O USPOMENAMA

Ponte Rosso nostalgija

08.03.2012.
O USPOMENAMA: Ponte Rosso nostalgija
Jugonostalgija se može prevladati. Ta, tko mi brani da odem na Bled, Bohinj, Roglu na koju sam u jeku skijaške sezone stigla u cipelama. Ili na Cetinje, na Sveti Stefan čije me spominjanje asocira na Sofiju Loren, u Titograd, bez obzira kako se danas zove. Slobodno se mogu prošetati po Keju u Novom Sadu, promatrati panoramu sa Petrovaradina i disati punim plućima na Fruškoj Gori. Mogla bih i sada otputovati na doček neke nove godine u Sarajevo, ugrijati se begovom čorbom u Morića hanu, pozdraviti Neretvu sa mostova Mostara, posjetiti u mislima Aleksu Šantića i Himzu Polovinu

Dok autobusom zvoni glas Silvane Armenulić, i žive i nežive, s kojom svi pjevaju – Noćas mi srce pati … prenaglo me probudi taj refren i eto me, nekoga Osmoga marta, u međuprostoru oblaka, u kome nisam sigurna da li taj dan više postoji, osim kao obični, svakodnevni datum. Kad bih počela samo ponešto nabrajati, bila bih stopostotni jugonostalgičar. A nisam. Nego nosim u sebi žal za prošlošću. Ne za mladošću, nije to bilo baš nešto osobito. Ali prošlost – u njoj je cijeli život.


Kad bih počela samo ponešto nabrajati, bila bih stopostotni jugonostalgičar. A nisam. Nego nosim u sebi žal za prošlošću (FOTO: autobusi.org)

Jugonostalgija se može prevladati. Ta, tko mi brani da odem na Bled, Bohinj, Roglu na koju sam u jeku skijaške sezone stigla u cipelama, na Kranjsku Goru ili u čarobni Preddvor. Ili na Cetinje, na Sveti Stefan čije me spominjanje asocira na Sofiju Loren, u Titograd, bez obzira kako se danas zove, to je isti grad, u Đenović, na praznik mimoza. Slobodno se mogu prošetati po Keju u Novom Sadu, promatrati panoramu sa Petrovaradina i disati punim plućima na Fruškoj Gori. Ili skrenuti u Paraćinu za Zaječar, preko Rtnja i Čestobrodice na kojima je uvijek bila neka jesen i gdje mi se u septembru činilo da će mi se gume otklizati na poledici. I onda je, kao i sada, bila glava u torbi u vožnji po Ibarskoj magistrali do Čačka, pa ravno u centar Gornjega Milanovca. Ima vjerojatno i u Kragujevcu još nekih sjećanja na Crveni barjak i sačuvanih vrijednih uspomena na Desanku i njene stihove.


Mogla bih i sada navratiti u prelijepi Počitelj (FOTO: Lupiga.Com)

Beograd je posebna priča jednoga života, koncerti, prijatelji, ljubavi, Deligradska, Miklošićeva, Miloša Pocerca, Jurija Gagarina, Admirala Geprata. Mogla bih i sada otputovati na doček neke nove godine u Sarajevo, ugrijati se begovom čorbom u Morića hanu, pozdraviti Neretvu sa mostova Mostara, posjetiti u mislima Aleksu Šantića i Himzu Polovinu, navratiti u prelijepi Počitelj i sa stećcima popričati o još nečijoj prošlosti, spustiti se po opasnim serpentinama do Boračkoga jezera. Ne naginji se kroz prozor i vlak za Doboj, adresa koju i sada pamtim – Ćuprijska, Soliter 3. Ohrid, Sveti Naum, slika sa ciganskim orkestrom, Struške večeri poezije - bili su povremeno stalni dio mog života. Kadgod čujem ime Biljana, pomislim: Biljana platno beleše … davno beše.

ODJEB JE LANSIRAN: Vi ćete mi govoriti da sam ja 'crvena opasnost' i 'urbana Jugoslovenka'?

DOZA NOSTALGIJE: Naša djeca vezu između ova dva predmeta nikada neće otkriti

ČUVAR ADRESE: Ne ide moj dida nikako, zar ne vidiš da tonemo

Nije to jugonostalgija. To je život. Stvaran, a ne sanjan. I koji i danas proživljavam i od toga bivšega tkam sadašnji. Nešto zaboravim, ponešto dodam, nisam od velike mašte, ne izmišljam. Samo ono što znam i što sam vidjela istinski doživljavam i oživljavam i danas. Sva ta mjesta nisu se pomakla, nisu postala Pompeji, ponegdje bih još naišla na iskrenu dobrodošlicu. Gradovi su isti, a sve se nadam da i mi, oni koji smo bili u njima nekada, da smo isti mi i sada, al' znam da nismo.

