JUŽNI SUDAN (FOTO): Mjesto gdje političari „piju“ naftu

Hrvoje Ivančić

9. svibnja 2017.

JUŽNI SUDAN (FOTO): Mjesto gdje političari „piju“ naftu

Fotografije kakve smo viđali u najgorem sukobu poslije Drugog svjetskog rata, u sukobu u Kongu devedesetih, opet postaju aktualne, ali nešto sjevernije, u Južnom Sudanu. Sjetit ćemo se izgladnjele djece pretvorene u kosture, što zbog suše i loše žetve, što zbog rata. Kampovi s bijelim šatorima, kilometarski redovi za vodu i spaljena sela zbog osvete koju je teško shvatiti, postaju svakodnevica. U Južnom Sudanu događa se sve nabrojano i daleko više od toga. 

Početni optimizam nastao po ostvarenju nezavisnosti 2011. godine danas izgleda samo kao san, rijetko ugodan na meridijanu kojeg je zaboravila svjetska javnost, ali ne i lokalni interesi bazirani na energetskim tokovima. I međuplemenska netrpeljivost, nastala tijekom pedeset godina sukoba s arapskim sjeverom. Ovoj zemlji mir je neprirodno stanje, nema generacije koja ga je okusila. 

Cijela država, površinom Francuske, s 12 milijuna stanovnika (broj je okviran), u trenutku osamostaljenja 2011. godine imala je svega 200 kilometara asfaltiranih cesta, ali ujedno i velike planove za budućnost koji su trebali pokazati da nezavisnost u Africi nije uvijek vezana uz međuetnički sukob, korupciju i kriminal svjetskih razmjera. Zemlja bogata naftom i zlatom privukla je investicije, a u glavni gradu Jubu počeli su stizati poduzetnici sa svih strana, iz Kenije, Eritreje, Ugande… 

Južni Sudan
Danas je Južni Sudan država s oko 3,5 milijuna izbjeglica (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Na najfrekventnijem graničnom prijelazu, onom s Ugandom, kilometarske kolone šlepera prepunih namirnicama svih vrsta, uvozili su robu za ono što je trebalo postati prosperitetno gospodarstvo. U središtu glavnog grada, sastavljenog od niskih kuća i pokojom zgradom, veliki je sat odbrojavao dane i sekunde do konačne, službene nezavisnosti. 

Danas je Južni Sudan država s oko 3,5 milijuna izbjeglica i s 50.000-300.000 ubijenih, najčešće po etničkoj liniji. 

Krvavi međuetnički sukob kojem se ne nazire kraj

Ono što je započelo kao sukob dvaju najvećih plemena pretvorilo se u rat u koji su uvučene i manje etničke skupine poput Shiluka, Azande, Moru, Kakwa i Kuku. Točno bi zapravo bilo reći da je sukob započeo unutar vladajuće partije, koja se krajem 2013. godine raspukla na dva dijela. Na jednoj je strani predsjednik Salva Kiir, po plemenskoj pripadnosti Dinka, a na drugoj njegov zamjenik, Reik Machar, po pripadnosti Nuer.

Južni Sudan
Situacija do koje su doveli krvavi međuetnički sukobi (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Predsjednik Salva Kiir je u srpnju 2013. godine otpustio cijeli kabinet vlade, a Machar ga je optužio za uvođenje diktature. To je dovelo i do pokušaja puča krajem iste godine, a naposljetku i do brutalnog rata. 

Reik Machar rođen je kao 26. dijete poglavice od Ayoda 1953. godine iz plemena Nuer, ogranak Dok – Unity država, ima doktorat metalske struke i prezbiterijanac je, za razliku od Kiira koji je rimokatolik, iako je to manje bitno. Kiir ga je optužio da stoji iza puča, ovaj je to opovrgnuo, ali uzalud, jer istina je jasna. Nueri su se osjetili ugroženima od dominacije Dinka

U vrijeme građanskog rata od 1997. do 2000. godine paktirao je sa Sjeverom, a onda osnovao svoju miliciju da bi se 2002. godine ponovno vratio južnom pokretu. Nakon što je stvarni dugogodišnji vođa za samostalnost juga John Garang poginuo u zrakoplovnoj nesreći 2005. godine Kiir kao zamjenik postaje predsjednik, a Machar potpredsjednik autonomnog Južnog Sudana. Na zapadu poznat kao suprug Emme McCune, mlade britanske humanitarke, koja je ostavila civilizacijske pogodnosti kako bi s njim živjela u njegovom tukuluu (okrugla mala kućica od blata sa slamnatim krovom). Poginula je u prometnoj nesreći u kenijskom Nairobiju 1993. godine u 29. godini života. Bila je trudna, ukoliko je to ikome bitno.

