Nikome nije poznato kojim se iole objektivnim kvalitativnim parametrima rukovodila brižna dubrovačka gradska uprava prilikom izbora medija kojima ove godine valja izdvojiti oko 900.000 kuna za oglašavanje i zakup medijskog prostora. Ustvari, jest poznato: nije bilo nikakvih sličnih kriterija, nego je vlast sasvim arbitrarno posegnula u kesu s javnim novcem za koji ionako nikome ne polaže računa. Nije to niti dubrovačka, niti hrvatska specifičnost. Činjenica je da upravo političari raspolažu javnim budžetskim novcem, a da su novine još od početka 20. stoljeća u kapitalističkim zemljama dominantno poligon za slobodnotržišno porobljavanje naroda.

Dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić izdvojio je ove godine oko 900.000 kuna za oglašavanje i zakup medijskog prostora, u svrhu promocije gradsko-upravne politike na dva lokalna internetska portala i dvije radijske stanice, te u jednim tjednim novinama. Šesti medij kojeg je Vlahušić navodno izabrao za tu istu namjenu, tjednik je Dubrovački vjesnik, izdanje Europapress holdinga, a koji bi trebao dobiti najveći pojedinačni iznos, oko 400.000 kuna.

U tome gradu inače djeluje, otprilike, još toliko medija, ali nikome nije poznato kojim se iole objektivnim kvalitativnim parametrima rukovodila brižna gradska uprava prilikom izbora njih nekoliko za marketinšku prezentaciju svojih aktivnosti. Ustvari, jest poznato: nije bilo nikakvih sličnih kriterija, nego je dubrovačka vlast sasvim arbitrarno posegnula u kesu s javnim novcem za koji ionako nikome ne polaže računa.

Portal na kojem smo pročitali tu informaciju, DuList.hr, nije dobio javna gradska sredstva, jer bi u protivnom vijest izronila drugdje, ili uopće ne bi, ili bi pak Vlahušić - netom po kompromitirajućoj objavi - zaključio da je riječ o suicidalnim osobenjacima i zaustavio transakciju. To se, kao što je poznato, ne čini, ili se učini samo jednom; ne grizeš ruku koja te hrani, ne pljuješ u zdjelu iz koje jedeš, e da ne bi skapao od gladi, nego ih glancaš jezikom i hvališ na sva zvona. Ucjena je krajnje pouzdana, znamo li da novac koji će dopasti rečenim medijima, njima osigurava plaće za jedno do pet radnih mjesta u ovoj godini, dok mecenat zauzvrat garantira apsolutni posluh u obrnutom smjeru.

Nikome nije poznato kojim se objektivnim parametrima rukovodila gradska uprava pri odabiru mjesta za oglašavanje i zakup medijskog prostora (FOTO: Lupiga.Com)

Dobro to znaju i na portalu DuList.hr, nastalom iz tjednika Dubrovački list, izrazito naklonjenog bivšoj dubrovačkoj gradonačelnici Dubravki Šuici. Ona je imala svoj izbor benevolentnih medija, dakle, a njezin nasljednik raspolaže nekim drugim sastavom, uz eventualna djelomična preklapanja. Kako god, više je nego bjelodan prostor za politikantsku manipulaciju javnim sredstvima preusmjerenim u medije kao ozloglašenu ambalažu za reklame, a shodno interesu ovih ili onih vlastodržaca. Ali, to karikaturalno javno-privatno partnerstvo ipak nije Vlahušićeva ni Šuičina, niti generalno dubrovačka specifičnost. Sjetimo se Milana Bandića, eto, i njegovih čuvenih medijskih aranžmana o trošku Grada Zagreba.

