MUZEJI NOB-a PRIJE I POSLIJE RASPADA JUGOSLAVIJE: Kako smo zaboravljali svoje heroje

Ivan Kegelj

3. prosinca 2015.

MUZEJI NOB-a PRIJE I POSLIJE RASPADA JUGOSLAVIJE: Kako smo zaboravljali svoje heroje

Čega se i kako iz svoje istorije sjećamo danas, a čega smo se i kako sjećali jučer? Što nam u zemljama bivše Jugoslavije znači borba protiv fašizma i nacizma u vrijeme Drugog svjetskog rata i kako je predstavljamo? Važan prilog za odgovore na ova pitanja dali su u Jajcu, 28. i 29. studenog ove godine, kustosi memorijalnih muzeja posvećenih jednom događaju - Drugom svetskom ratu - iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, odnosno muzeolozi i kustosi iz nacionalnih muzeja svih bivših republika Jugoslavije. Na konferenciji "pod nazivom "1945 – 2015: Muzeološke apologije (dis)kontinuiteta", koju su organizirali Nataša Jagdhuhn i jajački Muzej AVNOJ-a, muzeolozi i kustosi govorili su muzealizaciji Drugog svjetskog rata u memorijalnim i istorijskim muzejima, dajući pritom pregled minulog i aktualnog rada muzejskih ustanova iz kojih dolaze. Vjerovali ili ne, bio je to prvi ovakav susret muzeologa nakon ratova iz devedesetih; po prvi put su ljudi iz memorijalnih ustanova, prepuštenih nerijetko zaboravu i propadanju, dobili priliku međusobno razgovarati o neprilikama u kojima su radili neposredno nakon raspada Jugoslavije i (ne)prilikama u kojima rade danas. Na ovom mjestu predstavit ćemo dijelove njihovih izlaganja i diskusija. 

Skup muzeologa u Jajcu otvorio je povjesničar Dubravko Lovrenović, koji je govorio ispred bosanskohercegovačke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. U istoriji naše zemlje, istaknuo je u uvodu Lovrenović, "postoji nešto drugo, a ne samo ovo što smo sami sebi napravili u posljednjih 25 godina".  

"Mjesta sjećanja na borbu u Drugom svjetskom ratu su marginalizirana i destruirana. Mi smo potisnuli i zaboravili nešto u čemu smo bili svjetski relevantni. U maniri najcrnjeg revizionizma, okrenuli smo se kontranarativu, koji govori protiv nas", rekao je Lovrenović. Predstavljajući spomenike NOB-a, odnosno memorijalne muzeje i komplekse u BiH, Lovrenović je, između ostalog, govorio o Spomen parku Vraca iznad Sarajeva i Partizanskom groblju u Mostaru. Sarajevski spomen park podignut je u čast dvanaest tisuća Sarajlija i Sarajki poginulih između '41. i '45. godine. U tom razdoblju, ističe povjesničar, poginuo je gotovo svaki sedmi stanovnik Sarajeva. Nekad je u kompleksu na Vracama, podignutom njima u čast, radilo 15 zaposlenih. Do početka posljednjeg rata kompleks je bio iznimno dobro posjećen, a danas je u potpunosti devastiran, bez izgleda da će skoro biti obnovljen. Jednaka sudbina zatekla je i Partizansko groblje u Mostaru, gradu koji je dao 12 narodnih heroja i blizu šest tisuća boraca NOB-a. Na kraju izlaganja Lovrenović je prikazao fotografiju ostataka uništenog spomenika na Makljenu, koji su danas "zastrašujući simbol vremena u kojem živimo".

Dubravko Lovrenović: "Aktualnoj politici ne odgovara sjećanje na zajedništvo" (FOTO: Lupiga.Com) 

"Podržavam inicijativu kolege Ive Goldsteina, da se najreprezentativniji spomenici NOB-a predlože za zaštitu UNESCO-a. U Bosni je nad tom idejom postavljen znak pitanja od strane jednog naroda, jer ideja zajedništva koju spomenici NOB-a nose ne idu u prilog aktualnoj političkoj klimi u BiH. Političkom okruženju u kojem se nalazimo takva vrsta sjećanja nije potrebna. Njemu je potrebna krv i nešto što razdvaja ljude", kaže Lovrenović. 

Svoj muzej potom je okupljenima predstavila jedna od domaćica skupa Emsada Leko, direktorica Muzeja AVNOJ-a. Muzej je, kaže, dobro posjećen, svake godine ima između 15 i 20 tisuća posjetitelja, a od toga je pet do sedam tisuća učenika, koji dolaze organizirano sa svojim školama. 

