S UČITELJICOM UDOMILI 600 ŽIVOTINJA: "Ocjene su važne, ali važnije je da djeca postanu dobri ljudi"

Sanja Rapaić

17. travnja 2015.

S UČITELJICOM UDOMILI 600 ŽIVOTINJA: "Ocjene su važne, ali važnije je da djeca postanu dobri ljudi"

I dok okrutnost prema životinjama, iza koje nerijetko stoje maloljetnici, sve više puni stupce crne kronike, u malom gradiću usred kršne Like, rastu neki drugačiji klinci. Učenici Osnovne škole Kralja Tomislava u Udbini svaki svoj slobodan trenutak posvećuju upravo spašavanju i brizi o napuštenim životinjama s kojima nesebično dijele i posljednju kunu svog džeparca. Sa svojom učiteljicom Đurđicom Lukanović Dumančić, generacije školaraca ispravljaju pogreške nemarnih i nemilosrdnih vlasnika koji svoje ljubimce izbacuju na ulicu ili ih, kada ostare i onemoćaju, ostavljaju po ličkim šumama na milost i nemilost divljim životinjama, kiši, snijegu, gladi i žeđi. I upravo tu uskaču ovi mali borci za pravdu čovjekova najboljeg prijatelja.

Do sada su, skromno kažu, sa svojom učiteljicom spasili i udomili preko 300 napuštenih pasa i gotovo isto toliko mačaka. Iako ova skupina malenih spasitelja od lokalne zajednice nema nikakvu pomoć, kada zatreba priskaču im veterinari, a u akcije su se uključili i mnogi roditelji te bake i djedovi.

"Škola jest obrazovna, ali je i odgojna ustanova. Ocjene su, dakako, važne, no mnogo je važnije da djeca postanu dobri ljudi velikoga srca", kaže učiteljica Đurđica Lukanović Dumančić. Ova Riječanka u Liku je došla 1995. godine, nakon "Oluje" i zaposlila se u školi kao učiteljica Hrvatskog jezika. Omiljena među učenicima, Đurđica svojim primjerom pokazuje kako se u školi ne stječu samo znanja, nego se usađuju i razvijaju ljudske vrijednosti, suosjećajnost, empatija i spremnost da se pomogne u nevolji.


Đurđica Lukanović Dumančić (FOTO: Lupiga.Com) 

"Očito mi je u genima pomaganje životinjama, jer je i moj djed Šime spašavao pse davno prije mog rođenja. Prvog psa sam spasila kada sam i sama još bila djevojčica, u osnovnoj školi. Bio je to mali, napušteni Švrćo, kojemu smo sestra i ja spasile život i našle topli dom, na što smo bile silno ponosne. Kada sam nakon Oluje doselila u Gospić, sve je bilo puno napuštenih pasa. Opcija 'okreni glavu i zaboravi', za mene nikada nije dolazila u obzir te sam, sa svojim sinovima, počela odnositi ogromne količine hrane na Krbavu. Preplašeni, izgladnjeli i nepovjerljivi prema ljudima, napušteni psi su nam polako počeli prilaziti. No, prijetnja su im bili i lovci te smo ih morali brzo nekamo smjestiti. Na sreću, pored moje djece, u akcije spašavanja ubrzo su se uključili i mnogi moji učenici te su se, naizgled nemoguće misije, počele ostvarivati i dobivati sretan kraj. Udomili smo velik broj pasa, a kada su se ljudi koji su izbjegli počeli vraćati svojim kućama, dolazili su k meni i zanimali se jesam li vidjela i spasila i njihovog psa", prisjeća se Đurđica. U dvadeset godina rada u školi u plemenitu misiju spašavanja i udomljavanja životinja mobilizirala je čitavu vojsku svojih učenika od kojih mnogi i danas volontiraju u udrugama i azilima širom Hrvatske.

 
Motiv za dobra djela nikada im nije bio dobra ocjena (FOTO: Lupiga.Com) 

"Sjajno je što se sada već u cijelom mjestu skuplja hrana za napuštene pse. Ljudi donose i dekice, jastuke, zovu rođake u drugim gradovima kako bi se životinjama pronašli novi domovi. No, u ovim je humanim akcijama mnogo teških trenutaka i tuge. Kada se rasplačem i pomislim da ne mogu više moji me učenici utješe. U osmom razredu većina njih je već viša od mene, zagrle me i kažu: 'Učiteljice, molim vas, nemojte plakati, možemo mi to!'. Mnogi me pitaju kako to da su ti učenici toliko odani i privrženi? Nema tu nikakve posebne tajne, djeca jednostavno osjete da ih volim. Motiv za dobra djela nikada im nije bio dobra ocjena iz Hrvatskog jer naše je prijateljstvo iskreno kao i ljubav prema životinjama koja nas je povezala u jednu veliku obitelj", kaže Đurđica.

