ŠTO NAM JE ČINITI: Zaboraviti na 'dijalog' sa desnicom i Crkvom, a povezati se s drugim marginalizovanima u društvu

Ivor Car

16. listopada 2012.

ŠTO NAM JE ČINITI: Zaboraviti na 'dijalog' sa desnicom i Crkvom, a povezati se s drugim marginalizovanima u društvu

“Znam da biti lezbejka u Srbiji uključuje konstantno osmišljavanje strategije kako preživeti dan. Od toga da li vaši roditelji imaju tu informaciju, da li vaš odnos trpi zato što ste obe zatvorene, da li na poslu imaju tu informaciju, da li ćete se uhvatiti za ruku ili zagrliti na javnom mestu, da li živite skupa, pa se folirate da ste cimerke i tako u nedogled”, početak je vrlo interesantnog pregleda stanja LGBTIQ populacije u Srbiji, u kojoj se upućuju određene kritike organizatorima beogradske Parade ponosa, a koja već dvije godine nije održana. Ne radi se tu o 'mlaćenju prazne slame', nego o nekim vrlo konkretnim prijedlozima što je činiti LGBTIQ populaciji
Pišem ovaj "tekst" sa pozicije, recimo, levo orijentisane feministkinje koja se dugo bavila, aktivistički, feminizmom, queer aktivizmom, lezbejskim pitanjima, ljudskim pravima i pomalo kritikom kapitalizma (unapred se izvinjavam zbog ovoga). LGBTIQ pitanja su i dalje tema koja me lično „dira“ i za koju vezujem svu moju "politiku strasti". U tom smislu već treću godinu za redom, u mesecima kada se najavljuje parada ponosa i kada se mediji bave samo tom temom, ostajem u ćutanju i anksioznosti, koju evo sada odlučujem da prekinem, napišem i podelim. Dakle, kao i mnogi, imam i ja nešto da kažem na ovu temu.

U Srbiji, kao što je opšte poznato, postoji jedna razvijena NGO industrija. Takođe, ne postoji škola za aktiviste, te se svaka osoba koja pomalo zna o pisanju projekata i menadžmentu istih može pozabaviti nekim pitanjima koji su od ozbiljnog društveno političkog značaja. Tako, postoji jedna široka lepeza osoba koje govore u tuđe ime, ili su tako percipirani u javnosti: identifikovani sa zajednicom o kojoj govore a koja je marginalizovana. Te osobe često nemaju adekvatnu ili skoro nikakvu analizu konteksta u kome rade, te u tom smislu, nemaju ni adekvatne argumente kojima bi uspeli da se predstave u javnosti, šta god ona bila. Da krenemo redom.

Situacija LGBTIQ populacije u Srbiji

Postoji manje od deset grupa koje se bave ovom temom na određen način. Svaka ima svoju politiku i ideologiju koja determiniše njen rad. Retko se desi da organizacije rade direktno sa zajednicom, a još manje da su upoznate sa problemima koje LGBTIQ zajednica ima van Beograda. Centralizam nije zaobišao ni ove organizacije. Sa fokusom na Beograd, često se zaboravi da tema lezbejske i gej egzistencije u manjim mestima nije ni približno otvorena i detabuizirana kao u Beogradu.


Priča o ugroženosti nije fantazma bilo kog pripadnika i pripadnice ove marginalizovane grupe (FOTO: Lupiga.Com)

Ovde neću ulaziti u to koliko zakona štiti LGBTIQ populaciju, niti u statistike vezane za nasilje itd. Možda je toga dosta. Rekla bih nešto iz ličnog/političkog, da znam da biti lezbejka u Srbiji uključuje konstantno osmišljavanje strategije kako preživeti dan. Od toga da li vaši roditelji imaju tu informaciju, da li vaš odnos trpi zato što ste obe zatvorene, da li na poslu tj. u zajednici u kojoj radite imaju tu informaciju, da li ćete se uhvatiti za ruku ili zagrliti na javnom mestu, da li živite skupa, pa se folirate da ste cimerke i tako u nedogled. Svaki sat u danu je obojen mentalnom i fizičkom opterećenošću time što niste u mogućnosti da javno budete drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne, a da to nema posledice koje nisu prijatne. Ko to još nije shvatio, može da me pozove telefonom da mu pričam detalje. Nije potrebno čak ni da imate moć empatije da logički razumete da to utiče na psihičko i fizičko zdravlje svakog od nas u LGBTIQ zajednici te priča o ugroženosti nije fantazma bilo kog pripadnika i pripadnice ove marginalizovane grupe.

