„Za krov nad glavom čovjek se u ono doba mraka trebao tek zaposliti kao vozač viljuškara ili referent u općini, pa sačekati koju godinu dok mu stambena komisija nađe kakav zgodan stan na Alipašinom polju. Danas pak isti taj referent, za isti jebeni stan na Alipašinom, mora pobijediti na izborima i formirati vladu“, piše Boris Dežulović u novoj kolumni za Oslobođenje, gdje se saželjava nad ovim nesretnim vremenima i sjebanom Bosnom, u kojoj se, eto, Zlatko Lagumdžija morao dočepati vlasti da bi se skućio. U urnebesno duhovitom tekstu zaključuje kako bjednija historijska ambicija od Lagumdžijine dugo nije viđena

Bjednije historijske ambicije dunjaluk nije vidio još od onoga Brandysova nesretnika što nije bio lijen organizirati pokret otpora u Varšavi, pa krenuti oslobađati Poljsku od nacista, a sve samo da bi impresionirao i zaveo jednu ženu, lijepu glumicu Tolu Mohoczy. A i to je bilo samo u literaturi. I bila je, jebiga, žena. (FOTO: Slobodna Bosna)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, nazvao Bobi Baricu telefonom, "dođi do mene večeras u osam", veli, "neće mi bit nikoga doma." Navečer, jasno, točno u osam Barica došla kod Bobija, pozvonila na vrata jednom, pozvonila dvaput, kad stvarno - nema nikoga doma.

Događaju se takve stvari u Kožinim vicevima, ali događaju se i u takozvanom životu. Zlatko Lagumdžija, recimo, pozove Zorana Milanovića da gledaju utakmicu Barcelona - Chelsea, "dođi do mene u osam, neće bit nikoga", točno u osam pozvoni na vratima Zoran s kartonom piva, i stvarno - ne bude nikoga.

Šta je bilo? Zoki zvonio na vratima stana u Ćemaluši, a Zlaja ga čekao u svojoj kući u Poljinama. "Polje, polje...", ponavljao onda Zoki da zapamti, pa sljedeći put zvonio u Poljinama, a Zlaja bio u svom stanu na Alipašinom Polju. Jebo ga polje. "Paša, paša...", ponavljao onda Zoki da zapamti, pa treći put zvonio u Alipašinoj, a Zlaja bio u svom stanu u Skenderpašinoj. Jebo ga paša. "Skenderija, Skenderija...", ponavljao Zoki da zapamti, pa četvrti put zvonio u Skenderpašinoj, a Zlaja bio u svom stanu u Skenderpašinoj. Zaboravio mu reći da u toj zgradi ima dva stana.

Hopa cupa u dnevniku Federalne televizije by Boris Dežulović

UDRUŽENI MEDIJSKI PODUHVAT: Bura oko čaše vode

Događaju se, kažem, te stvari. Pa se dogodi onda i da popizdi Zoran Milanović što ga Lagumdžija izbjegava, i da popizdi bosanskohercegovačka javnost što ministar vanjskih poslova na plaći nešto većoj od četiri hiljade maraka ima nekretnina u vrijednosti od dva miliona.

Četrdeset godina da je radio kao ministar vanjskih poslova, da ga je dakle još kao prištavog balavca, čim je maturirao u Detroitu, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić imenovao saveznim sekretarom za vanjske poslove, da je dakle bio šef diplomacije i kod Bijedića i kod Veselina Đuranovića i kod Milke Planinc i kod Branka Mikulića i kod Ante Markovića, da je bio ministar kod svih bosanskih premijera od Pelivana i Akmadžića do Špirića i Bevande, i svih tih četrdeset godina da je svoju ministarsku plaću cijelu stavljao u onu Podravkinu teglu miješane marmelade od deset kilograma, još Lagumdžija ne bi prištedio dva milijuna maraka.

A on u Vladi sakupio sve zajedno par godina staža. I već ona tegla puna. Čudo je kako vrijeme leti u Bosni i Hercegovini.

Svi tako ljuti na Zlaju, ljut Zoki, ljuta Bosna, a meni, jebiga - žao. Žao mi Zlaje, žao mi nas sjebanih na što smo spali, sjebanih nam vremena i sjebane takve Bosne kad se čovjek, eto, mora dočepati vlasti da bi se skućio.

Za krov nad glavom čovjek se u ono doba mraka trebao tek zaposliti kao vozač viljuškara ili referent u općini, pa sačekati koju godinu dok mu stambena komisija nađe kakav zgodan stan na Alipašinom polju. Danas pak isti taj referent, za isti jebeni stan na Alipašinom, mora pobijediti na parlamentarnim izborima i formirati vladu.