Potaknuti teškom situacijom u šinteraju u Utinji, učenici su ove godine došli na ideju da na nesvakidašnji način ukažu na taj problem. Sami su za maskenbal izradili maske s likovima životinja i transparente kojima dižu svoj glas protiv stanja u šinterajima, eutanazije i napuštanja životinja.


Podigli glas protiv patnje životinja i eutanazije (FOTO: Lupiga.Com) 

"Djeca žele skrenuti pozornost na prava životinja, a konačni cilj je promjena postojećih zakona i zabrana eutanazije jer smatramo da skloništa moraju značiti dom i sigurnost, a ne smrt. Nakon što su vidjeli slike užasa iz Utinje, koje kruže društvenim mrežama, djeca svim srcem žele da se to katastrofalno stanje u takvim logorima smrti promijeni. Ogorčeni su zbog vlasnika koji napuštaju svoje ljubimce, posebno sada u ožujku, u periodu obaveznog cijepljenja protiv bjesnoće", kaže Đurđica Lukanović Dumančić.

Nedavno je na inicijativu Marine Morozov iz Australije, koja je na Facebooku okupila ljubitelje životinja pokrenut i projekt Koalicija za život čiji je cilj ujedinjavanje svih udruženja i ljubitelja životinja u regiji i šire. Koalicija je krenula iz Hrvatske, dva dana kasnije zaživjela je u Srbiji, a u pripremi su Crna Gora, Slovenija i Makedonija.

A evo što kažu klinci!

KATARINA RAIĆ, 8. RAZRED

Kada čujemo da je negdje bolestan pas kojem treba pomoć, brat i ja često idemo s učiteljicom u potragu. Opremimo se lijekovima, zavojima, sprejevima i ne odustajemo dok ne pomognemo psu. Mama i tata nas uvijek rado puste jer kažu da ćemo tako postati bolji ljudi.


Sami izradili maske i transparente (FOTO: Lupiga.Com) 

PERO BNATISTA, 8. RAZRED:

Bilo je to prije tri zime. Dva dana nakon Božića u snijegu smo, u ostacima neke kućice, našli napuštenu kujicu i četiri štenca. Andrej i ja smo odmah svukli tople jakne i umotali u njih štence, a učiteljica je ponijela njihovu mamu koju smo nazvali Vidra. Danas su svi sretno udomljeni, ali Simba se još uvijek vraća učiteljici pa se s njim i danas družimo.

LEONARDO TROGRANČIČ, 8. RAZRED

Svašta smo prošli pomažući psima. Meni je najveća fora bila kada smo Darko, Stipo, učiteljica i ja prošle zime vukli pune sanjke hrane i sijena, pa smo se prevrnuli i zaglavili u dubokom snijegu i jedva se izvukli.


Nema labavo! (FOTO: Lupiga.Com) 

JOSIPA BUČIĆ, 8. RAZRED

Jako sam se bojala životinja, no sada s učiteljicom pomažem psima i macama jer osjećam da su to divna bića. Strah je nestao i sada nagovaram mamu da i mi uzmemo psa.

ANDREJ, 8. RAZRED

Nije mi jasno zašto ljudi uzimaju pse pa ih onda ostavljaju. Rado pomažem napuštenim životinjama, a moja mama kaže da moram još i više. Najtužniji trenutak mi je bio kada smo našli starog, bolesnog psa kojeg smo nazvali Bas. Bio je s nama skoro godinu dana i zavolio nas je svim srcem, kao i mi njega. 


Andrej i Fida (FOTO: Lupiga.Com)

ANTONELA MANDIĆ 6. RAZRED

Jako volim pse i još u 2. razredu sam im počela pomagati s učiteljicom Đurđicom. Sjećam se kada smo na groblju našli malu Pipi s njenim štencima. Smjestili smo ih na sigurno, svaki dan sam ih posjećivala, a Pipi me toliko zavoljela da mi je donosila svoje štence da se s njima igram. Plakala sam kada je udomljena, iako sada znam da je to najbolje za Pipi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".