Boris Rašeta: Fotografije predrevolucionarne Rusije i hitleri iz naših sokaka

Boris Rašeta

29. listopada 2012.

Boris Rašeta: Fotografije predrevolucionarne Rusije i hitleri iz naših sokaka

Pred sobom imate fotografije ruskog fotografa Sergeja Prokudina Gorskog iz vremena prije Oktobarske revolucije. Motivi su stereotipni: na njima su ljudi, građevine i krajolici. To su dojmljive, premda ne i nezaboravne slike. Pa ipak, jedna ih činjenica čini osobitima. To su, naime, kolor fotografije. U većini slučajeva nastale su prije Oktobarske revolucije, negdje između 1905. i 1917. godine.

Sergei Prokudin Gorsky (FOTO: prokudin-gorsky.org)

Gorski je bio pionir kolora. Slike su vjerojatno digitalno restaurirane, ali ta je tehnička potankost  irelevantna. Okolnost koja ih čini ne samo osobitima nego i šokantnima proizlazi iz druge perspektive. One sasvim mijenjaju našu predodžbu povijesti, kako vremensku, tako i suštinsku.

One nam, naime,  mogućnost Radikalnog zla prikazuju kao nešto sasvim suvremeno, premda ni na jednoj od njih nema tragova nasilja. Tehnička činjenica kolora, tako začudna obzirom na vrijeme, radikalno mijenja interpretaciju tih prizora, među kojima većina predjela i ljudi, osim cara Nikole II Romanova i austrougarskih zarobljenika u Rusiji, na političkoj karti svijeta ne znači ama baš ništa. Gorsky je i autor čuvenih kolor portreta Tolstoja iz Jasne Poljane, nastalih 1908. godine.


Lav Nikolajević Tolstoj, Jasnaja Poljana, 1908. (FOTO: prokudin-gorsky.org)

Generacija rođena oko 1970-ih i kasnije, naučila je Oktobarsku revoluciju, Gulag, Prvi svjetski rat, iperit, Soču, Solun, propast Vajmarske republike, Hitlera, Drugi svjetski rat, Auschwitz – logor sa najstrašnijom kapijom koju je ljudsko oko ikada ugledalo - i sva ostala masovna mučilišta promatrati kao crno bijeli fakat; kao predmodernu činjenicu, kao pojavu kamenog doba. Kao nešto što je bilo beskrajno daleko. Nešto što se neće ponoviti. Kao nešto što ne pripada našem vremenu, prema je industrija sadizma jedinstveno obilježje našeg doba.

To je zato jer crno bijela perspektiva tih događaja čini njihovu realističnost nevelikom. Staljina jedva možemo zamisliti kao čovjeka – tu smo isti kao i okorjeli kultisti njegove ličnosti  – ali iz sasvim drugog razloga: njega naime ne vidimo u boji, plastično, nego tek kao neku crno bijelu prikazu. On zbog svoje bezbojnosti, kao i svi njegovi suvremenici, djeluje sablasno. To ga čini jedva zamislivim u današnjici.


Austro-ugarski ratni zarobljenici, Rusija, 1915. (FOTO: prokudin-gorsky.org)

No, fotografije Prokudina Gorskog pokazuju da su ljudi, predjeli i građevine predrevolucionarne Rusije, ispred kojih se – mi to dobro znamo - nalaze deseci krugova pakla (Gulag, Kolima,  Novosibirski, Irkutsk i svi slični toponimi, 30 godina Staljina, ukrajinski Gladomor, milijuni umrlih od gladi) da su dakle svi ti fotografski motivi isti kao što su ljudi, građevine i krajolici danas.

Svi ti Prokudinovi vedri, arkadijski idilični, šagalovski koloritni motivi putuju u susret vremenima u kojima čovjetina (kako bi rekao Ranko Marinković) postaje glavno jelo na povijesnom meniju; srljaju tako nevini oni, ti ruski prizori, prema katastrofi. Da, ti ljudi i te zgrade pripadaju istoj vrsti, homo sapiensu, arhitektura je naša, euroazijska, crkve su kršćanske, vinogradi su plodni…

I sa svega toga skinuta je amnestirajuća koprena crno bijele tehnike, koja je Zlo i nehotično prebacila u predpovijesnu ravan, učinivši time mogućnost njegove reprize – znatno većom. Zlo voli da se prikriva jer tako lakše napada.


