Znate li tko je osoba na fotografiji? Ne znate? Sramota jedna, jer svaki bi pošteni Lupež s lakoćom morao prepoznati našeg vrlog Bozzu. Sada se vjerojatno pitate otkud Bozze u novici. Odgovor je vrlo jednostavan - zato jer imamo intervju s njim, i to ga nismo napravili mi, već Kruno Lokotar za časopis "Vijenac". Što mu je sve rekao pogledajte pod opširnije gdje se krije i Bozzin autorski tekst, također objavljen u istom časopisu

Pa da ne duljimo ...

Jedan si od kritičara koji svoju širu afirmaciju zahvaljuju internetu. Što misliš, koliko je «elektronska» forma formirala tvoj kritički rukopis, bi li on bio drugačiji da si matično bio vezan za tiskane medije?

Kod elektronske forme nema ograničenja u pogledu obima teksta, broja znakova ili kartica što je redovit slučaj kod tiskanih medija (posebno dnevnih novina) koji zbog prostora za reklame ili za neke "atraktivnije" sadržaje od onih kulturnih, zakidaju kritičare. Osim te vrste slobode, Internet je kao medij demokratskiji, urednici su mlađe dobi i dopuštaju slobodnije izražavanje, upotrebu slenga, žargona, isl. Kod objavljivanja na Internetu autor ima i direktan uvid u posjećenost stranice, odnosno čitanost teksta, što zna biti vrlo motivirajuće, baš kao što je često jako poticajan i kontakt s publikom kojega autor na Internet portalima, putem rubrike komentara, ostvaruje. Ne vjerujem da bi moj kritički rukopis bio bitnije drugačiji da sam matično bio vezan za tiskane medije, stoga što urednici tiskanih medija s kojima sam nakon afirmacije na Internetu uspostavio suradnju (Nova Istra, Tema:, Književna Rijeka, Val, Svjetlo, Kameleon…), u pravilu ne skraćuju niti na bilo kakav način interveniraju u moje tekstove.

Autor si bloga Knjiški moljac (http://knjigoljub.blog.hr/). Što kaže statistika, koliko imaš učitavanja, koliko dugo se prosječan čitatelj zadrži na stranici... broj likova koji ostavljaju postove... Razmišljaš li o sponzorima?

'Knjiški moljac' je blog posvećen isključivo književnosti na kojemu objavljujem svoje književne kritike, iz drugih medija svakodnevno prenosim knjiške vijesti, otvaram teme za raspravu, predstavljam nova izdanja, te donosim poeziju i prozu domaćih autora i intervjue s piscima, prevoditeljima, urednicima, itd. Moj blog postoji otprilike 20 mjeseci, a statistika kaže da ga svakodnevno posjećuje između 500 i 600 ljudi. Time sam izuzetno zadovoljan, s obzirom na popularnost književnosti u nas. Uvid u dužinu zadržavanja na stranici svakog pojedinog posjetitelja nemam, ali uvidom u komentare i njihov karakter zaključio sam da je velik broj knjigoljubaca moj blog prihvatio kao svojevrstan forum na kojemu se pokreću i vode rasprave oko različitih tema vezanih uz knjigu. Mislim da pravila Blog.hr sponzoriranje  ne dozvoljavaju. Sumnjam da u nas uopće i postoje mecene koji bi ovakvu vrstu truda honorirale. Slobodno nek me kakvim konkretnim potezom demantiraju, nitko sretniji od mene...

Fenomen bloga. Možeš li nam reći nešto više o blogomaniji i njezinim posljedicama na tiskanu književnost, te, što mi je osobno zanimljivije, na pismenost uopće.

U blogosferi je velik broj neafirmiranih pisaca koji tim putem objavljuju prozu i poeziju te kvalitetom svakako zaslužuju pozornost, a neki od njih i ukoričenje. Među njima su i pojedinci skloni stilskim i verbalnim igrarijama i eksperimentima i čiji bi rukopisi osjetno osvježili domaću proznu scenu. No, nakladnici su nam inertni, svikli na državne dotacije i neskloni samostalnom traganju za novim imenima, pa slijedom toga blogomanija još nije ostavila bitnijeg traga na tiskanu književnost. U zadnje vrijeme stvari se ipak pokreću - neki su ugovori potpisani, Naklada Zoro je otvorila natječaj za zbirku priča objavljenih na blogovima, i ona imena koja zaslužuju ukoričenje, to će valjda i doživjeti. Iako sam svjestan kreativnosti koju kod mladih blogovi potiču, bojim se da bi utjecaj blogova na pismenost mogao biti negativniji nego što se misli. Svi se bjesomučno prihvatili tipkovnica, i pišu li ga pišu... a ono malo vremena što im ostaje za čitanje troše na konzumaciju blogovskih uradaka ekipe iz svog, i susjednog im razreda. A knjige, nepročitane, skupljaju prašinu...

Nedavno je na nekoliko blogova trajala prava hajka, zapravo, pokušaj identifikacije autora jednog, očito ciljano bolesno-provokativnog bloga. Meni se to sve skupa činilo kao dobar test za ispitivanje granica bloga i njegova sadržaja. Naime, čovjek ima pravo na masku, a azjednica je inzistirala na demaskiranju, s druge strane, dobar dio materijala objavljenog na blogu u tisaknom mediju bi bio - utuživ. Kako ti vidiš natuknutu problematiku? 

Čovjek na Internetu ima pravo na masku i skrivanje svog identiteta, no to je ujedno i bogomdan medij za one koji istu tu anonimnost iskorištavaju kako bi dali oduška vlastitom prostaštvu i najnižim porivima te vrijeđali druge ljude. Upoznat sam sa dva slučaja kod kojih se blogeri skriveni anonimnošću na sramotan način bave privatnim životima pojedinih aktera domaće književne scene, pisaca, profesora na zagrebačkom FF-u, isl., služeći se lažima i vrijeđajući ih na odvratan način. Blogerska se zajednica pokazala zrelom i nastojeći otkriti identitet autora jednog od ta dva bloga, pokazala je što misli o takvim pojedincima.Vrijeđanje o kakvom se u ova dva slučaja radi izlazi izvan okvira slobode medija i tako se nešto nitko ne bi usudio javno izreći ili napisati u tiskanom mediju jer je svjestan da je utuživo. Ne vidim razlog zašto nešto što je utuživo u tiskanom mediju ne bi bilo utuživo ako je objavljeno na blogu ili nekoj web stranici.

Koje blogove najradije posjećuješ?

Koga to zanima, može to saznati uvidom u linkove na mom blogu 'Knjiški moljac' (http://knjigoljub.blog.hr)...

Pitanja postavljao Kruno Lokotar.
Vijenac, br.315, 30.03.2006.

U istom broju Vijenca objavljena je i recenzija Houellebecqova romana "Mogućnost otoka" koju možete pronaći na ovih sedam znakova XOXOXOX.