O USPOMENAMA

Ponte Rosso nostalgija

08.03.2012.
O USPOMENAMA: Ponte Rosso nostalgija
Jugonostalgija se može prevladati. Ta, tko mi brani da odem na Bled, Bohinj, Roglu na koju sam u jeku skijaške sezone stigla u cipelama. Ili na Cetinje, na Sveti Stefan čije me spominjanje asocira na Sofiju Loren, u Titograd, bez obzira kako se danas zove. Slobodno se mogu prošetati po Keju u Novom Sadu, promatrati panoramu sa Petrovaradina i disati punim plućima na Fruškoj Gori. Mogla bih i sada otputovati na doček neke nove godine u Sarajevo, ugrijati se begovom čorbom u Morića hanu, pozdraviti Neretvu sa mostova Mostara, posjetiti u mislima Aleksu Šantića i Himzu Polovinu

Dok autobusom zvoni glas Silvane Armenulić, i žive i nežive, s kojom svi pjevaju – Noćas mi srce pati … prenaglo me probudi taj refren i eto me, nekoga Osmoga marta, u međuprostoru oblaka, u kome nisam sigurna da li taj dan više postoji, osim kao obični, svakodnevni datum. Kad bih počela samo ponešto nabrajati, bila bih stopostotni jugonostalgičar. A nisam. Nego nosim u sebi žal za prošlošću. Ne za mladošću, nije to bilo baš nešto osobito. Ali prošlost – u njoj je cijeli život.


Kad bih počela samo ponešto nabrajati, bila bih stopostotni jugonostalgičar. A nisam. Nego nosim u sebi žal za prošlošću (FOTO: autobusi.org)

Jugonostalgija se može prevladati. Ta, tko mi brani da odem na Bled, Bohinj, Roglu na koju sam u jeku skijaške sezone stigla u cipelama, na Kranjsku Goru ili u čarobni Preddvor. Ili na Cetinje, na Sveti Stefan čije me spominjanje asocira na Sofiju Loren, u Titograd, bez obzira kako se danas zove, to je isti grad, u Đenović, na praznik mimoza. Slobodno se mogu prošetati po Keju u Novom Sadu, promatrati panoramu sa Petrovaradina i disati punim plućima na Fruškoj Gori. Ili skrenuti u Paraćinu za Zaječar, preko Rtnja i Čestobrodice na kojima je uvijek bila neka jesen i gdje mi se u septembru činilo da će mi se gume otklizati na poledici. I onda je, kao i sada, bila glava u torbi u vožnji po Ibarskoj magistrali do Čačka, pa ravno u centar Gornjega Milanovca. Ima vjerojatno i u Kragujevcu još nekih sjećanja na Crveni barjak i sačuvanih vrijednih uspomena na Desanku i njene stihove.


Mogla bih i sada navratiti u prelijepi Počitelj (FOTO: Lupiga.Com)

Beograd je posebna priča jednoga života, koncerti, prijatelji, ljubavi, Deligradska, Miklošićeva, Miloša Pocerca, Jurija Gagarina, Admirala Geprata. Mogla bih i sada otputovati na doček neke nove godine u Sarajevo, ugrijati se begovom čorbom u Morića hanu, pozdraviti Neretvu sa mostova Mostara, posjetiti u mislima Aleksu Šantića i Himzu Polovinu, navratiti u prelijepi Počitelj i sa stećcima popričati o još nečijoj prošlosti, spustiti se po opasnim serpentinama do Boračkoga jezera. Ne naginji se kroz prozor i vlak za Doboj, adresa koju i sada pamtim – Ćuprijska, Soliter 3. Ohrid, Sveti Naum, slika sa ciganskim orkestrom, Struške večeri poezije - bili su povremeno stalni dio mog života. Kadgod čujem ime Biljana, pomislim: Biljana platno beleše … davno beše.

ODJEB JE LANSIRAN: Vi ćete mi govoriti da sam ja 'crvena opasnost' i 'urbana Jugoslovenka'?

DOZA NOSTALGIJE: Naša djeca vezu između ova dva predmeta nikada neće otkriti

ČUVAR ADRESE: Ne ide moj dida nikako, zar ne vidiš da tonemo

Nije to jugonostalgija. To je život. Stvaran, a ne sanjan. I koji i danas proživljavam i od toga bivšega tkam sadašnji. Nešto zaboravim, ponešto dodam, nisam od velike mašte, ne izmišljam. Samo ono što znam i što sam vidjela istinski doživljavam i oživljavam i danas. Sva ta mjesta nisu se pomakla, nisu postala Pompeji, ponegdje bih još naišla na iskrenu dobrodošlicu. Gradovi su isti, a sve se nadam da i mi, oni koji smo bili u njima nekada, da smo isti mi i sada, al' znam da nismo.

