Hotel Osmine u Slanom, sjedištu općine Dubrovačko primorje, naizgled je običan turistički objekt kakvih ima duž cijele Jadranske obale. S tri zvjezdice, tridesetak zaposlenih, kojima se tijekom ljetnih mjeseci pridruži još dvadesetak “sezonaca” i stabilnim poslovanjem Osmine se od drugih hotela razlikuju po jednom bitnom detalju – vlasničkoj strukturi. Naime, hotel registriran kao dioničko društvo u većinskom je vlasništvu njegovih radnika koji su otkupili većinu dionica od države 2001. godine. Jedan od rijetkih poznatih primjera koji pokazuje kako radnici mogu i znaju upravljati poduzećem do današnje poslovne strukture došao je na zanimljiv način.

Izgrađen 1969. godine, u bivšoj državi hotel Osmine je bio poznat po svojoj nudističkoj plaži jer se nalazi na osami, daleko od mjesta, a poslovao je unutar sustava Hoteli Sarajevo. Po Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća 1990. godine izdvojio se u samostalnu cjelinu.

KUPONSKA PRIVATIZACIJA KAO PLJAČKA STOLJEĆA: Bogatstvo zgrtali preko leđa radnika i ratnih stradalnika!

“I tada smo imali problema jer su nas ovi u Sarajevu tužili zbog izdvajanja, ali smo dobili spor na sudu”, sjeća se bivši direktor hotel Nikola Dobroslavić, današnji župan dubrovačko-neretvanski, velikim dijelom zaslužan za radničko “preuzimanje” hotela, upisanog 1996. godine na Trgovačkom sudu kao dioničko društvo, a kasnije kao društvo s ograničenom odgovornošću. Tijekom rata hotel je kao i cijelo područje devastiran i uz pomoć različitih kredita obnavljan. 

Direktor Vlahović je i "dijete" ovog hotela - roditelji su mu nekoć radili tu (FOTO: Mašenjka Bačić/STav)

“Nakon oslobađanja 1992. godine dosta smo se mučili, ali smo održali ljude na okupu. Uz pomoć donacija Crvenog križa iz Austrije, smještali smo i kuhali za prognanike i one koji su se vraćali. Nakon obnove počeli smo raditi”, govori Dobroslavić. Uz sanaciju ratnih šteta od 7,5 milijuna DEM, pomoć međunarodne zajednice, kredita Dubrovačke banke i HBOR-a, u obnovu Osmina uloženo je 9,5 milijuna DEM.

KAKO SU UNIŠTAVALI PODUZEĆA U HRVATSKOJ: Nismo se smjeli buniti da nam kuće ne odlete u zrak!

Kad je 2001. država odlučila prodati hotel, koji je tad bio u njenom većinskom vlasništvu pošto je Dubrovačka banka, čiji je udjel bio oko 40 posto u međuvremenu propala, direktor Dobroslavić odlučio je s radnicima dati svoju ponudu nakon nekoliko neuspjelih prodaja i smanjenja početne cijene dionica. Kaže kako su osmislili model s obzirom na visinu plaće koji je uključivao nekoliko kategorija vlasništva dionica od 2,2 do 8,6 posto.

„Podjela je izvršena s obzirom na procjenu doprinosa u firmi, ali i financijske sposobnosti jer se trebalo zadužiti i vraćati kredite“, objašnjava nam Dobroslavić. Primjerice, sobarice i čistačice su mogle sudjelovati s 2,2 posto, konobari 2,6, i tako dalje.

Dragica Kraljević s ponosom govori kako su radnici pregrmjeli i rat i ogroman kredit.
Hotel uspoređuje s Feniksom - doslovno se digao iz pepela (FOTO: Mašenjka bačić/STav)

“Podijelili smo se u nekoliko grupa. Ja sam mogla biti u višoj kategoriji, ali nisam željela jer sam se bojala kako ću vratiti kredit, hoće li nam to uspjeti. Nije bilo lako, ali smo vjerovali direktoru. Što mi znamo? Pola nas nije znalo što je dioničarstvo, a ni danas se ne razumije u tržišno gospodarstvo”, kaže Dragica Kraljević, zaposlena kao domaćica hotela.

