Dajmo riječ i laureatu

Božidar Alajbegović

5. srpnja 2004.

Dajmo riječ i laureatu

Eto, u nekih 15-ak dana Renato Baretić za svoj debitantski roman "Osmi povjerenik" uknjižio je čak 3 (slovima: tri!) nagrade. Klap, klap, klap!!! Čestitamo, zaslužio čo'ek, šta je je, a povodom toga svakako bi red bio da vidite što o svemu tome sam slavljenik ima za reći. U nastavku vam prenosimo izvatke iz Baretićevog intervjua Slobodnoj Dalmaciji...

Sa najnagrađivanijim hrvatskim književnikom (3 različite nagrade za jedan te isti roman, a sve u zadnjih 15-ak dana!) za Slobodnu Dalmaciji razgovarao je Siniša Kekez, a njega je duhovitim odgovorima šamarao Renato Baretić. Sve je to u podlisku Forum Slobodne Dalmacije od 03.07. izgledalo otprilike ovako: 

S.K.: Ovih dana postigli ste hat-trick u najvažnijim nagradama. Kako ste to primili, jeste li kad ste objavljivali “Osmog povjerenika” to očekivali ili se tome nadali?
R.B.: Sjećate li se kako je Miki Rapaić dao gol Talijanima prije dvije godine u Japanu? E, tako je nekako i sa mnom i “Osmim povjerenikom: pokušao sam učiniti sve što znam, možda čak i malo više, ali lopta je na kraju u gol ušla, rekao bih, ipak slučajno... Nisam, naravno, pisao ni za koju nagradu, a nisam ih ni očekivao. Prošla godina bila je natprosječno jaka u domaćoj književnoj produkciji i nadati se ičemu osim povoljnim kritikama bilo bi, najblaže rečeno, neozbiljno za jednoga debitanta u najboljim godinama.

S.K.: Budući da su sve nagrade ili od države same ili od institucija i listova koje ona izdašno financira, poput Matice ili Vjesnika, a kako i sami radite u listu u državnom vlasništvu, osjećate li da se država previše miješa u vaš život, ili još gore, osjećate li se državnim piscem?
R.B.: Država se miješa u moj život od onog trenutka kad sam u rodilištu, bez pitanja, od nje dobio prvo cjepivo, tako da sam već pomalo navikao, a i stekao imunitet. S druge strane, u ovih dvadesetak godina koliko pišem po novinama, i ja sam se dosta miješao u njen život. Rezultat i nije baš neriješen, ali ja ću se truditi do zadnjeg sučevog zvižduka. A što se osjećaja tiče, osjećam se samo piscem.

S.K.: Osim počasti, koja godi svakom piscu, kakvi su financijski efekti nagrada?
R.B.: Pa, ima ih. Nisu milijunski, ali mislim da bih, kad riješim sva dugovanja i platim zaostale račune, mogao napokon naručiti kuhinju po mjeri. Jedan dio na rate, naravno.

S.K.: Jesu li nagrade kao djeca, da ih sve volite jednako, ili vam je neka draža od drugih?
R.B.: Nisu baš kao djeca, ali doista su mi sve tri jednako drage, budući da su ih sve dodijelili žiriji sastavljeni od ljudi koji se cijelog radnog vijeka bave proučavanjem književnosti. Kad pogledam tko je sve bio u tim ocjenjivačkim odborima, dođe mi da i sam povjerujem u to da je “Osmi povjerenik” zbilja jedna dobra knjiga. Dok sam ga pisao, na svakom drugom retku zaskakalo me pitanje “Bože, hoće li to ikome biti interesantno, zašto se uopće toliko gnjavim s time?!”, a sad sam u situaciji da naplaćujem sve te duševne boli. To je lijepa situacija. Jedino mi je malo žao što se sve tri nagrade objavljuju i dodjeljuju unutar petnaestak dana, pa ne stignem do kraja uživati u svakoj pojedinačno.

S.K.: Nakon ovakvih priznanja hoće li vam biti lakše ili teže pisati novi roman, tj. hoće li vas nagrade blokirati ili potaknuti da izvučete još više iz sebe?
R.B.: U, ne da će biti teže, nego sljedećih nekoliko mjeseci neću niti pomišljati na pisanje! Osim onog famoznog “prokletstva druge knjige”, sad će me pritiskati i strepnja da svima živima idem na živac, da im je dosta i mene i nagrada i svega... A tu je i slutnja da mi sljedeći roman mora biti remek-djelo na planetarnoj razini ako uopće želim ijednu pozitivnu kritiku. Posrijedi je dvojak osjećaj: s jedne me strane strašno svrbe prsti da odmah napišem taj drugi roman, a s druge se isti ti prsti ukoče čim uključim kompjuter.

S.K.: Mislite li da su kod nagrada odlučili isključivo književni razlozi ili su i tu presudili lobiji, struje, književno potkusurivanje...?
R.B.: Siguran sam da je posrijedi zavjera skovana od antikrista i masona, inspirirana cionističko-velikosrpskim mudžahedinstvom. Oni su me prepoznali kao svoga, tu nema nikakve dvojbe i to se ne da sakriti.

