PET GODINA NAKON UBOJSTVA: Ana Politkovskaja - zar sam činila podle stvari?

Jerko Bakotin

16. studenog 2011.

PET GODINA NAKON UBOJSTVA: Ana Politkovskaja - zar sam činila podle stvari?

Prije skoro pet godina ubijena je poznata ruska novinarka Ana Politkovskaja. Ubojstvo žestoke kritičarke režima suvremenog cara i bivšeg agenta KGB-a, Vladimira Putina, izvršeno u liftu njene zgrade u Moskvi nikada nije riješeno. Točnije rečeno, riječ je o pravom smaknuću: Politkovskaja je svojim pisanjem zaradila dva metka u prsa, jedan u rame i jedan, iz neposredne blizine, pravo u glavu. "Gotovo cijeli današnji naraštaj ruskih novinara i medija su komedijaši", pisala je novinarka u tekstu koji Lupiga ekskluzivno objavljuje na našem jeziku. Za sebe kaže - "Ja uopće nisam politički borac. Pa zar sam činila podle stvari? Samo sam pisala o onome čemu sam svjedočila."

[Ovaj tekst pronađen je u računalu Ane Politkovskaje i očito je bio određen za javni govor u inozemstvu. Objavljen je u posebnom izdanju novina Sojuz žurnalistov, posvećenom ovoj novinarki. Tekst je uvršten u knjigu „Zašto“ (Novaja gazeta, Moskva) koju su Anini suradnici iz Nove gazete priredili zajedno s njenom djecom. U knjizi su sabrani razni Anini novinarski tekstovi (dovršeni i nedovršeni), komentari njezinih javnih govora, uspomene bliskih joj ljudi, reakcije ruske i svjetske javnosti na njezino ubojstvo. Na kraju knjige su i lirski tekstovi koje je pisala. U knjizi je sabrano sve ono što je Anu brinulo, njezine reakcije na događaje u Rusiji.]


Ana Politkovskaja

Izašao „komedijaš“ na cirkusku pozornicu i krenuo zabavljati publiku. Njegova zadaća bila je da ni u kom slučaju ne smije ražalostiti publiku. Zbog toga što komedijaš nije uspio nasmijati gospodu koja su došla na predstavu, publika ga je izviždala, a gazda cirkusa ga je istog trena otjerao. Gotovo cijeli današnji naraštaj ruskih novinara i medija koji stoje na raspolaganju su komedijaši. Svi oni zajedno čine grupu komedijaša. Njihova je zadaća zabaviti publiku, a ako će pisati o ozbiljnim temama, onda samo o tome kako je dobra „vertikala vlasti“ u svim svojim manifestacijama. Napominjem: predsjednik Putin se u zadnjih pet godina trudio graditi tu „vertikalu vlasti“ koja se i sastoji od toga da sve činovnike, od prvog do zadnjeg, svu birokratsku hijerarhiju određuje ili on osobno ili oni koje je on odredio. „Vertikala vlasti“ je takvo stanje državnog uređenja u kojem je s rukovodećeg polja udaljen svatko tko je sposoban misliti drukčije od svog nadređenog. Kod nas se, to stanje zajedno s administracijom koja služi predsjedniku Putinu, a koji je zapravo glavna karika što upravlja zemljom, zove „NAŠI“.


Putin je "dobri" demokrat, a političari liberalnog usmjerenja po toj su definiciji "loši" demokrati

„Naši“ – to su oni koji su s nama. Ako oni koji nisu „naši“ nisu s nama onda su neprijatelji. Velika većina medija upravo i opisuje taj dualizam: kako su naši dobri i kako su odvratni naši neprijatelji. Neprijatelji su u pravilu opisani kao oni koji su se „prodali Zapadu“, to su političari liberalnog usmjerenja, borci za ljudska prava, „loši“ demokrati (lik „dobrog“ demokrata je lik Putina). Ispostavilo se da novine i televizija na prve stranice i u prve retke stavljaju izvještaje o tome tko su oni koji nisu „naši“ i kakve su nagrade dobili za svoju djelatnost na Zapadu. Pritom su novinari i mediji svom dušom zavoljeli svoju cirkusantsku baraku. Borba za pravo na nepristranu informaciju i služiti toj informaciji, a ne administraciji predsjednika, stvar je prošlosti; u profesionalnom krugu kojem i ja pripadam nastupilo je vrijeme intelektualnog i moralnog zastoja. Potrebno je reći da se kolege ne srame tog nazadovanja koje je profesiju novinarstva ponovno pretvorilo u propagandu u korist onih koji imaju vlast, otvoreno priznajući da informaciju o „ne našima“ dobivaju izravno od djelatnika administracije predsjednika, kao i to o čemu treba pisati, a o čemu ne. Što se događa onima koji ne žele sudjelovati u toj predstavi?