Južni Sudan
Dok građani čekaju na vodu, netko drugi upravlja naftinim poljima (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Kobne noći sredinom prosinca 2013. započeo je sukob između članova predsjedničke garde. Nepoznate uniformirane osobe zapucale su na mitingu SPLM-a, vodeće stranke kojoj je predsjednik Salva Kiir. Već sljedećeg dana, Kiir je zatražio generala Mariala da razoruža svoje vojnike iz bojne „Tigar“, što je i učinjeno, ali su navodno razoružani samo Dinka vojnici što potvrđuje problem plemenske pripadnosti.

U toj svađi vojnici iz plemena Nuer preuzeli su kontrolu skladišta naoružanja i samog stožera. Drugo jutro Dinke su protuudarom istjerale „pobunjenike“. No, nakon toga nisu stali već su krenuli po Jubi s namjerom ubijanja Nueraca, otimajući im stvari i imovinu. U okršajima koji su uslijedili između vojnika Dinka i Nuer plemena korištene su, uz sveprisutne AK-47, i teške strojnice i minobacači. Napadnuti su i UN kampovi gdje su civili potražili zaklon.

Prizor etničkog čišćenja proširio se i postao pravilo ovog rata, s masakrima, silovanjima i protjerivanjem, a krivci za takve nemilosrdne politike podjednako su brigade odane predsjedniku i one s pobunjeničke strane, ovisno o stanju i omjeru snaga na terenu. No, kako stvari trenutno stoje, i kad bismo ih ugrubo podijelili - s jedne strane nalaze se Dinke, a s druge svi ostali. 

Ovdje nema generacije koja ne pamti rat

Uz rasplamsane međuetničke sukobe tu su i tradicionalni sukobi koji se sasvim prirodno uklapaju u konflikt, svakako se ističe krađa stoke. Stoka se naime koristi za hranu, ali i kao statusni simbol. U nekim plemenima potrebno je i po dvadeset krava kako bi se muškarac oženio.

Hrvoje IvančićAutor teksta za vrijeme boravka u Južnom Sudanu (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Prema tome spaljivanje cijelih sela s ciljem krađe stoke nije rijetkost među plemenima kao što su Murle ili Lou Nuer. To često podrazumijeva i dobro poznatu praksu otmice djece, kako bi se doskočilo onome što se kod nas naziva natalitetnom politikom. Ratnici su u napade nekad odlazili mačetama i kopljima, a danas za to koriste vatreno oružje, kojim je zemlja preplavljena. 

Javni službenici i političari Južnog Sudana danas priznaju da je vlada pod vodstvom predsjednika Kiira bila jedno veliko razočaranje. Najbolje se to vidi na primjeru ekonomije. Tik poslije proglašenja nezavisnosti Južni Sudan je crpio 300.000 barela sirove nafte dnevno, generirajući milijarde dolara koje su trebale biti utrošene na škole, ceste, bolnice i generalno na infrastrukturu potrebnu za funkcioniranje modernog društva. 

Nafta kao izvor života političara

Pogled na glavni grad i na okolicu otkriva upravo suprotno, iako je to najrazvijeniji dio države. Cesta je malo, infrastrukture u obliku struje i tekuće vode nema, a većina kuća i dalje su napravljene od pruća i ponegdje od cigle ispečene u kućnoj radinosti. Glavni razlog je dakako korupcija astronomskih razmjera. Glavni dužnosnici optuživani su za nerazmjerno bogaćenje, a često su viđani u glavnom gradu Kenije, Nairobiju, kako voze automobile u vrijednostima i po 100.000 dolara. Usporedbe radi, plaća učitelja u Južnom Sudanu je oko tri dolara mjesečno, a nerijetko kasni. 

Južni Sudan
Nada i optimizam u budućnost ove mlade države gotovo je potpuno iščezla (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Radi se, dakle, o sirovom i brutalnom bogaćenju na grbači naroda, bez ikakvih moralnih uzusa, empatije ili straha. Primitivizam u svojem najgorem obliku. 

Nafta je ujedno i jedan od razloga početka samog sukoba. Ona puni čak 95 posto BDP-a. Međutim, problem je to što Južni Sudan, zbog dugogodišnjih ratova, nema ni infrastrukture ni rafinerije i potrebna su velika ulaganja. Nafta se crpi na sjevernoj granici i distribuira u susjedni Sudan - bivšu neprijateljsku državu od koje su se odcijepili. Zaradu od nafte, naravno, zadržava vlada, osim onog dijela koji eksploatiraju Kinezi, Indijci i Petronas.

U jednom intervjuu, na samom početku sukoba, pobunjeni Machar je rekao da će njegove trupe, koje sada kontroliraju ta naftna polja, same kontrolirati i eksploataciju te iz toga isključiti Jubu pa bi na taj način direktno poslovali s Khartoumom. Jasno je da se sjeverni susjed petlja u poslove juga, a lokalne sukobljene strane za glavni cilj imaju ovladati naftnim bušotinama jer tko se nalazi na tom pojilištu, taj kontrolira državu. 

