duhovnosti. Svatko tko se otisnuo u oblast umjetnosti, otisnuo se u oblast duhovnog. Bez čovjekovog stremljenja ka duhovnom, nema ni učešća u umjetnosti. Umjetnost je samo vid duhovnosti. Prava, istinska umjetnost je nešto što je iznad svjetovnog i profanog. A dar stvaralaštva, kao i što nam sama riječ kaže, je nešto što nam je darovano da bi čovječanstvo neprekidno stasavalo. Da, ja sam vjerujući. Vjerujem da postoji sila koju neko zove Apsolut, a ja je kao i svaki vjernik, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, zovem Bog. Bog koji naravno nije antropomorfno biće, već nadinteligentna sila koja je stvorila sve i dala nam slobodu da joj okrenemo lica ili leđa. Divna je definicija vjere koju je dao Otac Sergije koji je bio duhovnik Nikolaja Berđajeva, i koji je rekao „vjera je stanje duha, a ne ideja o Bogu“. Religio, religare je latinska reč i znači povezanost, povezivanje. Dakle, mi smo svi povezani s nečim što je iznad nas, samo se tom nečem treba prepustiti. Ja nisam kršćanski fundamentalist niti vjerski fanatik, a vjeru osjećam svojim bićem i trudim se da je živim. I zašto bih – ako već ateisti imaju tu „privilegiju“ da se razmeću svojom vjerom u bezvjerje, ja „skrušeno“ skrivao svoju vjeru u Boga.


Razgovarala: Vesna Pažin

Lupiga.Com via www.novossti.com