Eto na što je spala naša slavna historija.

Otkad je svijeta i vijeka, ne kažem, povijesne okolnosti živa čovjeka ponesu da preko mrtvih gazi do vlasti, samo što je horizont toga zavodljivog sna ipak bio malo dalje. Ubijali su se carevi, dogovarali se državni udari, dizale revolucije, lažirali izbori i organizirale urote složene kao zimske olimpijade, sve da bi se došlo do vlasti, pa namjestilo po svome i svijet i vijek.

Najbolji i najgori, najlukaviji i najluđi među nama vapili su za vlašću da u njoj živa udave moloha moći u sebi, silne su ih ambicije gonile do prijestolja i držale na njemu: Josif Visarionovič je najozbiljnije htio promijeniti povijest čovječanstva, Napoleon vladati cijelim poznatim svijetom, a Adolf Hitler istrijebiti sve svjetske Židove i uspostaviti veličanstveni Reich, južnoamerički revolucionari htjeli su svijet napraviti boljim, indokineski gorim, američki predsjednici ovladati svjetskim zalihama energenata, a arapski diktatori cijelu planetu privesti milostivom Allahu.

Ni na ovom malom kamenom poluotoku nije nedostajalo širokih ambicija: bosanski kralj Tvrtko oženio se bugarskom princezom ne bi li nekako pokorio cijeli Balkan, dok se Josip Broz Tito, recimo, na vlast popeo s idejom da se pored živih Amerikanaca i Rusa umiješa u interesnu podjelu svijeta.

Čudo je ona Nietzcheova volja za moć, pa svrdla insanu po glavi, gura ga najprije na vlast, pa u savez s crnim đavlom da je sačuva, sve da proširi granice države, osvoji drugu, istrijebi treću, osigura naftne rezerve ili izlaz na toplo more, pronese slavu roda i pokori čitav svijet, ili pak da ga pravednije presloži, oslobodi porobljene, vrati dostojanstvo prezrenima i skrene tok historije čovječanstva. A Zlatko Lagumdžija se otelio doći na vlast, pa će i s Radončićem i s Dodikom u savez da je sačuva, i sve to da bi za deset hiljada maraka otkupio stan dobijen od fakulteta, pa novcem od najma vratio puncu depozit kredita za stan u Alipašinoj.

Bjednije historijske ambicije dunjaluk nije vidio još od onoga Brandysova nesretnika što nije bio lijen organizirati pokret otpora u Varšavi, pa krenuti oslobađati Poljsku od nacista, a sve samo da bi impresionirao i zaveo jednu ženu, lijepu glumicu Tolu Mohoczy. A i to je bilo samo u literaturi. I bila je, jebiga, žena.

Zabilježila je, istina, i živa povijest takvih slučajeva, nije baš posve nepoznata stvar da bi netko osvajao vlast tek kako bi došao do tri-četiri stana na punčevo ime - Aleksandar Veliki, recimo, i njegov punac, perzijski kralj - samo što su četiri stana u koja je uselio Darijev zet Aca Makedonac ipak bila malo veća. Danas se zovu Afganistan, Pakistan, Uzbekistan i Kirgistan.

Takav je, eto, adrenalin moći hiljadama godina tjerao ljude na vlast, da mijenjaju svijet i dobiju duplericu u Enyclopaediji Britannici. A naš Zlaja osvajao vlast u državi samo da bi dobio ono što je mogao dobiti i u Avazovoj nagradnoj igri. Što je sljedeće? Na izborima 2014. dijelit će se televizori, mobiteli, skuteri i Škoda Fabia?

Nekad davno, sjetit ćete se, za zemana Leonida Brežnjeva i strašnog Sovjetskog Saveza popularna je bila dosjetka - "Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu". Otkako se, međutim, onomad cijela povijest izokrenula, pa u Aleksandrovom i Leonidovom Afganistanu Amerikanci organizirali izbore, a Zlatko Lagumdžija na njima kao međunarodni promatrač učio za ministra vanjskih poslova, ta je doskočica neznatno izmijenjena: "Danas u Afganistanu, sutra u svome stanu."

Pa mi, velim, žao nas sjebanih na što smo spali, sjebanog nam vakta i sjebane Bosne, u kojoj se nekad borilo za vlast da se u kakvoj veličanstvenoj bitci osvoji Bugarska, a danas tek da se u nagradnoj igri osvoji opremljeni stan u Sarajevu.

O jebem te, slavna historijo, dabogda te Fadil Mandal pisao!

Boris Dežulović, Oslobođenje