No, također bi nekorektno i nevjerodostojno bilo prišivati svu opisanu gadost isključivo političarima lokalnog ranga, ili jedino našim političarima, ili uopće samo političarima. Jest, činjenica je da upravo oni raspolažu javnim budžetskim novcem, ali na ovome mjestu – radi boljeg razumijevanja zla – moramo se dohvatiti izvjesne apstrakcije. Točnije, dviju njih: trebalo bi preciznije razvidjeti ishodišta vrijednosti koje se obrću u medijima, i još bi trebalo malo redefinirati pojam samog javnog prostora u funkciji, recimo, marketinškog oglašavanja.

Nije to Vlahušićeva ni Šuičina specifičnost, sjetimo se samo Milana Bandića (FOTO: Lupiga.Com)

Što se tiče prvog aspekta, na jasno i korisno marksističko polazište upućuje nas Marko Kostanić u eseju o medijima i reklamama, objavljenom u novom broju Le Monde diplomatiquea. Pojednostavljeno kazano, vrijednost unesena (i) u medijsko-marketinški obrt nije samonikla pojava, nego po definiciji sadrži prisvojeni višak od nečijeg rada. Moglo bi se činiti da to ne važi toliko za javne financije, dok ne uočimo suštinski privatno-interesni karakter postanka tog novca i raspolaganja njim u nedemokratskim okolnostima, poput onih iz prvog dijela ovog teksta.

I dok se ne sjetimo kako se notornom EPH-u opraštaju višemilijunska porezna dugovanja, i kako se pomoću bezbroj drugih, direktnih ili neizravnih metoda, biranim medijskim servisima omogućuje harmonično levitiranje iznad mračnih voda ekonomskog kaosa. Liberalno zagovarana tzv. nevidljiva ruka slobodnog tržišta uvijek je, međutim, više nego uočljiva. I baš uvijek se tu radi samo o zadržavanju moći nad instrumentima koji crpe vrijednosti ostvarene radom i mukom prezrenih na svijetu. Pogledajmo tako domaćeg nam lorda Ivicu Todorića, kao opće mjesto svih osvrta nalik ovom, a kojem je prepušteno gro distribucije i prodaje novina, mada je i glavni oglašivač.

Novine u kapitalističkim zemljama i jesu dominantno poligon za slobodnotržišno porobljavanje naroda (FOTO: novilist.hr)

Materijalna vrijednost ima utvrdivo porijeklo i sljedivost, možda i opipljivije negoli je to s idejama ili metaboličkim tvarima. Kruženje vrijednosti u društvu je poput mijena energije i materije u prirodi: mogu zadobiti drugo obličje, ali ne i tek tako nestati. A ekskluzivni javni ambijent u kojem se odvija igra jest apsolutno, nedjeljivo zajednički, svačiji, čak i kad je kontaminiran profitnim, prisvajačkim strategijama. Nimalo slučajno aktiviranim, jer ga se njima potpunije nadzire i usmjerava. Pa, upravo to je onaj drugi aspekt cjelovitog konteksta: ne samo što je novac koji ulazi u razmjenu otet, nego je i prostor društvene komunikacije, gdje se vrijednost raspoređuje oglasima, surovo uzurpiran.

Kostanić podsjeća na činjenicu da su danas istim rezonom obavezani strukturno mediji i u privatnom i u javnom vlasništvu, pa i država koja živi na novcu skupljenom od izvora jednako uvjetovanih. Tako ni vrijednost koju zlorabe političari ne nastaje po Duhu Svetom, ex nihilo, valja ponoviti, već sobom nosi iste navedene datosti i prinude. Inače, masmediji kao forma reprodukcije društvenih odnosa na kojim počiva kapitalizam, a pomoću marketinškog oglašavanja, funkcioniraju tako još od početka 20. stoljeća. Otad novine u kapitalističkim zemljama i jesu dominantno poligon za slobodnotržišno porobljavanje naroda, u vidu javnog dobra za čiju hipereksploataciju uglavnom ne treba iskati koncesiju.

Umjesto da je ono demokratizirano i socijalizirano, da nije deregulirano, i da ne mogu vlahušići i todorići svojevoljno odlučivati koga će nagraditi, a koga osuditi na propast.

Lupiga.Com