Ljubuški paradoks ili može li Hrvat biti dobar čovjek by Boris Dežulović

Vjeran Grković

26. srpnja 2012.

Ljubuški paradoks ili može li Hrvat biti dobar čovjek by Boris Dežulović

„Nije, naime, zabilježeno da je u ovih dvadeset godina netko napisao ili rekao 'Svi smo mi Neđo Galić', ali jest 'Svi smo mi Mate Boban'. Ili Tuta, Štela, i kako se već sve u Herceg-Bosni ne zove prvo lice množine“, piše Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje, ukazujući na jedan u nizu paradoksa koji su popratili prikazivanje filma „Neđo od Ljubuškog“. U zanimljivom eksperimentu Dežulović će odgovoriti na brojna pitanja koja se postavljaju u internetskim komentarima i kafanskim forumima


Do "ljubuškog paradoksa", kako vidimo, dolazi zbog osobitog modela nacionalne identifikacije: film o dobrom Hrvatu koji spašava muslimane od zlih Hrvata sporan je jer ga sami Hrvati doživljavaju kao film o zlim Hrvatima

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došli novinari u Bosnu pa pitali Rudija ima li šovinizma u Sarajevu. "Ima, kako nema", odgovorio Rudi, "evo baš jučer meni u tramvaju ukrali novčanik." "Oprostite, učinilo mi se da ste rekli da su vam ukrali novčanik?", smeteno će novinar. "Ja, u tramvaju", potvrdio Rudi. "Ne razumijem", zbunio se ovaj, "po čemu je to šovinizam?" "Kako po čemu?!", pogledao ga Rudi. "Što nisu vlahu ukrali, nego meni?!?"

U originalu, jasno, za šovinizam u Sarajevu pitali su Muju, ali otkako sam u kolumni ukinuo islamofobiju i umjesto Muje i Sulje uveo sarajevske Hrvate Bobija i Rudija, čak i ovaj stari vic nekako ima više smisla. A najviše smisla ima kad novinari dođu, recimo, u Ljubuški. Tada vic ima i znanstveni naziv, poznat kao "ljubuški paradoks".

Hercegovinu ovih dana potresa afera s dokumentarnim filmom Svetlane Broz o Nedjeljku Neđi Galiću, Ljubušaku i Hrvatu koji je u svojoj fotografskoj radnji 1993. godine sređivao i distribuirao papire pomoću kojih su ljubuški muslimani izbjegavali zloglasni mostarski logor Helidrom i nalazili sigurna utočišta u inozemstvu. "Ljubuški Schindler" nije samo kriomice spašavao Bošnjake već se i javno bunio protiv njihovog progona, te je na kraju s posljednjim prognanim muslimanima i sam, zajedno sa suprugom i troje djece, otišao iz grada. "Ja više ne bih mogao dignuti glavu od stida ako ostanem", rekao je napuštajući Ljubuški.

Galićev je stid sav iz njegove nacionalne identifikacije: on se stidi kao Hrvat, kao zaštićeni pripadnik većinske sile, i kao zaštićeni Hrvat osjeća potrebu da uradi nešto za nezaštićene nehrvate: Neđo je upravo kroz svoje hrvatstvo bio dobar čovjek. Je li to "ljubuški paradoks"? Nije. Njega ćemo dobiti malim eksperimentom u laboratorijskim uvjetima.

- O čemu se dakle radi u filmu "Neđo od Ljubuškog"?

- O čovjeku koji u ratu spašava susjede od logora.

- Riječ je dakle o dobrom čovjeku.

- U načelu, da.

- Vrlo dobro. Recite, Neđina nacionalnost se u filmu krije ili…?

- Ne, on je u filmu jasno prikazan kao Hrvat. Čak se na tome, hm, i inzistira.

- Dobar čovjek i Hrvat?

- U načelu, da.

- U čemu je onda problem?

- Kako u čemu? U filmu se Hrvati prikazuju kao povampireni ustaški zločinci.

- Ne razumijem. Film je priča o dobrom Hrvatu.

- Da, ali koji spašava muslimane od ustaša.

- Aha. Stvar je dakle izmišljena, progona muslimana u Ljubuškom nikad nije bilo?

