NAKRATKO OPET S NAMA: Sve (n)ove godine

Ivor Car

5. siječnja 2012.

NAKRATKO OPET S NAMA: Sve (n)ove godine

Samo se jednom rađa čovjek kakav je bio Dario Džamonja, velemajstor kratke priče koji je o sebi zapisao: „Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu.” Ničim izazvani, zapravo, potaknuti ponovnim slučajnim susretom s ovim velikanom, koji u gradu o kojem je pisao s takvom lakoćom, ipak nije percipiran kao netko tko je zaslužan da ima svoju ulicu, odlučili smo vas na ovom mjestu počastiti s jednom njegovom pričom. Imao je Daco i puno boljih priča, ali prikladno ovim danima u godini, bit će to ona o (n)ovim godinama


Dario Džamonja

Sad, dok sjedim u svojoj ludnici, sa svojim divnim budalama, koje mi ne žele nikakvo zlo, samo dobro od mene očekuju, prisjetim se da je večeras 31. decembra i da bih, k'o fol, trebao slaviti Novu godinu.

S kim? S čim?

Još nisam uveo praksu skrivanja piva u kereću kućicu, pa i ne skidajući se, opružim se po krevetu i sam sebi želim da mi 1999. bude bolja, puno bolja... i dumam o svim onim proteklim novogodišnjim noćima...

SARAJEVO, BiH, 1969.

Na novootvorenoj Skenderiji se održavao Rock-maraton, a ja sam, žgepče od četrnaest godina, kao Alisa u zemlji čuda, presretan što imam petohiljadarku u džepu, osjećaj slobode u srcu, praznio plastične čaše pive, slušao Čičke, gledao Širaza Muftića kako slika nekakav nadrealistički mural, "plesao" u diskoklubu, ponosno mahao svojom dugom kosom i bio usamljen u gomili.

Ujutro - imaš šta vidjeti: snijeg je napadao više od metra. Od Skenderije do moje kuće (nekih petsto metara udaljene) trebalo mi je više od dva sata hoda kroz prtinu.

Baka me je dočekala vrelim dlanovima na promrzlom licu: "Trebao si se javiti, brinuli smo se za tebe"; a djed je otfrknuo: "Nedostaje mi pet hiljada iz novčanika, znaš li ti, mali, šta o tome?"

Sretna Vam Nova godina, bako i dedo!

SARAJEVO, BiH, 1970-1989.

Čini mi se da su sve bile iste: divlje pijanke po stanovima imućnijih roditelja, koji su za tu priliku otišli na Jahorinu, neizbježna ruska salata, škripavi gramofoni sa izgrebanim pločama, kratkotrajna dahtanja ("ma šta ti je, jesi ti lud") u pokrajnim sobama, beskrajni telefonski pozivi u ponoć, svađe i mirenja, ljubavi i ljubomore, smrad ispovraćanih klozeta, kiselkasti vonj otvorenih, a neispijenih flaša vina, teški, junferski mamurluci, kokuzluk i depresija, jer svi će sad otići kući, a ja u Korzo, izljubiti se s konobaricom Radom, ona će narezati pečenja što je donijela iz Han-Pijeska, a ja ću kunjati u ćošku, sam...

Sretna Ti Nova godina, Rado!

SARAJEVO, BiH, 1989.

Nema više prijepodnevnih pijanki, onih šupljih priča: "Ma, vala, ne ide mi se nigdje", "Jebe mi se, svaki dan mi je Nova godina", rastaljivanja za piće i mezu, svađe s pikanama, koliko da se potroši na alkohol, a koliko na ostala sranja...

Oženjen sam čovjek, a prije jedanaest dana mi se rodila kćerka: nisam više sam!

Sjedim pored kreveca svoje Nevene i duh ljubavi pritišće naš stan; svako malo se naginjem da je otkrijem ili da je pokrijem, samo da se uvjerim da je tu, da živi to malo biće koje me je napravilo tatom...

Volio bih beskrajno voditi ljubav sa svojom ženom, ali ona, kao, još nije "zarasla" od poroda...

Svejedno: Sretna Ti Nova godina, Nevena!

SARAJEVO, BiH, 1990.

Prije nekoliko dana sam kupio kravatu od svog prijatelja Nijaza Dizdarevića Bunje, a onda skontao da nemam uz šta da je nosim, pa sam bio primoran da kupim prvo odijelo u životu.

Za novogodišnje veče sam bio gost na TV-u kanal 3. Upicanio se k'o lampa, odvratno trijezan: voditelj me provocira da pričam o svom "boemskom" životu (što znači o mom jadu i bijedi), a ja odgovaram da je sve to iza mene, da ja imam samo dva ženska bića na svijetu koje volim: ženu i kćerku.

Kroz žutu, kao šlajm gustu, maglu se nestrpljivo vraćam kući i očekujem ženin komentar...

Kaže da je prespavala. I opet zaspa.

Stan mi je ukrašen kao Katedrala i ja čekam dvanaest sati da navijem pjesmu Johna Lennona: "We wish you Merry Christmas and Happy New Year...", a Dijana se budi i njeno, inače prelijepo, lice se ružni od zlovolje: "Moraš li uvijek izigravati budalu?"

Najednom me ona ponosna kravata guši i pošto se, opet sam, sjargam u Dom pisaca, gdje me niko ne treba...

Sretna ti Nova godina, Dijana!

SARAJEVO, BiH, 1991.

Nema podataka.

SARAJEVO, BiH, 1992.

Izbrisano iz sjećanja.

SARAJEVO, BiH, 1993.

Nije se imalo šta slaviti.

PARDEVILLE, WI, U.S. A, 1994.

Trebala je to biti Nova godina našeg Novog života, u Novom svijetu, ali, uprkos najboljim željama naših domaćina, Ivana i Marije Rabotski, biće to godina jednog klupka ljubavi i mržnje, koje će se odmotati do kraja.

Iako sam, opet, sam: sretna vam Nova godina, Ivane i Marija.

DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1995.

Moja Amerikanka je u petom mjesecu trudnoće. Dobili smo poziv od naših prijatelja, Nenada i Indire. Amerikanka se ibretila koliko možemo popiti, a bila i zavidna, jer za vrijeme trudnoće ona nije pila.

Kad smo se, u rano jutro, vratili kući, vodili smo ljubav bjesomučno, baš kao da smo slutili da ćemo i ja i ona, uskoro, ostati sami.

Sretna vam Nova godina, Nenade i Indira.

DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1996.

Vraćam se s posla, iz fabrike: Nova godina je uveliko prošla - već je jedan sat po ponoći. Kuća nam je ukrašena kao Katedrala; ja vadim pivo iz fižidera, naginjem se nad krevet svoje kćerke Vesne i udišem njen slatki dah. Poljubio bih je, ali neću da joj remetim san.

Sjedam u "living room" i tiho, tiho navijam ploču John Lennona: "We wish you Merry Christmas and Heppy New Year..."

Iz spavaće sobe se čuje: "Turn off the music, you maniac. I have to work tomorrow." ("Ugasi muziku, manijače. Valja mi raditi sutra.")

Sretna ti Nova godina, Janette!

MADISON, WI, U.S.A. 1997.

Sjedim sam u sobi, slušam traku Indexa i sjećam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zašto ih voliš, rekla: "Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru."

Sretna Ti Nova godina, Vesna, sretno Ti sve, moj dragi, dragi Zeko...

SARAJEVO, BiH, 1999.

Još se ne zna.

pričao: Dario Džamonja


(Auto)bilješka o autoru:

Zovem se Dario Džamonja.

Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.

U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.

Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu.

Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.


Ako ti jave da sam pao

UPOZNAJTE LUCIDNOST MARKA VEŠOVIĆA: Zaista nemam volje da jeglenim s osobom koja me naziva 'poštenim Srbinom'

NAJBOLJE ŠTO SMO PROČITALI OVE JESENI: Zavičajni nokturno

Džamonja je po treći put umro, ne dočevaši Novu 2002. godinu, 15. studenog. 2001.

Lupiga.Com