Krenem tako sad jednom godišnje u Veliku Kladušu ili na Arizonu, u potrazi za nekom jeftinijom potrepštinom kao što su: karniše, zavjese, komplet za ručavanje, dječje trenirke i buce, TV antena, jakna od perja i slične (ne)važne stvari. I od toga napravim pravi izlet u inozemstvo. Prelazim granicu i, kad zatvorim oči između „linije razdvajanja“, u jednu misao stane sve. Od Zone B do Skadarskoga jezera. Pa pomislim: kuda li sam to krenula, u koju ono državu. O, kako smo samo svi postali bogatiji! Kako nam je sada inozemstvo blizu! Sa svih strana i na maloj udaljenosti okružuje nas - inostranstvo. Te silne strane države! Nismo ni svjesni svoga bogatstva. Ne moramo se više truckati satima u noćnom autobusu i tamo i nazad, strahovati što će nas carinik pitati na talijanskom ili njemačkom koji ne razumijemo. Sada nas lijepo pita na stranom jeziku koji smo mi u međuvremenu naučili. I skupo platili tečaj.


Trst, Ponte Rosso (FOTO: Aredamento.com)

Nostalgiju zvanu protekli život mnogi zamjenjuju, da li iz neznanja ili zavisti, sa jugonostalgijom. Najčešće da omalovaže, ismiju i podsmiju se, nadvladaju i uvrijede, kao da mogu prisiliti na zaborav. Nostalgija je to, prijatelji moji, za Ponte Rossom. Kad smo znali da živimo i još uvijek željeli bolje sutra, ne znajući da nam ono izmiče. Žal je to za željama što su bile naše najveće bogatstvo. Ponte Rosso nije bio samo u Trstu. Bio je i u Rimu, Firenzi, na Olimpu, na Meteorima, u Delfima, Ateni i Pireju koji je za mene isto što i Melina Mercouri i „Djeca Pireja“. Nikada ponovo neću vidjeti Ponte Rosso pored egipatskih piramida i sfinge, u Sueskom kanalu, u Haifi i Jeruzalemu. Kao ni u Kijevu, Dnjepropjetrovsku, Odesi i u dubini Crnoga mora.

Nije to više ni važno, jer, mjesta se mijenjaju, a uspomene ne. U tome je naša prednost, svih nas koji imamo uspomene. Pa makar i na rasklimani i prašnjavi autobus calypso što je klips'o za Trst u čast nekoga Dana žena. Možda je bilo glupo i nepotrebno, ali bilo je veselo, bezbrižno i opušteno druženje. Bez razmišljanja o tome što će biti za jednu ili pet godina. Mi, obične zaposlene žene, sve odreda članice sindikata, i sa plaćenom i neplaćenom članarinom, predvođene Silvaninim glasom. Da li smo mogle misliti da nećemo smjeti spomenuti Osmi mart ni kao datum, a sebe uvjeravati da su Rosa Luxemburg i Međunarodni dan žena samo jedna strofa neke sevdalinke. Onda, u noćnome za Trst i u dnevnome Ponte Rossu koji je postojao samo za nas. Kao što danas, čvrsto i sigurno, opstaju: besparica, nezaposlenost, letargija, besperspektivnost, strahovi za sutra, nezadovoljstvo, pognute glave i utišani glasovi, koji sve rjeđe zapjevaju sa Silvanom.

Lupiga.Com

 

Anketa

Hoćete li potpisati zahtjev za referendum protiv davanja autocesta u koncesiju?

Kolumne

  1. Katolička stranka? To, majstore, to!

    17.10.2014.

    Igor Mandić

    Katolička stranka? To, majstore, to!

  2. Ogradimo LGBT zajednicu i strpajmo je u geto!

    15.10.2014.

    Oliver Frljić

    Ogradimo LGBT zajednicu i strpajmo je u geto!

  3. Čaj u Sahari

    14.10.2014.

    Marko Pogačar

    Čaj u Sahari

E-ciklopedija

  1. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  2. Japanske čestitke i razglednice
  3. Russellov čajnik
  4. Tolerantia - film
  5. Povijesni put Hitlerove 'klonje'

Recepti

  1. Piletina u košuljici od sezama
  2. Kobasice na studentski
  3. Voćna salata od jagoda i avokada
  4. Slani muffini
  5. Pijani čaj
Projekt se provodi uz pomoć: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije