OTKUP SIROVE KOŽE: Tri pisma o sudbini, prijateljstvu i praštanju

Ivor Car

20. svibnja 2011.

OTKUP SIROVE KOŽE: Tri pisma o sudbini, prijateljstvu i praštanju

Vrijeme je da na ovom mjestu nastavimo sa serijom dirljivih priča jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika, Abdulaha Sidrana. Nakon što smo vam donijeli prve dvije „ispovijesti“, koje nasumice objavljuje Dnevni Avaz, vrijeme je da pročitate i treću, u kojoj Sidran koristi svoja privatna pisma. Radi se o pismu koje mu je poslao profesor književnosti, decenijama nakon mature, te o pismima koje je Sidran dobio od Jacquesa Chiraca te književnika Asmira Kujovića, gdje mu se ispričava jer je nešto loše o njemu napisao godinama ranije

Pismo prvo:

Svome negdašnjem učeniku Abdulahu Sidranu, koji je postao književnik, 20. jula 1985, dvadeset godina poslije mature, piše njegov razrednik, profesor književnosti Juraj Marek (1920-1992).

Dragi Avdo !

Na muci s riječima (opiru se lukavstvima da se u njih pretoči čak i dašak duše) – opredjeljujem se  za „radost“: tvoj ponovljeni, a ovaj put i te kao glasno potvrđeni uspjeh za mene je upravo radost, pa i više od toga: zadovoljstvo što život nije baš sasvim izgubio smisao da svijetlim trenucima pokuša da nadomjesti patnje ne baš bezazlenih udaraca što ih na sve strane dijeli bez izvinjenja te tako potvrdi i neku mjeru smisla za pravednost. Svaki put se sjetim tvojih ličnih nevolja, kojih nije bilo malo, otkako smo se – 1962 – upoznali u tvom trećem razredu.

Nije, nažalost, bilo prilike da se sretnemo do danas čak od mature. U svom, istina nepouzdanom, sjećanju ne mogoh da te nađem među sudionicima proslave desetgodišnjice kod „Zize“. (A možda se varam ?) Još mi je više žao što moj „C“ nije predvidio obilježavanje dvadesetgodišnjice. Tako su pale u vodu i te rijetke šanse. Moram priznati: o onom što se događalo poslije škole do danas znam – vrlo malo. Vjerovatno: uobičajeni tok stvari. U godinama školskog rada zbližimo se, čak veoma zbližimo, sprijateljimo, s mnogim mladim ljudima, podijelimo s njima i mnoge, svijetle i tamne, intimne trenutke, poradujemo se savladanim preprekama, učini nam se, tako, da će veze potrajati svježe ko zna dokad, a onda se školovanje završi, raziđemo se, svako za svojom zvijezdom (ili mrakom), i počne zaboravljanje, udaljavanje, a draž bliskosti i saučesništva postepeno ishlapi. Pa se na nekoj desetogodišnjici, ili dvadesetogodišnjici, nađu mahom  samo sjećanja ! I žaljenje. Što je bilo, toga većinom više nema. Ugasio se rumeni sjaj mladalačke romantike, što smo je i mi stariji s vama uzbuđeno dijelili. Romantike ? Upravo nje, uprkos svim grubostima i bezočnostima života već tad u mladosti. I mukotrpno je onda saznanje da je sve to baš tako i da pojave koje od pomenutog odstupaju predstavljaju neuobičajene, osebujne iznimnosti.

Tebi od srca hvala za prijateljska sjećanja što si ih evocirao u nekoliko svojih intervjua. Uzbudljivo je saznanje da nisi zaboravljen i da trenuci zajedništva mladih dana znaju da traju, živo i iskreno, i u zrelim godinama ! Ipak – da opet damo riječ životu pravednom – ti si i u času našeg poznanstva bio (neotkriven, možda) pisac i svoj put do stvaranja i samopotvrđivanja našao bi i sam. Ukoliko je o meni riječ – sebi priznajem samo dvije stvari: volio sam i volim onaj neobični, zagonetni svijet riječi potekao iz plemenitog čovjekovog inata, iz iskrenog straha pred beskrajem i potrebe da zaviri u nj, da mu se pridruži. Volim taj svijet što ga svojim maštovitim poletom tka, darovit i nemiran, čovjek, vizionar. Volio sam i volim, također, drugovanje. Bojažljiv, uza sve to, u općenju s ljudima, lako sam nalazio zajednički jezik s bezazlenom, zanesenom mladošću, tako čežnjivom da poleti, da pronađe zaboravljene Atlantide. U saobraćanju s njom iznenada sam otkrio i neku vlastitu drevnu potrebu za zajedništvom u traganju za istinama, potonulim ili na drugi način skrivenim…