Oni su zločinci. Ovo nije ni šala ni preuveličavanje. To što se nalazi oko nas je vakuum. Kada od tebe bježe činovnici, kada je sastanak javan i kada se veoma vole tajni razgovori. Opet kao u sovjetska vremena. Istina, onda su se tako družili predstavnici establišmenta sa stranim novinarima – razgovori su se odvijali u malim gradskim parkovima, u zatvorenim domovima do kojih novinar i činovnik stižu različitim putevima. Kao uhode-ilegalci. Novinare takvih novina kao što su naše - jedinstvene preostale opozicijske novine u demokratskom krilu – ne pozivaju ni na jednu press konferenciju ili na sastanak na kojem se pretpostavlja prisutstvo predstavnika kremljevske administracije: naravno zato da ne bi ti predstavnici osumnjičili organizatore za simpatije prema takvom mediju kao što je Novaja gazeta. Moguće je da će sa strane to izgledati smiješno. No, nama je to vrlo žalosno. Moj zadnji službeni put na Sjeverni Kavkaz u Čečeniju, Ingušetiju, Dagestan, bio je u kolovozu.


Grozni u jeku rata

Znate li kako sam intervjuirala jednog visoko pozicioniranog čečenskog činovnika na temu kako napreduje amnestija boraca koju je objavio direktor FSB-a? Napisala sam mu na papirić adresu u Groznom – razrušena privatna kućica s polurazrušenom ogradom na kraju grada – i predala mu je tiho, kao slučajno. Bez ikakvih dodatnih riječi. Još smo se u Moskvi dogovorili o tome da ću doći i da ću moliti za intervju. U roku od 24 sata on je poslao na tu adresu čovjeka koji je samo rekao: „Zamolili su me da vam prenesem: Sve je u redu“. To znači da će činovnik doći. Točnije, doći će pješice, s mrežastom vrećicom u rukama, kao da je otišao po kruh. Tako se i dogodilo. Informacija koju sam dobila od činovnika bila je neprocjenjiva i senzacionalna. Ona je u cijelosti pobijala službenu verziju o amnestiji. Tu informaciju sam dobila u sobičku od dva kvadratnih metra sa sićušnim, gusto prekrivenim prozorčićem – to je bila bivša šupa, do rata je služila kao šupa, a kada je domaćinova kuća bombardirana, šupu su preuredili u kuhinju, spavaću sobu i kupaonicu. Domaćini me nisu bez straha pustili ovamo, oni su moji stari prijatelji o čijoj sam nesreći, otmici njihova sina, pisala prošlih godina. Zašto smo se činovnik i ja tako ponašali? Možda smo ludi? I čini li nam se ova igra egzotičnom? Ni slučajno.

Javni kontakt takvog opozicijskog sakupljača informacija kao što sam ja ili neki drugi novinar Nove gazete i službenog činovnika, „našega“ slično je pozivu na smaknuće. Usput, taj isti visoko pozicionirani činovnik, doveo je u taj sobičak-šupu borce koji žele predati oružje, ali ne žele sudjelovati u službenoj predstavi. Ti borci su mi ispričali gomilu zanimljivih detalja o tome zašto se nitko ne želi predati službenoj vlasti: zato što vlast ne zanimaju ljudske sudbine već samo vlastiti PR. Usput, formulacija da se „nitko ne želi predati“ kod ljudi koji su upoznati sa situacijom, izazvat će javno negodovanje. Dakako! Tjednima su na ruskoj televiziji pokazivali nekakve ljude koji su objašnjavali da su došli „prihvatiti amnestiju“ vjerujući Ramzanu“ (Ramzanu Kadirovu – čečenskom favoritu predsjednika Putina kojega je predsjednik imenovao za premijera te republike, nimalo ne brinući o tome što je Ramzan jednostavno glupan, čovjek bez obrazovanja, bez pameti i bez ikakvog talenta osim sposobnosti za banditizam i razbojstvo). Na takve skupove dovode mnoštvo „komedijaških“ novinara (mene NIKADA ne zovu), oni sve uredno zapisuju, snimaju, predaju u svoje medije i tako se rađa potpuno izobličena slika stvarnosti. Zato je ugodna očima onih koji su „objavili amnestiju“.


„Vertikala Putinove vlasti“ dosegla je nevjerojatne vrhunce u usporedbi s prijašnjim vremenima

Na rad u podzemlju se ne privikneš. Za vrijeme drugog rata, od 1999. godine upravo se tako i radilo na Sjevernom Kavkazu. Otpočetka smo se skrivali od federalaca, no uvijek smo ilegalno komunicirali s njima preko ljudi od povjerenja. Pazeći da ostali ne vide i ne obavijeste o tome nadređene generale. Onog trena kada je u Čečeniji pobijedio putinovski plan čečenizacije (uništavanje „loših“ Čečenaca, u odnosu na Kremlj, silama drugih, „dobrih“, onih koji su lojalni Kremlju), isti način rada proširio se i na komunikaciju s „dobrim“ čečenskim činovnicima. Otprilike ista stvar dešava se i u Moskvi i u Kabardino-Balkariji i u Ingušetiji – virus se veoma proširio. Međutim, lakrdijaštvo ne traje predugo i vlast koja se koristi uslugama „komedijaša“ je trula vlast. Čišćenja informacijskog polja koja su provedena u Rusiji apsolutna su laž koju su organizirali činovnici u korist „pravilne slike Rusije za vrijeme vladavine Putina“ – pred našim očima nižu se tragedije koje su sposobne potopiti svaki nosač aviona bez obzira na njegov snažni vanjski izgled, a s kojima vlast ne može izaći na kraj. Mislim na nedavne događaje u Kondopogi (malom gradiću u Kareliji na sjeveru Rusije na granici s Finskom) – eksplozija kavkaskih razaranja sa smrtnim ishodima, razaranja podgrijana votkom.

Nacionalističke povorke, „patriotska“ premlaćivanja pripadnika drugih narodnosti – sve su to posljedice vlasti koja laže, odsustvo istinskog dijaloga između vlasti i naroda, vlasti koja zatvara oči na to da narod u velikoj većini živi užasavajuće siromašno, da se realna razina života svugdje osim u glavnom gradu kardinalno razlikuje od deklariranog, da je korupcija „vertikale Putinove vlasti“ dosegla nevjerojatne vrhunce u usporedbi s prijašnjim vremenima, da je stasalo pokoljenje mladih ljudi koji su ozlojeđeni zbog siromaštva i neinteligentni zbog lošeg školskog obrazovanja ... Mrska mi je carujuća ideologija: „naši“ – „ne naši“, „svoji“ – „tuđi“. Ako je „naš“ novinar, onda su tu nagrade, ugled, možda ga pozovu i u Dumu. Upravo pozvati, ne izabrati. Kod nas ne postoje izbori za parlament u uobičajenom smislu te riječi, s borbom za glasove, s predstavljanjem programa, s debatama. Kod nas u Kremlj pozivaju one koji su potpuno „naši“ i koji „služe na čast“; u partiju „Jedinaja Rusija“ primaju sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Ako je novinar „ne naš“, ako je „tuđi“ onda je upravo to garantirani zločin. Nikada nisam težila takvom zločinu – izbaciti delfina na suho.


Ubijena novinarka nije pisala o prijetnjama smržu, misleći da su sve to sitnice

Ja uopće nisam politički borac. Pa zar sam činila podle stvari? Samo sam pisala o onome čemu sam svjedočila. I ništa više. Namjerno ne pišem o svim ostalim „divotama“ puta koji sam izabrala. O trovanju. O zadržavanjima. O prijetnjama u pismima i na internetu. O obećanjima preko telefona da će me ubiti. Mislim da su sve to sitnice. Glavno je imati priliku činiti bitnu stvar. Opisivati život, svakodnevno u redakciji primati ljude koji nemaju više kuda poći sa svojim nevoljama: vlast ih je napustila, to što im se dogodilo ne uklapa se u ideološku koncepciju Kremlja i zato se priče o njihovim nevoljama ne mogu praktički nigdje pojaviti, ni u jednom mediju, osim u našim novinama koje se zovu Novaja gazeta.

Lupiga.Com via Sojuz žurnalistov

S ruskog specijalno za Lupigu prevela Sabina Folnović