KAKO JE PROPALA SLOBODNA DALMACIJA: “Mogu lajati još do 11-og, a onda će na lanac“

Podignuvši sami kredite radnici su otkupili 95 posto dionica, uplatili odmah 700.000 kuna i obvezali se u objekt uložiti daljnjih 815.000 kuna kako bi uveli klimu te dobili tri zvjezdice.  

Krenuli s dvije, sada idu na četvrtu zvjezdicu (FOTO: Mašenjka Bačić/STav)

„Mi smo ovdje preživjeli teški rat, mučili smo se da bi opstali. Sve je bilo zapaljeno tako da smo se digli kao feniks iz pepela. U to doba  imali smo velika zaduženja prema banci i državi pa nije bilo lako donijeti odluku o ponovnom zaduženju iz vlastitog džepa da bi kupili hotel”, prisjeća se Dragica Kraljević. I Dobroslavić kaže kako je bilo dosta otpora i uvjeravanja, ali i straha ako njihova ponuda ne prođe, te dodaje da ni sam nije vjerovao kako će njihova ponuda proći.

“Sve je to skromno, tu nema velikih novaca, ali, srećom, možemo se pohvaliti da smo kao firma svake godine pozitivno poslovali, čak se i mala dividenda uspijevala podijeliti”, dodaje Dobroslavić. A tako je i danas kad hotel vodi Igor Vlahović, koji je na to mjesto došao nakon što je Dobroslavić postao župan. Roditelji novog direktora također su radnici u hotelu, majka mu je sad u mirovini, a on sam je radio niz sezonskih poslova te se nakon završenog Ekonomskog fakulteta zaposlio u financijskoj službi da bi danas postao direktor.

ZAŠTO SU RADNICI ZGAŽENI 90-IH: Tada su sindikalci bili izdajnici domovine, strani plaćenici, jugonostalgičari, četnici

A ima i još djece bivših zaposlenika koji rade u hotelu tako da i pitanje dioničarstva ne predstavlja problem. Ostale slučajeve rješavaju pojedinačno. Cilj im je, kako kaže Vlahović, da dionice ostanu među zaposlenicima jer se to pokazalo kao uspješan model.

Dobroslavić je nakon nekoliko neuspjelih prodaja, investitore potražio - u radnicima
(FOTO: Mašenjka Bačić/STav)

“Ljudi su motivirani jer znaju da rade za sebe i da će od toga imati koristi”, kaže Vlahović i objašnjava kako često neke poslove poput različitih popravaka rade sami radnici koji to znaju pa na taj način uštede od potencijalnih vanjskih troškova.

“Mi smo kao jedna velika obitelj, ovaj hotel nam je drugi dom”, zaključuje Dragica Kraljević, ističući kako su svi radnici, uključujući i “sezonce” lokalni ljudi iz okolice.

“Ovo je siromašan kraj i ljudima dobro dođe da zarade neki dinar preko sezone”, dodaje. A tako će biti i ove godine za koju im je cilj poboljšati ponudu i u budućnosti napraviti rekonstrukciju hotela kako bi dobili četiri zvjezdice.

“Prošle godine otplatili smo kredit koji smo uzeli za hotel tako da tek sad možemo reći da je privatizacija uspješno okončana. Sada krećemo u nove investicije koje u turizmu moraju biti stalne”, kaže Vlahović.

 

Lupiga.Com

Ovaj tekst osmi je u nizu tekstova iz serije "Pad radničke klase i rađanje nove alternative", koja se bavi odnosom države prema radnicima i tvrtkama, odnosno radnog zakonodavstva prema radnicima od osamostaljenja Hrvatske do danas. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnim portalima www.lupiga.com i stav.cenzura.hr.