Krenem tako sad jednom godišnje u Veliku Kladušu ili na Arizonu, u potrazi za nekom jeftinijom potrepštinom kao što su: karniše, zavjese, komplet za ručavanje, dječje trenirke i buce, TV antena, jakna od perja i slične (ne)važne stvari. I od toga napravim pravi izlet u inozemstvo. Prelazim granicu i, kad zatvorim oči između „linije razdvajanja“, u jednu misao stane sve. Od Zone B do Skadarskoga jezera. Pa pomislim: kuda li sam to krenula, u koju ono državu. O, kako smo samo svi postali bogatiji! Kako nam je sada inozemstvo blizu! Sa svih strana i na maloj udaljenosti okružuje nas - inostranstvo. Te silne strane države! Nismo ni svjesni svoga bogatstva. Ne moramo se više truckati satima u noćnom autobusu i tamo i nazad, strahovati što će nas carinik pitati na talijanskom ili njemačkom koji ne razumijemo. Sada nas lijepo pita na stranom jeziku koji smo mi u međuvremenu naučili. I skupo platili tečaj.


Trst, Ponte Rosso (FOTO: Aredamento.com)

Nostalgiju zvanu protekli život mnogi zamjenjuju, da li iz neznanja ili zavisti, sa jugonostalgijom. Najčešće da omalovaže, ismiju i podsmiju se, nadvladaju i uvrijede, kao da mogu prisiliti na zaborav. Nostalgija je to, prijatelji moji, za Ponte Rossom. Kad smo znali da živimo i još uvijek željeli bolje sutra, ne znajući da nam ono izmiče. Žal je to za željama što su bile naše najveće bogatstvo. Ponte Rosso nije bio samo u Trstu. Bio je i u Rimu, Firenzi, na Olimpu, na Meteorima, u Delfima, Ateni i Pireju koji je za mene isto što i Melina Mercouri i „Djeca Pireja“. Nikada ponovo neću vidjeti Ponte Rosso pored egipatskih piramida i sfinge, u Sueskom kanalu, u Haifi i Jeruzalemu. Kao ni u Kijevu, Dnjepropjetrovsku, Odesi i u dubini Crnoga mora.

Nije to više ni važno, jer, mjesta se mijenjaju, a uspomene ne. U tome je naša prednost, svih nas koji imamo uspomene. Pa makar i na rasklimani i prašnjavi autobus calypso što je klips'o za Trst u čast nekoga Dana žena. Možda je bilo glupo i nepotrebno, ali bilo je veselo, bezbrižno i opušteno druženje. Bez razmišljanja o tome što će biti za jednu ili pet godina. Mi, obične zaposlene žene, sve odreda članice sindikata, i sa plaćenom i neplaćenom članarinom, predvođene Silvaninim glasom. Da li smo mogle misliti da nećemo smjeti spomenuti Osmi mart ni kao datum, a sebe uvjeravati da su Rosa Luxemburg i Međunarodni dan žena samo jedna strofa neke sevdalinke. Onda, u noćnome za Trst i u dnevnome Ponte Rossu koji je postojao samo za nas. Kao što danas, čvrsto i sigurno, opstaju: besparica, nezaposlenost, letargija, besperspektivnost, strahovi za sutra, nezadovoljstvo, pognute glave i utišani glasovi, koji sve rjeđe zapjevaju sa Silvanom.

Lupiga.Com

 

Anketa

Treba li zabraniti zvijezdu petokraku?

Kolumne

  1. Sledi uvlačenje Velikom Vođi i širenje zadaha slobode

    21.03.2014.

    Dinko Gruhonjić

    Sledi uvlačenje Velikom Vođi i širenje zadaha slobode

  2. Superhikovska operacija koju nam prodaju

    13.03.2014.

    Mladen Barbarić

    Superhikovska operacija koju nam prodaju

  3. Nogometna reprezentacija Hrvatske najčvršći je bastion tuđmanizma

    09.03.2014.

    Dragan Markovina

    Nogometna reprezentacija Hrvatske najčvršći je bastion tuđmanizma

Referendum

E-ciklopedija

  1. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  2. Japanske čestitke i razglednice
  3. Russellov čajnik
  4. Tolerantia - film
  5. Povijesni put Hitlerove 'klonje'

Recepti

  1. Piletina u košuljici od sezama
  2. Kobasice na studentski
  3. Voćna salata od jagoda i avokada
  4. Slani muffini
  5. Pijani čaj
Projekt se provodi uz pomoć: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Kako Mujo klonira Fatu?
-Ševi je dok ne klone!
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije