Hapšenjem Milana Bandića i njegove navodno zločinačke organizacije u gradskoj upravi Zagreba, učinjen je krupni korak u fašizaciji Hrvatske. Istina da se iz Banskih dvora ne maršira demonstrativno pod kukastim križem po donjogradskim ulicama. Premda se fašizmi 21. stoljeća nikada više neće pojavljivati u simboličkom dizajnu protekloga vijeka, teren mentalno nadasve plodan: od masovne nezaposlenosti izvan državnih službi do gomile sitnih podlosti institucionalne ljevice i sve uspješnijega samoorganiziranja vanparlamentarne desnice. Tko će, međutim, identificirati moderna obilježja mizerne „weimarske republike“ u današnjoj Hrvatskoj?

Sociolozi koji za crkavicu svakoga mjeseca zbrajaju rejtinge stranaka? Politolozi koji odgajaju stranački podmladak? Humanistička inteligencija, zakićena kupljenim diplomama i doktoratima koje se prepisuju iz radova vlastitih studenata? Da ne računamo - crne toge rektorskih manekena, koje lijepo pokazuju razinu srednjovjekovne mudrosti. 

U „slučaju Bandić“ fundamentalno je pravosuđe koje se svelo isključivo na kazneni progon: kada tzv. pravna država decenijama služi isključivo za spektakularnu deportaciju u Remetinec i, logično je da kolektivni refleksi sazrijevaju u neku vrstu ostracizma, koliko po zagrebačkim ulicama, toliko po hrvatskim medijima i internetskim mrežama. Počelo je, naime, s pravomoćnom presudom iz 2009. godine danas neznanoga junaka 90-ih, Vladimira Zagorca, za pljačku dijamanata koje nitko nije vidio, kamo li opipao; nastavilo se afirmacijom krajnje sumnjivih pokajnika u dokaznim postupcima – korjenitih kriminalaca, ubojica i notornih lažljivaca – da bi preko Ive Sanadera (koji je poslužio za istodobnu amnestiju Jadranke Kosor, Ivana Jarnjaka, inih HDZ-ovaca) lansirao osobiti sudbeni profil Ivana Turudića, šefa zagrebačkoga županijskoga suda. Faktički se otimao za zločinačku atrakciju „ predmeta Sanadera“, unaprijed svjestan svoje zadaće. Od tada se teški posao prosudbe nečije krivnje i nevinosti ne smatra mučnom moralnom i misaonom dvojbom nad ljudskom sudbinom. 

Mutacija

Ta nezadrživa mutacija ustavne pravde u ofenzivnu represije ovih je dana, eto, pljusnula Milana Bandića halabukom kao na nogometnom stadionu ili u izbornoj kampanji dvaju stranaka, HDZ-a i SDP-a. Zato imamo kratku desničarsku pamet koja – napadajući aktualnu hrvatsku vrhušku, sasvim uzgred koristi dobrodošle nevolje Milana Bandića - tvrdeći da se zagrebačkim spektaklom hoće zasjeniti njemačko anti-udbaško suđenje. Pri tome se smetnulo s uma da Bandić, nekadašnji komunistički referent za ONO i DSZ koji je po službenoj dužnosti svojedobno morao surađivati s UDBA-om, danas prilično neubrojiva žrtva u zataškavanju anti-udbaške operacije. Nadalje imamo vladajuću stranku, kradljivca socijaldemokratskoga branda i misije. U ime pokradene ljevice nastojala je spriječiti njemački postupak. Budući da u tome nije uspjela, pravi se da njega nema, da postupak u Münchenu nimalo ne obvezuje družinu koja je uzurpirala socijaldemokratski nomen i topos. Isti je stil kojim simulira distanciranost od tobože slobodno lebdećega policijskoga mozga svoga uglednika Ranka Ostojića, šefa MUP-a, premda je nedvojbena njegova inicijalna uloga u najnovijem pravosudnom spektaklu. Ukratko, atmosfera u kojoj je Bandić uskrsnuo kao kriminalac protiv Proračuna, zajednički je lijevo-desni pothvat u bespućima mračne amnezije.

Ma'una, kažu Bandićevi sljedbenici (FOTO: Facebook.com/Milan Bandić)

No, odgovornost, puno teža od političke, zauvijek leži na Gornjem Gradu i podsljemenskim brežuljcima koji su pod zakletvom oglasili „novu pravednost“, kako upravo manifestiraju posljedice zgrušane u idealnom neprijatelju. Nisu to više Srbi i Srbija iz devedesetih; fokus je premješten na rat između sve klimavijih nacionalnih pozicija i grada s golemim upravnim i menadžerskim kapacitetima Holdinga. U protivnom, ne bi „zločinačka organizacija“ brojala zamalo dva tuceta duša s tendencijom daljnjega umnožavanja krivaca. Pošto je, naime, Bandić izmaknuo kontroli napustivši redove SDP-a, pokušalo se koješta, uvijek ponižavajuće porazno za stranačke stratege uzvišenijih položaja i zvonkijih javnih počasti. Tako je, nakon političke kapitulacije, obračun prepušten tzv. nadležnim institucijama sistema, načelno i teorijski, apsolutno autonomnim u svome djelovanju. Prevaru je moguće shvatiti tek na kraju kalendarske godine, kada se saborskoj većini podnose izvještaji statističkih uspjeha ili po rebalansima proračuna o kojima ovise plaće u DORH-u i MUP-u. Vladajuće strukture 21. stoljeća, kukavičke u izravnom blokiranju neželjenih poteza, akata i akcija, majstori su u ucjenjivanju okolnostima koje stvaraju kao mačak oko vrele kaše. Zato nikakav nalog nije potreban Bajiću iza Cvitanovih leđa da bi shvatio što je nužno u jesenskim mjesecima 2014. godine.

Mafijaški obrasci

To je kontekst nesavladivih okolnosti u kojemu valja valorizirati vrišteće fraze o Bandićevom trgovanju utjecajem i zloupotrebi položaja. Čovjek bi pomislio: u igri su proračunski milijuni preliveni na privatne off-shore račune Milana Bandića kao „kuma“ gradske administracije i korupcijske sprega s dvojicom tajkuna, vlasnika CIOS-a i Bramgrada. Siže sam po sebi nameće impresiju mafijaških filmskih obrazaca: nekretnine i smeće najveći je biznis ilegalnih vrela svjetskih megapolisa. Pa budući da se sanja o Zagrebu kao svjetskome urbanom središtu, ima biti da je cijela škvadra od dva tajkuna, gradonačelnika i desetak gradskih činovnika omastila brke... Europski provincijalna Hrvatska, tričavoga glavnoga grada na kugli zemaljskoj, fantazira o bilo čemu kapitalnom, pa bio to samo pljačkaški zločin.

Kum (FOTO: Facebook.com/Milan Bandić)

No, pogledajmo dobro u realitet raširenih domaćih običaja od vrha do dna Države: zapošljavanje „našijenaca“, utaja poreza i nešto privatiziranoga servisa javnim resursima. Ne računajući Bandića, njegove produljene kriminalne ruke i noge u toj raboti svakako čini Miro Laco, najbliži Bandiću, šef gradonačelnikova kabineta. Kako se kaže u uvertiri kaznenoga progona, taj je kriminalni izvršitelj sedam puta omogućio vožnju službenim automobilom u privatne svrhe, pa nekoliko puta još sudjelovao u zapošljavanju bez odgovarajućih kvalifikacija. Je li zbog toga dobio ekstra-honorar iz domaćih crnih fondova – o tome nema riječi. Znači da nije. Prihvaćajući da je sedam ekskurzija službenim automobilom teški zločin dostojan Remetinca, ostaje neodgovoreno pitanje o državnom avionu kojim je Zoran Milanović prošle godine aterirao na Krk.

Po ponašanju represivnih ustanova jedno s drugim ne da se usporediti: privatni let Zorana Milanovića bremenit je „općim dobrom“ njegove funkcije nacionalnoga prvaka. Time je „nova pravednost“ u startu diferencirana po logici srednjovjekovnoga staleža u crnim akademskim togama koje potječu iz gornjogradske gimnazije 17. stoljeća, pa oni koji kroje pravila igre – mahom štreberi s Pravnoga fakulteta - drže kako su iz njih izuzeti. Dakako da je svaka politička moć sklona sebe vinuti iznad društvenih regula. Ali tzv. nadležne institucije sistema, kao demokratski novitet moderne epohe, dobile su samostalnost za tretman koji nikoga ne štedi. I da je Bandić po zločinu jednak samo omiljenim nacional-političkim tajkunima, već bi se našao način za vansudsku nagodbu oko poreznih grijehova. Što se tiče potajnoga zapošljavanja – Gornji Grad i podsljemenski Pantovčak odavno su postali avangarda istoga fenomena. 

Zaštita činovnika

Zato su desničarski glasovi u Bandićevu obradnu djelomice točni: motiv MUP-a i DORH-a jeste politički, koliko je Zoran Milanović jadan spao na zaštitu vlastite državne birokracije. I obratno, gubeći podršku društvene ljevice, on postaje zadnji bastion jedne od dvaju činovničkih kategorija u Saboru i ministarstvima, osobito vanjskih poslova. Klimanjem njihovih položaja prema kraju SDP-ovoga mandata valja počistiti postojeće gradske strukture za sretnu evakuaciju u Donji Grad. Kada se, naime, jednom uđe u ekskluzivni činovnički univerzum, moguće je promijeniti naziv u načelnike, pročelnike i menadžere državnih poduzeća, ali se iz njih se ne misli izaći sve do umirovljeničkoga happy enda, ako treba, po cijenu rata koji je Hrvatska nedavno proživjela. I to je sve: bijedni razlog birokratskoga opstanka, ako ne na Gornjem gradu, onda nekoliko stotina metara niže. 

A dvojica tajkuna? Pa riječ je o jedinom društveno-ekonomskom segmentu koji se pomno prati s gornjogradskoga Olimpa, najvećega proizvođača zabrana, naloga, svjedodžbi, potvrda. Tu su stvari doista ozbiljne, traže pomniju sudsku ocjenu, navodno povjerljivih aranžmana koji su zaobišli tržište jednakih ekonomskih šansi. Nevolja je u tome da je Hrvatska krcata identičnim primjerima, jer nadležno ministarstvo, kao nadređeni autoritet, nerijetko zahtjeva od gradova da problem deponija rješavaju u silnoj žurbi koja ne dozvoljava procedure javne nabave. No, dok se priča razvije do te točke sudbene rasprave, Banski dvori mogli bi postići svoj glavni cilj: u desetkovanju zagrebačke Uprave, oglasiti blokadu svih gradskih funkcija, imenovati oktroiranoga načelnika s brojnim vršiteljima dužnosti koji će tu za uvijek ostati. 

Lista Bandićevih grijeha kojom ovih dana mašu mediji pred nosom DORH-a i MUP-a nisu važni, čak su neugodni. Veliko je pitanje koliko je u njima bio sam kao disciplinirani član SDP-a.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook.com/Milan Bandić