Bajkoviti prizor predrevolucionarne Rusije (FOTO: prokudin-gorsky.org)

Mogućnost Radikalnog Zla - recimo da je najčistiji obrazac toga Auschwitz – nije danas ništa manja nego što je bila 1910., u vrijeme Gorskog.

Pročitajmo Orwelove rasprave o Hitleru („Zašto pišem i drugi eseji“) u kojima ćemo vidjeti do koje je mjere ljudska potreba za Zlom, za ratovanjem, za borbom, konstitutivna.

Prisjetimo se Heraklita („Rat je otac svih stvari, kojih jesu da jesu a kojih nisu da nisu“), Aristotela i Platona, pa onda zavirimo u našu danas sasvim otvorenu kolektivnu podsvijest, internet forume, i vidjet ćemo kako je potencijal fašizma oko nas neiscrpan. On je možda i veći od potencijala Dobra – ako je takva razdioba moguća, a načelno vjerojatno jest.


Ruski seljaci (FOTO: prokudin-gorsky.org)

U našim sokacima i dalje se skrivaju Hitleri. Smetnemo li to s uma, beznadno smo naivni – a to nakon zadnjih stotinu godina sigurno ne bismo smjeli biti. Opna koja dijeli civilizaciju od barbarstva nije osobito jaka i mi ni danas ne znamo koja je točka naprezanja na kojoj dolazi do njenog pucanja.

Naše neposredno iskustvo nije ohrabrujuće. Balkanski ratovi (1991.-2000.) koje smo gledali u koloru, a doživjeli na vlastitoj koži, mi to jako dobro znamo, imali su sve potencijale onoga najgoreg, Drugoga svjetskog rata. Europa i Amerika nisu ih spriječile iako su političkim metodama spriječile bar realiziranje njihovih krajnjih zločinačkih dosega.

Ovdje je Zlo moglo biti i puno veće, samo ga je Zapad donekle umanjio. Da nije bilo međunarodne zajednice, čak i tako anemične kakva je bila, ovdje bismo imali više mrtvih no u zadnjem svjetskom ratu.

Rusija s početka minulog stoljeća (FOTO: prokudin-gorsky.org)

Iako je Zapad (prije svega EU)  te ratove gledao u izravnom prijenosu, on se od njihove mogućnosti  u vlastitom dvorištu obranio rasističkom tehnikom – oni su divljaštvo, motive i dosege tih ratova pripisali jednostavno „Balkanu“, atavizmima divljeg poluotoka, koji nemaju šanse zaživjeti među njima.

Time su realizam vlastite političke optike učinili jednako manjkavim kao što su crno bijele fotografije predsovjetske Rusije nama učinile dalekim predodžbu o mogućnostima suvremenog masovnog političkog terora.


Baškirska žena u narodnoj nošnji, 1910. (FOTO: prokudin-gorsky.org)

Pogledamo li svijet oko nas u boji, realistično i tehnički primjereno duhu epohe, zavirimo li u karakter balkanskih ratova i njihove krajnje ciljeve znanstveno i idejno suvremeno, dakle, bez rasističke optike koja divljaštvo vidi imanentnim samo Balkanu, postat će nam jasno da smo od Zla udaljeni otprilike toliko koliko i ovi motivi Gorskog, možda prst dva dalje, i naša jedina obrana od iskušenja koje bi civilizaciju moglo stajati glave, jest stalna svijest da je totalitarizam opcija koja uvijek stoji na dohvat ruke, samo je pitanje hoćemo li imati snage da ga zaustavimo. Nakon drugog Auschwitza ne samo da ne bi bilo lirike, kako je mislio Adorno. Ne bi bilo ničeg.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: prokudin-gorsky.org