Na karipskoj plaži Grosjean, negdje usred Europske unije, proveo sam Uskrs. Tamo je uzdignuto pravo malo šatorsko naselje u niskom raslinju, tek koji metar udaljeno od pješčane plaže. Svuda mali i veći šatori, razapete mornarske vreće za spavanje, kuhala oko kojih sjede najstarije članice obitelji, te djeca koja se brčkaju u plićaku. Kada dolazite kao gost, pogotovo na sam Uskrs, svima koji već četvrti dan žive na plaži, najbitnije je da im donesete leda. Ića i pića ima još uvijek u dovoljnim količinama. Čim izađete na plažu i uđete među šatore jednostavno se mora pozdraviti sve. Svugdje vas ponude pićem, što baš i nije (naj)bolje jer je vruće, a na jakom suncu nije baš preporučljivo piti ono što se nudi – rum.

Vrijeme brzo prolazi na Karibima. Živim ovdje već pola godine, a sada sam doživio i Uskrs na Martiniku koji i (ni)je puno drugačiji nego u Hrvatskoj. Slavi se u krugu obitelji, dobro se jede i pije, a svi koji mogu odu u prirodu. Na obale oceana, mora ili rijeka. Razapnu se šatori, roštilja se, ili tko donese plinsku bocu priprema hranu na kuhalu i svi su tu - bake, unuci, roditelji, rođaci i prijatelji.

Na plaži Grosjean, na kojoj sam ja bio, uzdignuto je pravo malo šatorsko naselje u niskom raslinju, tek koji metar udaljeno od pješčane plaže. Svuda mali i veći šatori, razapete mornarske vreće za spavanje, kuhala oko kojih sjede najstarije članice obitelji, te djeca koja se brčkaju u plićaku. Kada dolazite kao gost, pogotovo na sam Uskrs, svima koji već četvrti dan žive na plaži, najbitnije je da im donesete leda. Ića i pića ima još uvijek u dovoljnim količinama. Čim izađete na plažu i uđete među šatore jednostavno se mora pozdraviti sve. Svugdje vas ponude pićem, što baš i nije (naj)bolje jer je vruće, a na jakom suncu nije baš preporučljivo piti ono što se nudi – rum.

I u srcu Europske unije, na Karibima, za Uskrs se dobro jede i pije (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Prvi put sam bio tamo na Veliki petak i ostao do poslijepodne jer nisam želio spavati tamo, a svoju viseću vreću nisam ponio. U subotu sam preskočio Grosjean i ponovo otišao na sam Uskrs. Probudio sam se ranije i za ručak na plaži pripremio janjeći but s pečenim krumpirima, šampinjonima, zelenom salatom, te rajčicama i mladim lukom. Što je ostalo možete vidjeti na fotografiji, a i lokalci su došli probati. Inače, nije baš ugodno jesti na samoj plaži dok puše vjetar jer nosi sitni pijesak svuda pa i na hranu. Usred ručka još je počela padati i kiša pa je doživljaj bio potpun.

Usprkos vremenskoj nepogodi nije bilo hladno, a i u slučaju da jest, samo uđete u more temperature od 26 stupnjeva da se ugrijete. Uskoro se opet pojavilo sunce, a tada se pokazalo zašto vrućina i žestok alkohol ne idu zajedno. Izbila je, naime, tučnjava koju ja nisam vidio, ali se ekipa s kojom sam došao počela na brzinu spremati. Popeli smo se u ribarski čamac i taman se spremali krenuti kada su donijeli onog koji je ‘radio’ gužvu. Imao je razbijenu glavu i svezane ruke na leđima, ali i svezane noge. Lokalci su se odmah riješili mutikaše-došljaka i njegova je puka sreća što nisu imali katrana i perja.

Kad zađete među šatore morate se sa svima pozdraviti (FOTO: Lupiga.Com)

Što se pak tiče lokalnog menija i Uskršnjih blagdana, na sam Veliki petak se jede samo Acra. To vam je nešto kao naši popečci frigani u vrućem ulju. U subotu je na rasporedu Bluff, slično našoj gregadi, a na Uskrs se jede već sve: od riba na gradelama, preko roštilja i plodova mora. Od uskršnjeg menija meni je najzanimljiviji bio ponedjeljak jer su po rasporedu bili matutu rakovi. Oni žive u zemlji, a ne u moru. Kako kuhani izgledaju možete vidjeti na fotografiji, a dodat ću samo da su jako ukusni. Postoji razlika u receptu, kao i kod Bluffa, a ona je u tome što netko kuha rižu i rakove zajedno, a netko ne. Razlika kod Bluffa je što neki kuhaju ribu u običnoj vodi, a drugi u kokosovoj vodi. Taj drugi recept mi je bio ukusniji, malo je slađi i baš paše s kuhanom ribom.

Kada sam se već raspisao o hrani reći ću vam da njome liječim nostalgiju. Kuham si, naime, jela koja i vi u Hrvatskoj jedete svaki dan. Od grah, kelj i poriluk variva preko raznih juha pa rižota, punjenih i prženih lignji do prije navedenog janjećeg buta. Znam da možda zvuči malo čudno, ali kod mene je tako s nostalgijom – rješavam je se preko trbuha, no, moram pripaziti da ne dobijem koji kilogram previše.

