Intervju s povodom - Josip Mlakić - "Psi i klaunovi"
No, nažalost intervju nismo napravili mi, iako svaki put pri odlasku u Mlakićevo (i ne samo njegovo) rodno mjesto, kažem isto - "E baš bih ovaj put mogao uhvatiti Mlakića". S njim je razgovarala novinarka Večernjeg lista, a kratki razgovor je objavljen u današnjem izdanju.
"Psi i klaunovi" novi je roman Josipa Mlakića (rođ. 1964. u Bugojnu, živi u Uskoplju), jednog od najboljih suvremenih hrvatskih pisaca. Sinoć ga je njegov zagrebački nakladnik V.B.Z. predstavio u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a mi smo porazgovarali s autorom.
VL: Glavninom svoga dosadašnjeg proznog opusa postali ste prepoznatljivi kao pisac zaokupljen ratnom tematikom. "Psi i klaunovi" govore pak o vremenu neposredno uoči ratova u bivšoj Jugoslaviji. Je li to pokušaj literarnoga tumačenja "uvoda u rat", njegovih povoda i dubljih uzroka?
MLAKIĆ: Nije. Ja sam samo pokušao dati kratak pogled u jedno kaotično vrijeme koje je samo po sebi dovoljan "uvod u rat". O nekim uzrocima rata nisam želio pisati, jer literatura nije pogodan medij za takvo što. To je idealna tema za BBC-eve dokumentarce ili za haaški tribunal, ali ne i za roman. Uzroci i povod rata za moje su junake nešto apstraktno, oni su tu i bez njih i unatoč njima, ubačeni su u stupicu a da to ne znaju. Postoje slutnje i strahovi, i to je sve.
Mislim da ni u svjetskoj književnosti ne postoji kvalitetno književno djelo koje se bavi isključivo uzrocima i povodom za neki rat. U genijalnom Marinkovićevu "Kiklopu" primjerice stvari su, kad je o ovome riječ, slično postavljene.
VL: Za pripovjedača/junaka romana odabrali ste lik dječaka. Zašto ste se odlučili za infantilnoga promatrača svijeta?
MLAKIĆ: Razloga je više. Ali prije svega želim naglasiti da se ovdje ne radi o klasičnom infantilnom diskursu. Ja u romanu pokušavam prikazati jedno fascinantno vrijeme, i kada pogledam unatrag, čini mi se da se radi o najčudnijem periodu kroz koji smo prošli. To je vrijeme u kojem je nastupio nekakav vakuum. S jedne strane, sve staro se preko noći srušilo ili se još ruši, a da istovremeno ne nastaje ništa novo što bi poslužilo kao primjerena kompenzacija, osim rata koji je uslijedio kasnije.
Tako su moji likovi ubačeni upravo u taj vakuum, i tu lutaju i sudaraju se. Taj period je uistinu bio crno-bijel, tako da se ne bi puno promijenilo bez obzira na to tko bio pripovjedač, što se možda najbolje vidi u završnom dijelu romana, u kojem se pripovjedač mijenja, i više to nije infantilni pripovjedač. Ali se i u tom dijelu malo toga suštinski mijenja, osim što se u tkivo romana uvode racionalni i iracionalni strahovi. Sad dolazimo do osnovnog razloga koji me je ponukao da uvedem dječaka kao pripovjedača: crno-bijeli diskurs tom je pripovjedaču prirodan, čime se, bar mi je to bila namjera, postiže na uvjerljivosti i vjerodostojnosti, a istovremeno otvara piscu mnogo prostora za druge stvari.
VL: Osjeća li hrvatski pisac iz BiH svoju pripadnost dvama kulturnim krugovima kao prednost ili kao opterećenje?
MLAKIĆ: Kao prednost, naravno. Ne postoji kultura ni narod koji nisu stvorili trajne i neponovljive vrijednosti, i baštiniti više takvih svjetova, odnosno upoznati ih iznutra, nemjerljivo je. Pogotovo prepletanja tih svjetova, iz kojih, opet, nastaju novi i još dragocjeniji.
Večernji list, 17. ožujak 2006.