S.K.: Jeste li pri pisanju “Osmog povjerenika” imali pred očima neki literarni uzor, tj. koje je bilo vaše književno polazište i cilj?
R.B.: Polazište: ajmo, mladi gospon, napisat priču koja će biti ugodna za čitanje i poticajna za razmišljanje o suživotu sa samim sobom. A cilj: ajmo je, mladi gospon, napisat do kraja. Bez uzora, bez postmodernih reciklaža, bez opterećenja.

S.K.: Otkud takav interes i poznavanje otočnog svijeta i miljea kad “sa Zagrebačke gore ne vidi se more”?
R.B.: Baš zato što se ne vidi! Nemam novca za ekspedicijsko istraživanje drugih kontinenata, pa sam se uhvatio individualnog proučavanja dostupnijih destinacija.

S.K.: Kao Zagrepčanin osjećate li se dužnim prema rodnom kraju koji je ostao neispripovijedan?
R.B.: Ne vjerujem da bi Zagrebu bilo drago da o njemu pišem baš ja, dezerter i odmetnik. Osim toga, zadnjih se godina Zagreb toliko izmijenio da se više uopće ne uklapa u moju poetiku.

S.K.: Pišete novi roman, dokle ste stigli i o čemu je u njemu riječ?
R.B.: Taman sam ga uspio započeti, iz dvanaestog pokušaja pronaći optimalnu varijantu uvodnog poglavlja, a onda su krenule vijesti o nagradama pa sam se ukočio. Trebala bi to biti jedna turobna priča o traženju, pronalaženju i gubljenju ljubavi. Štono bi Arsen rekao: ljubavni film strave i užasa.

S.K.: Spremate i novu knjigu poezije, kad i kod koga treba izaći?
R.B.: Knjiga je manje-više spremna odavno, a izići će do zime. Kruno Lokotar iz AGM-a, urednik kojemu sam odlučio do daljnjega povjeravati sve svoje rukopise, traži da napišem još nekoliko pjesama na trećićanskom dijalektu.

S.K.: Jedan ste od rijetkih prozaika koji je vjeran poeziji?
R.B.: Meni se čini da je obrnuto, da sam pjesnik koji se okušao i u prozi. Kad ste pisac, a za mene je pisac svaka osoba koja živi od svoga pisanja, onda je logično da se okušavate u različitim formama i granama.

S.K.: TV kritike ste prestali pisati, hoće li vas knjiga TV kolumni vratiti tom žanru?
R.B.: Vratio bih se tom poslu samo za jako, jako dobar novac. Pisao sam TV-kritiku dvanaest godina, što znači da sam dvanaest godina po zadatku gledao televiziju. Ne ono što volim ili mi je zanimljivo, nego sve, s posebnim naglaskom na ono loše, naporno i negledljivo. Kad sam napokon odlučio prestati, preporodio sam se.

S.K.: Novinar ste, prozaik, pjesnik, scenarist, sastavljač pisanja za kvizove, copywriter... Kako uspijevate tako prelaziti iz žanra u žanr?
R.B.: Uglavnom sjedeći. I izluđujući naručitelje do zadnje sekunde. Pitajte Pogutza.

S.K.: Neke je kolege zasmetalo što je u jednom listu izašlo da ste bivši novinar? Namjeravate li stvarno okačiti notes o klin?
R.B.: E, ovo mi je najdraže pitanje u cijelom razgovoru, jer već dva tjedna tražim neki način da javno kažem: nikad više u životu neću izgovoriti ni riječ za Večernji list! Sve što sam im dosad odgovarao, i o “Novom dobu” i o “Milijunašu” i o Zagrepčanima u Splitu i o “Osmom povjereniku”, ama baš sve su interpretirali tako da u njihovim novinama ispadnem sedam puta veći debil nego u stvarnosti. A ovo s “bivšim novinarom”, kad sam pročitao, strefilo me kao pitar na glavu! To je totalna budalaština, ne znam odakle im to uopće, jer riječi “bivši novinar” mogu biti napisane jedino na mom nadgrobnom spomeniku.

S.K.: Pisalo je da se za “Osmog povjerenika” sprema ekranizacija. Znači li to da se, unatoč proživljenim traumama, opet vraćate scenaristici?
R.B.: Svi spominju “filmičnost” tog romana i to mi godi, naravno, jer znači da je priča uvjerljivo i sugestivno ispripovijedana. I sam bih jako rado pogledao film “Osmi povjerenik”, ali scenarij za njega neću pisati. Većina redatelja pri ekranizaciji književnih djela želi dati neki svoj pečat, promijeniti plavušu u crnku, helikopter u tramvaj ili Split u Karlovac, a meni se ne da nanovo pisati “Povjerenika”, pa još prema tuđim zamislima. Dok sam ga radio, svidjela mi se neskromna pomisao da će Trećić, ako ga dobro napišem, svakom čitatelju biti drugačiji, da će svatko dobiti neki svoj otok sa svojim neostvarivim maštarijama. Na to ima pravo i budući redatelj filma, ako ga bude, a ja mu u tom maštanju ne bih htio smetati. Dakle, što se tiče ekranizacije, moja uloga nestat će iz cijele priče točno u trenutku kad mi iz banke jave da je stigao novac za otkup autorskih prava. ili od konkurenata i prijatelja?


izvor: Slobodna Dalmacija, podlistak Forum, 03.07.2004., str. 15.-16.