Još do prije nekoliko godina mislio sam da je pitanje identiteta sasvim nevažno i da se time bave samo oni koji su nazadni i koji ne vide da je tradicija samo uteg i element sputavanja. Ali kada sam počeo razmišljati otkud mi izviru književni motivi i što mi nadahnjuje pripovijedanje i stihovanje, shvatio sam da je, koliko god bježao od toga, socijalni i svaki drugi ambijent u kojem sam rođen i odrastao itekako važan za moje pisanje, kao što mi je za pisanje važan i pokušaj bijega od tradicije i od svega toga u čemu sam odrastao. Ove su pjesme nastale iz tog raskoraka.

 

 

STRUJA

Svaki put kad nestane struje
Pred publiku silazi kino-operater Alija
Suh i nizak
S cigaretom u prstima
Uperi ručnu lampu u vlastito lice
I započne monodramu
Koju uvježbava danima i noćima
Ljudi se smiju
Aplaudiraju
Zvižde i vrište

Alija u garaži svake noći priprema nove točke
Vjeruje jedino u krhkost naših trafostanica i dalekovoda
Koji umiru taman koliko je potrebno
Za nastavak vjerovanja da će struje jednom nestati zauvijek
A baš toliko treba da Alija izvede sve što je uvježbao
I da malo improvizira naravno

 

JUGOSLAVIJA

Njemu je Jugoslavija
Did Mijo kad dođe na urlap
Iz Wiesbadena
Donese čokolade milka s lješnjacima
I kiselog njemačkog kruha crnog
Mole Boga pod slikom maršala Tita
Kite bor
Puna kuća bude za njegov imendan

Njemu je Jugoslavija
Sedmi osnovne
Božić je a on u školi
Pust razred pusta škola
Od katolika samo on i još troje
Posramljenih
Njihovi su roditelji još uvijek
Vjerovali

 

RADE ŠERBEDŽIJA

Gutin stričević Jozukić
Kako ne znaš Jozukića
Dobro nije važno
Gutin stričević Jozukić
Kako ga nećeš znat
Oženio onu jednu gadnu iz Kongore
On dobio penziju njemačku
Dvi iljade maraka
To je invalidska
Jer je gluv
A svak zna da gluv nije

Šta ti je bilo
Radili oni jednom negdi
Oko Rozenajma negdi
I pukne nešto s plinom
Jedan na mistu mrtav
Drugi jedva priživio
Jozukiću bogami ništa
To je taka raca
Sritna

Prošla dva dana
Jozukić kod doktora
Gluv
Gluv i gluv
Tri godine ga prigledali
Svi mogući likari
I švapski i naši
Sprave kažu da mora sve čut
Ma Jozukić ne čuje ništa
Gluv ko planina
To je na psihičkoj bazi
I dali mu penziju šta će

Vidiš rodijače moj
To ti je glumac
A ne onaj kako se zove
Rade Šerbedžija


KARAULA

Veliki crni pas
A oko njega ništa osim križeva
Križeva kamenih i velikih
Ispod kojih davno istrunuše kosti
Starih fratara
Križeva drvenih i propalih
Ispod kojih crvi poćopaše
Meso gipsera što su u kovčezima
Dovoženi sa švapskih bauštela
Meso mladića što su ginuli na raskršćima
Münchena, Beča, Züricha
Ili se samo zabijali u stabla pored drumova
Na kraju svega
Meso topovskog mesa
Meso žena majki i sestara
Koje su se smanjivale od čekanja
Sve dok se ne bi svele na mjeru dječjeg groba
Na groblju Karaula
Što strši nad Duvnom

Veliki crni pas
Bijesan od vjetrova
S Vrana, Čvrsnice i Ljubuše
Divljih očiju
I s rebrima što izbijaju kroz tanku opnu kože
Digao lijevu nogu
I sav drhti dok pušta mlaz prozirne tečnosti
Po drvenom križu
Na kojem piše:
ILIJA ĐIKIĆ
1952 – 1991
Onda se spušta u polje
Među svoje

Sad više nema nikoga
Dim izaziva treperenje u plućima
A utroba mi mlaka i vlažna
Kao curci pseće mokraće
Što klize po drvenom križu
Moga ćaće


KAZNA

U ostavštini fra Joze Križića, koja se čuva u Franjevačkom samostanu u Tomislavgradu, ima dokument nastao 17. prosinca 1981. godine. Trag o postojanju tog dokumenta postoji u knjizi "Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik". Piše ovako: "Dana 12. 11. 1981. godine, za vrijeme međučasovne pauze došlo je do oštre prepirke između Mašić Marije i Miškić Marije s jedne strane i Zahirović Đemke s druge strane – učenice istog odjeljenja. Povod za svađu bila je nedavna osuda duvanjskih fratara-kleronacionalista Vlašić Ferde i Križić Joze. Mašić Marija je pred kolegicama tvrdila da su fratri nepravedno osuđeni, našto je Zahirović Đemka primijetila da je pravilno što su osuđeni, jer su radili protiv naše zemlje. Na Đemkinu primjedbu Mašić Marija je reagirala vrlo oštro, riječima: 'Ti nemaš pravo da spominješ fratre. Ti imaš svoga hodžu.' U razgovor se upočetku umiješala i Miškić Marija, te su obe zaprijetile Đemki, da, ako još jednom bude spominjala fratre, da će je pretući."
    Odgojno-disciplinska komisija Osnovne škole "Boriša Kovačević" kaznila je učenicu Mašić Mariju prebacivanjem u drugo odjeljenje, iz Sedmog tri u Sedmi pet, to jest iz prijepodnevne u poslijepodnevnu smjenu.
    Deset godina kasnije počeo je rat.


ODLUKA

Sad će evo dvadeset godina da je morao otići
I dosad se nijednom nije vratio
Drugi se vraćaju jednom godišnje
Dva dana pa u Makarsku
Ali njega nema
Ne miče se iz svog Osla
Ni za koga ne pita
Na jug ne šalje ni pare ni selame
Ne donose mu sudžuk rakiju i kiseli kupus
Neće da zna

Primiče se šezdeseta
Razredniče
Život se sveo samo na odluku da nikad više
Ne vidiš Duvno
Osim ponekad u snu

Kad se probudiš nastaviš sanjati
Da ima nešto o čemu odlučuješ
A odlučio si tako kako si odlučio


DODIR

Jednom tjedno
Najviše dvaput
Više od godine dana
Njih dvoje
Prolaz Milivoja Dežmana presvučen bojom njezinih božurnih obraza
Kava i zaboravljeni okus soka od bazge
Uvijek isti razgovori
O poslu
Njenom malom sinu pjesničkog imena
(Krenuo u školu)
Vremenu
Filmovima

On zna da je ona sama
Ona zna da on živi sa ženom
O tome se nikad ne priča
Provedu tako sat vremena
Na rastanku
Dotaknu se vrhovima prstiju
Načas se učini da će iz jagodica niknuti poljubac
Ona lijevo
On ravno
Niz Frankopansku
Vidimo se
Sljedećeg tjedna

 

Pročitajte i ovo:

PJESME NASTALE U RASKORAKU: Ostatak svijeta (I. dio)

Lupiga.Com