"Uglavnom nas posjećuju učenici iz škola u Federaciji, odnosno iz mjesta s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Što se tiče inozemnih posjetitelja, najbrojniji su Slovenci, kojih godišnje u Jajce dođe oko sedam tisuća", rekla je direktorica Muzeja AVNOJ-a. Jajački muzej, zgrada u kojoj je 29. studenog 1943. godine stvorena Titova Jugoslavija, bio je u posljednjem ratu potpuno devastiran, a obnovljen je u prvom redu zahvaljujući trudu i zalaganju ljudi koji u njemu rade. Posebno priznanje za to valja odati Enesu Milaku, bivšem ravnatelju muzeja koji je preminuo prošle godine. 

Zanimljivo izlaganje imao je muzejski savjetnik Drago Trninić iz Drvara, koji je predstavio drvarski Muzej 25. maj. Ovaj muzej na papiru je osnovan 1952. godine, da bi s radom počeo desetak godina kasnije. Početkom osamdesetih imao je po pola milijuna posjetitelja godišnje

"U muzeju smo imali djela Safeta Zeca, Mersada Berbera, Petra Lubarde, veliki broj eksponata, među kojima i jednu od četiri Titove originalne uniforme. Muzej je igrao značajnu ulogu za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Mi smo 1985. godine, kao muzej, dali plaću cijelom kolektivu Grmeča iz Drvara, koji je imao sedam tisuća zaposlenih. Zamislite tu situaciju, da jedan muzej može financirati plaće za sedam tisuća radnika", rekao je Trninić.

Muzej u Drvaru bio je jedan od prvih uništenih muzeja u posljednjem ratu. Tri zgrade su razorene, a eksponati i umjetnička djela su pokradeni. Titova uniforma najprije je završila u Beogradu, a da bi potom bila prodana privatnom kolekcionaru u Montrealu za deset tisuća dolara. 

Područje Muzeja 25 maj u Drvaru (FOTO: Lupiga.Com)

"Muzej smo 2007. godine obnovili uz pomoć USAID-a i koliko toliko ga postavili na zdrave noge. Iduće godine proslavljamo 75 godina ustanka u BiH i namjeravamo tu godišnjicu obilježiti dostojno", rekao je Trninić. U svom radu drvarski muzeolozi, kao i brojni njihovi kolege na drugim mjestima, prepušteni su svojoj snalažljivosti i entuzijazmu

"Puno toga ovisi o lokalnoj politici i lokalnim funkcionerima. Politika je oduvijek nastojala da se umiješa u našu struku. Kad bi nama, muzeolozima dopustili da se dogovaramo o našem radu bilo bi puno bolje. Ispred Bosne i Hercegovine bio sam član komisije koja je s predstavnicima drugih republika dogovarala postavku u Auschhwitzu, u sklopu obnove tamošnjeg Paviljona 7. Sve smo dogovorili, a kad su države morale uplatiti pet milijuna maraka – sve je stalo i tako stoji već dvije godine", kaže Trninić. Muzejski savjetnik iz Drvara govorio je i o iskustvu rada u devedesetima, kad je radio u muzeju u Banja Luci. Tamo su mu, kaže, prijetili smrću, tražeći da skine izložbu o Drugom svjetskom ratu, na što nije pristajao.

"U Jugoslaviji su muzeji Drugog svjetskog rata bili izdašno pomagani. Za jedan veliki okrugli stol mi smo jednom prilikom dobili stotinu tisuća maraka. Ne vjerujem da danas svi skupa dobijemo sto tisuća maraka godišnje. Politika od muzeologije pritom traži da podredi narativ aktualnoj političkoj situaciji. Jedno je politika, a drugo historija. Ako ne radite svoj posao kako vam savjest nalaže, ako pristanete uz politiku – gotovi ste", kaže Trninić. 

U kojoj mjeri je politika utjecala na muzeologiju razgovarali smo s organizatoricom skupa Natašom Jagdhuhn. Ona piše doktorat na temu muzealizacije Drugog svjetskog rata nakon raspada Jugoslavije.

"U svom istraživanju susrela sam se s različitim tendencija u muzealizaciji Drugog svjetskog rata: Narodnooslobodilačka borba poslije raspada Jugoslavije dobiva novo značenje, tumači ga se kroz sočivo posljednjeg rata. Uz događaje iz NOB-a memorijalni muzeji tako nerijetko daju izložbe i o posljednjem ratu. Takav primjer imamo na Kadinjači, gdje je postavljena izložba o NATO bombardiranju, zatim u Foči, gdje se uz muzej posvećen Fočanskim propisima nalazi i soba za borce Republike Srpske. Na Kozari smo imali 'privremenu izložbu' o genocidu nad srpskim narodom u 20. stoljeću, koja je potrajala 12 godina, a u Jablanici uz postav koji govori o Bitci na Neretvi imamo i postav koji govori o posljednjem ratu", istaknula je Jagdhuhn. Pitali smo je, također, o različitim narativima što ih nude susjedni memorijalni kompleksi Jasenovac i Gradina

"Ljudi koji rade u ovim memorijalnim kompleksima službeno ne smiju surađivati. Izlaze s potpuno različitim slikama, brojevima i porukom. O stradanju u Jasenovcu gledišta su približili čak i Srbija i Hrvatska, ali memorijalna područja do toga nisu došla", kaže Jagdhuhn. Sugovornica pritom spominje i Memorijalno područje Sremski front, u okviru kojeg je nakon rata izgrađena crkva. 

Nataša Jagdhuhn: "NOB poslije raspada Jugoslavije dobiva novo značenje" (FOTO: Lupiga.Com)

"Sremski front nije usamljen primjer i u nacionalizaciji i klerikalizaciji sjećanja. U spomeničke komplekse useljavaju se religijska obilježja, a jedan od primjera je i izgradnja križa na Kozari. Citati s porukama Kozarske epopeje pritom su skinuti, jer se nisu uklapali u novi narativ", objašnjava nam Nataša Jagdhuhn.   

Svoje muzeje i memorijalne komplekse predstavili su u Jajcu i drugi sudionici skupa pa je tako bihaćki Muzej prvog zasjedanja AVNOJ-a - koji je također u ratu devastiran, a kasnije obnovljen – predstavio njegov kustos Davor Midžić

"S postavkom iz 1982. godine naš muzej imao je oko stotinu tisuća posjetitelja godišnje. Zgrada je u ratu dva puta direktno pogođena artiljerijom, a 2003. i 2004. godine provedena je ozbiljna inicijativa za njezinu obnovu. Lokalne vlasti pritom su inzistirale da u zgradi muzeja moraju biti održavana sva kulturna i druga događanja pa i predizborni skupovi. Kad je zgrada obnovljena stavili smo novi postav. Zanimljivo je da muzej nije organizirano posjetila niti jedna škola iz Bihaća, iako se dvije škole nalaze stotinu metara udaljene od zgrade muzeja", rekao je Midžić. Nudili smo im, kaže, besplatan ulaz, ali - "neće da dođu".  

Spomen kompleks Kozara, odnosno muzej na Mrakovici, predstavila je Marina Ljubičić, naglasivši da je 20 posto njegovog sadržaja posvećeno ustanku, 60 posto kozaračkoj epopeji i dvadeset posto razdoblju u kojem su narodnooslobodilačke snage zabilježile pobjedu u Drugom svjetskom ratu. 

"Nekad smo na Kozari imali do 300 tisuća posjeta godišnje. Muzej u ratu nije oštećen, zbirke su kompletno sačuvane. Sanacija muzeja odvijala se 2012. godine, a autori su naši dugogodišnji suradnici. Muzej je dobio više prostora, prostorom dominira fotografija Mladena Stojanovića, a u dijelu koji govori o stradanju kozaračke djece dominira ličnost Dijane Budisavljević, žene koja ih je spašavala. I dalje nam dolaze brojni ljudi s prostora cijele Jugoslavije, kao i iz inozemstva. Olakšavajuća je okolnost što se spomen područje nalazi na samom ulazu u Nacionalni park. Dolazi nam veliki broj djece iz škola, a uglavnom su to posjete iz škola u Republici Srpskoj. Iznimka je bila velika, organizirana posjeta djece iz Cazina i Sanskog Mosta", rekla je Ljubičić. 

Javnu ustanovu Nacionalni park Sutjeska – Tjentište predstavio je pak Đorđe Vuković, koji je dao kratak pregled povijesti jednog od najpoznatijih memorijalnih kompleksa bivše Jugoslavije. 

"Spomen kosturnica iz 1958. godine bila je nukleus, oko kojeg je izgrađeno sve ostalo. Tamo su položeni posmrtni ostaci preko tri tisuće partizanskih boraca. Na Dan borca 1983. godine mi smo na Sutjesci imali posjetu od 100 tisuća ljudi, ali već 1984. godine taj broj pao je na deset tisuća posjetitelja. Godine 1991. po prvi put nije održana komemoracija na Dan borca, a 2000. godine održana je prva komemoracija nakon rata. Tragovi devastacija vidljivi su na spomenicima. Muzej je 2001. godine uvršten na listu spomenika svjetske baštine UNESO-a zbog unikatnih arhitektonskih rješenja Ranka Radovića, autora spomen kuće na Sutjesci. Istorijski muzej na Tjentištu je devastiran, a reljefnu mapu cijelog područja odnijele su međunarodne snage", ispričao nam je Vuković. 

Memorijalni centar Kadinjača (FOTO: panoramio.com)

Memorijalni kompleks Kadinjača - gdje je, braneći odstupnicu partizanima koji su se povlačili iz Užica, 29. studenog 1941. godine listom izginuo Radnički bataljon - predstavila je Slavica Stefanović. Ispričala je da srbijanske vlasti devedesetih u kompleks uopće nisu ulagale, iako na obilježavanje pogibije Radničkog bataljona i danas dolazi priličan broj posjetitelja. 

"Od otvorenja kompleksa do rata na Kadinjači smo imali 2,3 milijuna posjetitelja. U onom ludom vremenu devedesetih uspjeli smo sačuvati predmete, ali još uvijek prikupljamo fotografije poginulih boraca. Devedesetih godina svaki spomen NOB-a u Srbiji je bio izložen poruzi, pa se broj posjetitelja od prosječno 200 tisuća godišnje sveo na desetak tisuća. Vrijeme je to kad je s gradskog trga u Užicu uklonjen Kršinićev spomenik Titu. U tom razdoblju spomeničke figure na Kadinjači bile su ruinirane, spomen dom je propadao. Projekt konzervatorsko-restauratorskih radova na sanaciji spomeničkih kompozicija realiziran je 2011. i 2012. godine", rekla je Stefanović.  

Jednu od najljepših priča o sjećanju, onu o Memorijalnom centru "Lipa pamti", ispričala je Vana Gović. Memorijalni centar "Lipa pamti", nedaleko Rijeke, posvećen je sjećanju na ubijene stanovnike sela Lipa, koje su 30. travnja 1944. godine pobili nacisti i fašisti. Ubili su sve ljude koje su zatekli u selu. Lipa je tog dana imala 269 žrtava, među kojima i 96 djece. 

"Mi smo slijednici starog muzeja, koji je djelovao do 1989. godine. Inicijativa za prvi muzej, kao i za njegovu obnovu, stigla je od lokalne zajednice. Ljudi su se željeli sjećati onih koji su ubijeni. Lokalna zajednica aktivno je i danas uključena u rad muzeja. Interes za rad muzeja, dakle, nije bio uvjetovan ideološkim i dnevno-političkim razlozima. Mještani Lipe podigli su svojedobno svojom inicijativom i spomenik ubijenima, a novac za njega skupili su organiziranjem seoskih plesova. Novi postav muzeja otvoren je ove godine, a on se nadovezuje na stari, vrlo uspješan postav", rekla je Gović. 

Na sastanku muzeologa govorila je također i direktorica Muzeja istorije Jugoslavije iz Beograda Neda Knežević, koja je predstavila ambiciozan projekt svoje ustanove. Radi se o postavci koja će sa stotinu izloženih predmeta tematizirati istoriju Jugoslavije, a bit će predstavljena povodom obilježavanje stogodišnjice od nastanka prve Jugoslavije. 

Muzeolozi okupljeni u Jajcu zaključili su da im je nužno povezivanje, kao i otpor pokušajima revizije povijesti putem političkog utjecaja na muzealizaciju Drugog svjetskog rata. Također, jedan od zaključaka skupa je da bi svakako trebalo pokrenuti projekt koji će govoriti o spašavanju muzeja NOB-a u devedesetim godinama prošlog stoljeća, kad su muzeolozi i ustanove koji se bave ovim dijelom naše povijesti protiv sebe imali medije, politiku i opću društvenu klimu. Unatoč tome, uglavnom su opstali, ali njihova borba još uvijek traje, jer aktualna politička klima, kako to u uvodu reče povjesničar Lovrenović, nije pogodna za obilježavanje onih aspekata povijesti koji jugoslavenske narode spajaju, a ne razdvajaju.         

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: flickr.com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".