Ima nečeg izvornog i punokrvnog, i beskrajno aktuelnog, u tvom otiskivanju od obala pouzdane svakodnevnice na pučinu nepoznatog, pod „kožu“ stvari, ka nepočin-polju mogućeg nepovrata. To zvijezdama snova orošeno razdoblje počinjanja življenja, te prve patnje i razočarenja što se zaboravljaju snagom mladelačkog rascvjetavanja ! I sam se ponekad predajem svjetlucavim uspomenama vlastitog negdašnjeg življenja znajući da su najvedrije, najpunije nade bile – oči što su gledale u svijet lijep i svirep očekujući bajke. Oči, ali i srce željno da se raduje…

Na vrata mi pokuckuje starost: djetinjstvom i mladošću branim se od kraja. Tog nepojmljivog ništa. Ti si, srećom, otškrinuo drugu kapiju. A možda i nije srećom, nego što moraš. Kako bilo da bilo, tvoj dokaz o vlastitom ljudskom porijeklu veoma je uvjerljiv i veoma me raduje…

Moja čestitka, koja to i nije u pravom smislu riječi (a ni ne treba da bude: njih si se nadobijao u zadnje vrijeme s mnogih uglednih mjesta !) – poprilično kasni. Ti oprosti: u mom životu je i inače uvijek bilo malo smisla za žurbu, a nisam želio da ti kažem ništa konvencionalno. Dok ti pišem, sjećam se jednog nevisokog momčića što je razrednikovu dopisnicu upućenu njegovoj majci danima nosao u džepu i jednog je dana, smjelo i obješenjački, i pokazao objašnjavajući zašto majka ne dolazi. Sjećam se mladića s kojim sam dugo i često razgovarao i sporio se oko njegove nesigurnosti i lutanja i koji je na jedan od najozbiljnijih razgovora poveo i žutokosog svjedoka, otkrivši mu da razrednik možda ima i pravo, ali kako mu to priznati ! Sjećam se gimnazijskog „problema“ koji briljira na maturi i bitnom ojačavši izvore svoje upornosti, odlazi na faks da se bavi literaturom…

Bili su to dani za nezaborav. Po čemu, možda ćeš se upitati. Baš po tim i takvim „sitnicama“ kojih je bilo napretek i koje, vjerovatno, „život znače“. I drugovanje čine drugovanjem. I traju.

Da te slava ne pobijedi, već da je ti baciš na koljena, to najviše od svega želim. Da sačuvaš u sebi što više od onog Avde Sidrana iz školskih klupa, od njegovog divnog nemira. Bolnog i dragocjenog u potrazi za vlastitim bićem, za vlastitim svijetom, što u svakom od nas živi, na svoj način, ali je malo nas kadro da ga prevede u jezik, u postojanje.

Srdačno,

Sarajevo, 20. jula 1985.         

Juraj Marek


Pismo drugo:

Povodom primitka Nagrade Slobode PEN-centra Francuske, čestitkama pjesniku Sidranu

pridružuje se i predsjednik Republike Francuske Žak Širak,

Predsjednik Republike

Paris, 6. marta 1996.

Gospodine,

Želim da vam se srdačno zahvalim što ste mi se obratili i posvetili mi francuski prevod vašeg djela “Ja ostrvo sam u srcu svijeta“, koje sam čitao sa velikim interesovanjem.

Vaša prekrasna zbirka, pisana u najcrnjim satima rata u Bosni, pokazuje vašu stalnu borbu za slobodu. Ona je poruka nade za sve one koji žele putem pomirenja graditi trajan mir u Bosni i Hercegovini i u regiji.

Molim vas, gospodine, da primite izraze mog osobitog poštovanja.

Žak Širak


Pismo treće:

Mladi pjesnik Asmir Kujović javlja se starijem kolegi, s jednim izvinjenjem i mnogo lijepih želja.

Sarajevo, 7.6.2007.

Dragi Avdo,

Prije neki dan sam se sjetio da sam jednom davno, 1997. godine, nešto loše napisao o Vama u novinama, pa sam Vas htio zamoliti da mi to halalite.

Srdačno Vas selamim i pozdravljam i želim Vam dobro zdravlje i svako dobro.

Vaš,

Asmir Kujović

Abdulah Sidran

Pročitajte i prva dva dijela:

OTKUP SIROVE KOŽE: U njegovoj duši nikad nije prestao posmrtni plač

OTKUP SIROVE KOŽE: Godina u kojoj je zapečaćena sudbina braće Sidran