Dragi naši, čast nam je, kao i svaki put do sad, na ovom mjestu predstaviti novu, do sada neobjavljivanu pjesmu Faruka Šehića, jednog od najvećih pjesnika Balkana i pisca proznih djela koji je nedavno dobio nagradu Europske unije za književnost, za svoj roman "Knjiga o Uni", već ranije ovjenčan prestižnom nagradom Meša Selimović. Jasno nam je, nego kako, da su čitatelji internetskih portala nesvikli na poeziju, da ih zanimaju puno "važnije", "ozbiljnije" i "značajnije" stvari, ali toplo vam preporučujemo da odvojite nekoliko trenutaka i posvetite ih stihovima iz pera velikog majstora pjesništva. Stoga, ovdje pred vama je "Stakleni kliker iz Potočara", Faruka Šehića.

 

 

Stakleni kliker iz Potočara

 

Kad mrtvi ne mogu o sebi ništa reći

Ni zaustiti, narediti da se pokrene zemlja

U klizište ideja, u sumrak 20. vijeka

Ili podignu valovi puni stakla i metala

Sivi snijeg da padne k'o pepeo iz Buchenwalda*

Ali iznova se ništa ne dešava

Trava je ravnodušnost svijeta, velebno začešljana

Po njihovim očima kao zelena sveta kosa

Žrtva je žrtva, bez jezika vječno mrtva

Nekoliko puta se ubija isto tijelo

Uglavnom teškim mašinama i zaboravom

U primarnim, sekundarnim, tercijarnim

Masovnim grobnicama i bezdanama

 

Prije nego bude strijeljano

Tijelo će kao da zaranja u tamno jezero

Zaustaviti dah koji će odletjeti

U svijetla brda, u bujne krošnje

Gdje su budući događaji već vlastite sjene

Raspada se naša pjesma, glasovi od srebra

Kad su mrtvi izgubili svoje riječi

Kojima bi mogli početi priču o sebi

Da kažu: Zlo nas je pobijedilo ovog puta.

 

To što sam se u budističkom samostanu

U vrevi ljudi, u tamjanu i znoju

Sjetio Buchenwalda, i zaplakao štedro

Govori koliko je moćna duša svijeta

Kada sam na lišću Budinog drveta

Zamalo vidio njegovo lice i uvjerio se

Da suze mogu da nas brane od besmisla

Baš onako kako mi je rekla žena u Potočarima

U polju bijelih nišana: Djeca nisu gljive.

 

Spas sam našao u jednom klikeru

Koji je preživio strijeljanje, u džepu

Jedini znak života u vodoravnom tijelu

U hladnoći i miru od stakla, njegove

Boje su zastave neuništivih gradova

Sunca i vatre, a plava fuga osmijeh okeana

Onaj koji ga je grijao dlanom u džepu

Sada je oslobođen ovozemaljske tuge

Samo u pjesmi je moguće oživljavati mrtve.

 

 

* - Premda nije spadao u logore smrti kao poljski Auschwitz ili Belzec, svoju „poznatost“ koncentracioni logor Buchenwald duguje činjenici da je bio prvi logor kojeg su oslobodile trupe zapadnih saveznika. U autobiografskom romanu "Veliko putovanje" Jorge Semprun piše da u krugu od dva kilometra izvan logora nije bilo ptičijeg pjeva, jer su ptice pobjegle od nesnosnog mirisa spaljenih ljudskih tijela.

Lupiga.Com

 FOTO: Mladen Živak