Ponos tajkuna

Augustin Trepšić

28. travnja 2008.

Ponos tajkuna

Neobičnu pozornost posljednjih dana privlači mi serija Ponos Ratkajevih koja se već mjesecima prikazuje na HRT-u i koju, kad stigne, gleda većina mojih ukućana. Serija je zapravo tipična obiteljska saga u kojoj je svaki član obitelji na svoj način različit, i po karakteru i po uvjerenjima od onog drugog, što je dovoljno za razvoj fabule bez kraja i konca u kojoj će se njihovi odnosi, do te mjere ispreplesti da će trebati više od 150 epizoda trakavice kako bi se sve sretno ili nesretno, a što je svakako najmanje bitno, razriješilo

Scenarij je za seriju, između ostalih, pisala i Jelena Veljača, a što je znakovito, jer je riječ o novopečenoj hrvatskoj jettseterici, odnosno osobi koja bi možda iz prve ruke mogla crpiti inspiraciju za svoj posao iz odnosa u megalomanskom krugu novca i slave u kojem se kreće, za prikaz sličnih krugova na ovim istim prostorima kojih 70-ak godina ranije. Pa i bez obzira na sve to, mislio sam, ne, ja to neću gledati, kao i svaki drugi normalan čovjek aludirajući na prethodne uspješnice hrvatskih sapunica koje mi nimalo nisu privlačile pažnju. Međutim, sa serijom Ponos Ratkajevih često se događa suprotno te me pred tv ekranom zaustavi, a ponekad i gotovo osupne način na koji likovi poput Vilka ili Franje Valenta izlijevaju bijes na svoju okolinu.

Neke definicije estetike idu tako daleko da uživanje u estetskom dovode u vezu s podudaranjem s nečim što već imamo u sebi, što smo možda već negdje vidjeli ili iskusili. Možda se isti efekt javio i u ovoj situaciji te sam uporno dodijavanje i mrcvarenje svih oko sebe od strane ovih hrvatskih kvislinga odnekud prepoznao. Tek je nešto razmišljanja bilo potrebno da bi mi sinuo i razlog zašto je tomu tako. Način na koji su u seriji prikazani likovi hrvatskih junaka negativnog predznaka neobično me podsjetio na neke stvarne likove suvremenih tajkuna i moćnika našeg tranzicijskog doba. Upadljiva zloća, možda načinjena i greškom scenarija, na licima izvrsnih glumaca Amara Bukvića i Davora Janjića koji glume pomagače okupatora u ondašnjem Zagrebu u doba II svjetskog rata, ne skriva gdje je pronašla svoj okidač: u ovoj jadnoj i napaćenoj današnjici hrvatske zbilje u kojem vladaju oni – prvokapitalci, tajkuni.

Naravno, kontekst situacije nije isti, niti razina izljeva zloće u kojoj hrvatski kvislinzi dakako prednjače, ali ona prosta međusobna komunikacija, onaj seljački govor „neće on nama, mamicu mu ...“ gotovo je identičan s današnjom poslovnom komunikacijom naših tajkunskih moćnika. Kako znam da se hrvatski tajkuni i moćnici ovog doba upravo tako ponašaju i komuniciraju? Niste imali prilike ostvariti kontakt niti s jednim od njih? Vi, sretnici. Možda mi je Jelena Veljača upravo dokaz. Scenaristica koja je, istina, na zakulisan način, ali ipak uspjela ispripovijedati priču o tajkunima iza paravana današnjih hrvatskih jettseterskih krugova. Živost scena u seriji, pogotovo živost likova, konačno me uvjeravaju da je scenarij napisan iz stvarnog autoričinog iskustva, da nije samo plod mašte kako to inače biva u proizvodnji sapunica.

Ako ne priznajete Veljaču kao svjedoka i ne slažete se s ovim ovdje napisanim, onda probajte barem nakratko ostvariti kontakt s bilo kojim „herojem“ našeg „novog doba“. Probajte mu ući u kuću, ako već ne kao prijatelj, a ono barem kao poslovni partner baš u vrijeme prikazivanja navedene serije i doživjet ćete scenu u kojoj naš tajkun u laganom nastupu nervoze odjednom prigovara svojoj ženi što pali televizor baš u vrijeme blaćenja tih povijesnih pralikova kojima je nalik. „Ajd', jeb'li te ti Ratkajevi ...“ reći će kao ovlaš on, međutim, nedvojbeno je povrijeđen prikazom Vilka, Franje pa i Josipa i Ranka u seriji. Dok su  dotad pokraj njega nezamijećeno prolazili Migueli i Juani iz raznih meksičkih i brazilskih sapunica, ovi pak pretci po karakteru i bezobzirnosti to više nikako ne mogu. Dok ih krišom prati kako jedan po jedan odlaze u propast, u njemu je povrijeđen ponos tajkuna dok u isto vrijeme u svoje žene stvara nepotrebnu nelagodu kad dođe vrijeme prikazivanja serije, a kada je on nazočan u kući.

Tako Ponos Ratkajevih pronalazi svoje naličje u ponosu tajkuna. Jednom sam negdje napisao da je pisanje samo utjeha. Kao i gledanje. Stoga, ako zastanete koji put pred ekranom u vrijeme prikazivanja serije, kao što ja to činim, možda se i utješite prikazom tih bezobzirnih pratajkuna u odorama hrvatskih kvislinga koji, eto, barem u jednoj seriji neminovno srljaju u propast.