Južni Sudan
Nema generacije koja ne pamti rat (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Upravo je nafta ulijevala toliko nade i optimizma u budućnost mlade države. Ona je mogla otvoriti vrata prosperitetu. Datum 9. srpanj 2011. godine trebao je označiti konačni raskid crnačkog juga i arapskog sjevera

Rat sjevera i juga trajao je od 1955. godine i okončan je sporazumom 1972. godine, kojim je Južnom Sudanu zajamčena autonomija i vlastito zakonodavstvo. Mir je trajao samo deset godina. Tadašnji sudanski predsjednik Jaafar Nimeiri poništio je sporazum 1983. godine, a pukovnik John Garang pokrenuo je borbu za nezavisnost. On će kasnije, 2005. godine, postati „otac domovine“ i prvi predsjednik autonomnog (autonomne pokrajine do 2011. godine) Južnog Sudana.

Vlada Južnog Sudana je prije nekoliko godina s vladom Sudana dogovorila plan dijeljenja prihoda od naftnih polja, zbog plinovoda koji prolazi kroz Sudan, ali taj plan je poprilično diskutabilan i pokazuje se kao loš. U vrijeme visokih cijena donosio je prihode, ali čim su cijene nafte pale, trošak produkcije se zamalo izjednačio s troškom prodaje, što je dovelo do pada dobiti i do visoke inflacije, a samim tim i do gladi. Cijena hrane skočila je u nebo, a većina naftnih pumpi je zbog rata van funkcije

Južni Sudan
Stabla papaje u Južnom Sudanu savijaju se pod težinom ploda, ali nema ljudi da ih beru (FOTO: Hrvoje Ivančić)

U početku se moglo čuti kako je rat u Južnom Sudanu samo dio tihog rata Kine i SAD-a koji se u Africi događa već godinama. Kinezi zbog potrebe za resursima ulaze na afrička tržišta i uspješno surađuju s tamošnjim vladama. SAD su definitivno lobirale za osamostaljenje Južnog Sudana, a kineski savjetnici i ekonomski stručnjaci boravili su u toj zemlji, stvarajući temelje za buduće poslovne uzlete. Između ostalih u sukob je direktno upleten južni susjed Uganda, i to na strani predsjednika Salve Kiira. 

Postoji li rješenje?

Jedan od rijetkih tračaka nade je da se Riek Machar, bivši potpredsjednik i utjecajni Nuer, političar koji je pokrenuo pobunu protiv vlade, povuče, a mirovne pregovore nastavi netko drugi. To se s jedne strane i ostvaruje jer je on trenutno u kućnom pritvoru u Južnoafričkoj Republici, kamo se sklonio od teških sukoba krajem prošle godine, a poslije neuspjelog primirja. „Vječni buntovnik“ Machar također je optuživan za potpirivanje međuetničkih sukoba, a pregovori u glavnom gradu Etiopije, Adis Abebi, svaki put su propali, što ne mora nužno biti samo njegova krivica, ali dio odgovornosti svakako jest.

Južni Sudan
Kanistri kao sastavni dio života (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Ukoliko se taj scenarij dogodi, i dalje ostaje problem dominacije Dinka. Predsjednik Kiir, vojni zapovjednici i svi glavni dužnosnici su Dinke. Vladini dužnosnici su priznali da su pojedini vojnici odgovorni za mučenja i maltretiranja pripadnika drugih etničkih skupina, ali odbijaju priznati da potpiruju međuetnički rat

U Yambiu su većina stanovnika iz plemena Azande i mnogi su terorizirani od strane Dinka. To je bio povod da se neki od njih organiziraju u paravojne skupine kao otpor vladinim snagama. Ujedinjeni Narodi potvrdili su da vladine snage pale, muče i ubijaju upravo u toj regiji, a zvjerstva koja su počinjena spadaju u sadističke porive najgore vrste. 

Južni Sudan
Ima li scenarija koji stanovništvo zemlje bogate naftom i zlatom može izvući iz bijede? (FOTO: Hrvoje Ivančić)

Sela oko Yambia pretvorena su u gradove duhova, kolibe su prazne isto kao i plantaže kikirikija, kasave i graha. Stabla papaje savijaju se pod težinom ploda, nema ljudi da ih beru. 

Zbog teške i bezizlazne situacije afrički i zapadni analitičari predlažu radikalno rješenje: međunarodnu upravu. To bi značilo da Afrička Unija i Ujedinjeni Narodu upravljaju zemljom u razdoblju od deset do 15 godina. Južnosudanski dužnosnici žestoko se protive tom planu. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hrvoje Ivančić