Kada sam tek stigao na Martinik niti jedno jelo koje sam pripremio nije mi imalo pravi okus unatoč tome što nisam mijenjao recepturu. Kasnije se to nekako promijenilo ili sam se ja jednostavno naviknuo na ovdašnji okus povrća. Što se tiče samih namirnica sve temeljne poput luka, češnjaka, mrkve i slično su s Martinika, ali su i skuplje nego kod nas. Primjerice, rajčica košta 3,5 eura za kilogram, lokalnog je porijekla, a i ‘dućanska’ je kvalitetnija od one koju kupujete kod vas. Ovdašnja domaća rajčica je ukusnija od ‘dućanske’, ali nije ni blizu hrvatskog domaćeg paradajza. Tko je jednom jeo domaće Volovsko srce taj okus ne zaboravlja. Krumpir je 1,2 eura, luk 1,8, češnjak 2,6 i tako dalje.

Sve što je ostalo od janjećeg buta (FOTO: Lupiga.Com)

Od voća se uvoze jabuke, grožđe, kruške… To uopće ne jedem. Čemu kad je lokalno tropsko voće toliko ukusnije. Vjerujte mi ono što vi kupujete nema veze s pravim okusom južnog voća. Inače, na Martiniku morate imati dozvolu za držanje kokoši i(li) svinja u dvorištu što je razlog zašto sam u šest mjeseci vidio tek (po)koju kozu, ovcu ili kravu u blizini kuća dok je „pečenje“ ruma kažnjivo zatvorom još od Napoleonovog doba. Stoga je lokalno stanovništvo potpuno ovisno o dućanima i supermarketima, odnosno uvozu hrane i kućnih potrepština.

Kako mi reče jedan prijatelj da se na tjedan dana zatvore supermarket ljudi bi gladovali. To je možda utjecalo na to da su žene i muškarci ovdje krupniji, jer im se masovnim uvozom hrane promijenila prehrana. Doduše, jedu i jako puno hamburgera i pizza uz koje piju razne gazirane sokove (pre)pune šećera pa i to utječe na kilažu. Konkretnije, od deset osoba sedam ih ima ‘koju kilu previše’. To žene uopće ne smeta jer primjerice tajce i uska majica su ovdje najčešća ženska svakodnevna odjeća u kojoj ponosno i samosvjesno ističu svoje obline.

Ples je neizostavan dio slavlja (FOTO: Lupiga.Com)

Kao što znate, bar vi koji me redovito čitate, na Cvjetnicu sam preselio u novi dom jer sam iz prijašnjeg apartmana morao iseliti budući je vlasnica prodala kuću. Bilo mi je žao jer sam imao lijepi vrt, svoj mir nedaleko dućana, plaže i mjesta za izlazak. Sada sam u Morne Pavillionu, koji se nalazi u brdašcima iznad Tartanea i živim u prekasnoj kući, ali sada mi je sve prije nabrojeno udaljeno na sat vremena hoda.

Srećom prijatelji mi priskaču u pomoć pa sam pred Uskrs otišao u supermarket i nakupovao svega za više od tjedan dana. Dan Maxime dođe po mene pa odemo na piće do Tartanea, tako da je za sada s te strane sve u redu. Što se same kuće tiče, jednostavno uživam.

Ni malo kiše nije rashladilo more (FOTO: Lupiga.Com)

Nije sad to neki superluksuz, ali je kuća čudesna jer imate osjećaj kao da živite na drvetu. Imam dvije mačke i psa za koje brinem, a usput trebam ostaviti kruha za ptičice, vode za kolibriće… Budim se uz cvrkut ptica, a liježem uz udaljeni kreket žaba. Na žalost, ne mogu vam pokazati fotografije kuće zbog želje vlasnika za očuvanjem privatnosti.

Svaki dan imam nekog sitnog posla za napraviti, skupiti otpalo lišće s palmi i banana, pomesti terasu pošto hoću da sve bude čisto, jer svaki dan netko navrati. Ne smeta me to nimalo, jer usput mi kupe i donesu što trebam. Znate, volio bih ostati ovdje jer otkada sam došao počeo sam puno više raditi, odnosno pisati, i da - spavam k’o klada.

 

 

Što se tiče ostalih poslovnih pothvata, pitao sam za još jedan restoran koji bih iznajmio dok traje Svjetsko nogometno prvenstvo, a za prvi ću znati do kraja ovog tjedna želi li ga vlasnik prepustiti. S ekološkim magazinom ne znam što se događa jer Josea Bekea nisam vidio desetak dana. Samo smo se čuli.  I oko realizacije dokumentaraca se malo usporilo što mene ne sprječava da ja gotovo svaki dan nešto snimam. Sada imam oko šest sati video materijala što bi uz dobru montažu moglo ispast kao dobar filmski uradak.  Trenutno sam zadovoljan životom, a to mi je najbitnije, pogotovo jer sam preseljenjem smanjio mjesečne troškove čime si produžujem šansu da pronađem posao na Martiniku. Sve ostalo gotovo već imam.

O autoru: Daniel Patrik Brčić rođen je 1972. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, a novinar je od 1996. godine. Teško je i pobrojati sve medije u kojima je tijekom petnaestogodišnje novinarske karijere radio, jer je promijenio čak 13 redakcija. Nedavno je dobio radni spor protiv Styrije, jer nije dozvolio glavnom uredniku da se dere na njega. Preživio je propast Vjesnika i Nacionala, a sada će svoj Dnevnik useljenika na Karibe pisati za Lupigu. U iščekivanju novog dnevničkog zapisa njegove dogodovštine pogledajte na Facebook stranici Daniel Patrik Brcic - Dnevnik useljenika na Karibe.

 

Lupiga.Com