- Ne, ne, bilo je. Ali to nisu radili svi Hrvati niti svi Ljubušaci. Znate, bilo je u Ljubuškom mnogo onih koji su pomagali susjedima muslimanima. Zašto o tome nije snimljen film, zašto nikad nije snimljen film o nekom dobrom Hrvatu koji spašava Bošnjake, nego se vazda govori o crnim hercegovačkim ustašama?

- Opaska je, naravno, na mjestu. Jedini je problem što je film o dobrom Hrvatu koji spašava Bošnjake već snimljen.

- Ma nemojte? Kad?

- Pa recimo "Neđo od Ljubuškog".

Do "ljubuškog paradoksa", kako vidimo, dolazi zbog osobitog modela nacionalne identifikacije: film o dobrom Hrvatu koji spašava muslimane od zlih Hrvata sporan je jer ga sami Hrvati doživljavaju kao film o zlim Hrvatima. Po istom obrascu, recimo – jer niti su svi ljubuški Hrvati proganjali muslimane, niti su ih svi spašavali – sporni bi se dokumentarac mogao doživjeti i kao film o dobrim Hrvatima, ali iz nekog razloga tako ga nitko nije shvatio.
Pojava je, priznajte, neobično zanimljiva. Pretpostavimo dalje za potrebe eksperimenta da je prikazan film o nekakvom zlom Hrvatu, monstruoznom zločincu s imenom, prezimenom i visokim činom HVO-a, koji ljubuške muslimane izvodi iz kuća u koje su ih sklonili dobri ljubuški Hrvati, te ih odvodi na Helidrom. Bi li u tom slučaju film bio o dobrim Hrvatima koji skrivaju susjede Bošnjake od zlog Hrvata? Naravno da ne bi. Tek bi to, naime, bio film o zlim Hrvatima.

Kako god okreneš, Hrvati ispadaju zli. I takvi, što je najzanimljivije, ispadaju u – vlastitim očima. Nije, naime, zabilježeno da je u ovih dvadeset godina netko napisao ili rekao "Svi smo mi Neđo Galić", ali jest "Svi smo mi Mate Boban". Ili Tuta, Štela, i kako se već sve u Herceg-Bosni ne zove prvo lice množine. Paradoks je sad već raskošan: kad su tute, štele i drugi Hrvati s imenom i prezimenom bili suđeni i osuđeni kao zločinci, to je bio dokaz kako međunarodna zajednica demonizira Hrvate. Kad, međutim, Hrvat Neđo Galić s imenom i prezimenom dobije nagradu za građansku hrabrost, stvar više ne fercera kao dokaz da su Hrvati dobri ljudi.

Dobrota, shvatili ste, čovjeka ne kvalificira kao Hrvata. Naprotiv: ne samo da se ratni zločinci postavljaju kao ultimativni model dobrog Hrvata – što iz dobrih Hrvata potpuno isključuje dobre ljude – nego se i od onog dobrog, kako bi se uklopio u model Hrvata, pokušava napraviti zao čovjek. Već danima tako ne prestaje internetski linč kojim se Neđo Galić prokazuje kao bivši udbaš, lakomi prevarant i ratni profiter što je papire za Bošnjake masno naplaćivao, zgrnuvši golem novac i zbrisavši u inozemstvo.

Za ovaj eksperiment – nije li znanost divna? - posve je pak nevažno je li to sve točno. Kad bi bilo tako, ispalo bi da autorica, osvjedočena mrziteljica svega hrvatskog, namjerno izvrće činjenice kako bi dokazala da je jedan Hrvat bio dobar. A da se veliki hrvatski domoljubi upravo polomiše dokazati kako takvog – dakle dobrog Hrvata – nema. Čak i kad bi ga, eto, nekim čudom bilo, izmislit će mu se udbaški dosje i ratno profiterstvo, jer niti Hrvat može biti dobar čovjek, niti dobar čovjek može biti Hrvat.

Elem, došli strani novinari u Hercegovinu pa pitali Rudija ima li šovinizma u Ljubuškom. "Ima, kako nema", odgovorio Rudi, "evo baš sinoć bio film o onom Hrvatu što je spašavao susjede iz logora." "Ne razumijem", zbunio se novinar, "po čemu je to šovinizam?" "Kako po čemu?!", odgovorio mu Rudi. "Što ih balija nije spašavao?!?"

Boris Dežulović, Oslobođenje