Šta je zajednici potrebno

Ovaj odgovor je zaista jednostavan. Solidarnost, vidljivost, prihvatanje i osećanje pripadnosti, kao i svakom drugom živom biću. Način na koji do toga možemo da dođemo nije jednostavan i obojen je političkim kontekstom u kome živimo.

Šta rade oni koji organizuju takozvanu Parade ponosa u Srbiji

Meni se čini da zaboravljaju osnovni cilj tj. potrebu zajednice. Prihvatanje i osnaživanje. Fetišizacija šetnje kroz grad je postala opsesija još od 2001. godine na različite načine. Nasilje koje se desilo 2001. jasno je ukazalo da, recimo, nije baš lako. Uticalo je da se svako od nas oseti da ne pripada i da je ugrožen. Poruka koju su poslali desničari i institucije države je, u najmanju ruku, da nismo dobrodošle i da odjebemo inače će nas oni odjebati. LGBTIQ zajednica je "kapitulirala", a ne država.

Ponovo se organizujemo 2004. godine, uz sav inat i bes koji se skupio u nekima od nas, i odustajemo kada su desničari palili džamiju i kada je ponovo poruka države bila, u najmanju ruku, da „različiti“ nisu dobrodošli i da odjebemo inače će nas oni odjebati.

Organizatori po prvi put 2009. godine, sa jako dobrom analizom situacije i argumentacijom, pokušavaju da organizuju politički protest. Medijsku pažnju su iskoristili da objasne situaciju u kojoj se LGBTIQ zajednica nalazi u Srbiji i da, onima koji još hoće da čuju, ispriča priču o solidarnosti, prihvatanju i osnaživanju. Na žalost, to se završilo manipulacijom od strane države onako kako smo mogle da očekujemo. Rizik oslanjanja na državu vezano za bezbednost je uvek postojao.


Država više nije htela da se igra (FOTO: Lupiga.Com)

Država 2010. godine zapravo organizuje paradu ponosa uz pomoć gej osoba i organizacija. Ako neko ima neko dvoumljenje oko toga ko je organizovao prajd te godine, šta mu ja mogu. Zašto je država izabrala da organizuje paradu ponosa, možemo da nagađamo. Ispostavilo se da se EU nije umilostivila tim činom i, gle čuda, nije zaboravila na pitanje Kosova. Nije ni država Srbija.

Država 2011. godine nije više htela da se igra, kao ni 2012.

I šta se zapravo dešava. Organizatori prajda i dalje, živeći u Beogradu i očigledno, sa nekom vrstom želje za popularnošću, pretvaraju pitanje parade u estradu. Nepromišljeno se koriste parole koje potpuno suludo skreću temu sa solidarnosti, pripadanja i osnaživanja. LGBTIQ zajednica nije predstavljena ovim pojedincima i pojedinkama, niti može da bude. Nema javne, a ni "tajne" rasprave unutar LGBTIQ zajednice šta bi zapravo bila strategija koja bi ostvarila ciljeve: vidljivosti, pripadanja i osnaživanja. Nema političke platforme. Nema solidarnosti sa drugim marginalizovanim grupama. Nema artikulacije argumenata, nema analize potreba. Ničega nema, samo par individua koje, ponekada se čini, nisu svesne odgovornosti u društvu, zauzimanjem prostora i mesta kao oni koji organizuju jedan zaista politički događaj.

To zapravo omogućava društvu da ispreda mitove i narative o tome šta je LGBTIQ zajednica, da okrivljuje zajednicu za nasilje koje trpi, da okrivljuje zajednicu za lomljenje grada od strane huligana, da ispreda silne priče o tome šta ko treba da radi i ko je zapravo žrtva a ko nasilnik. A država i desničarske organizacije i dalje šalju samo jednu poruku: odjebite inače ćemo vas mi odjebati.

Šta nam je činiti?

Možda, samo  možda, odustati od fetišizacije šetnje i fokusirati se nanovo na potrebe LGBTIQ zajednice. Napraviti jasnu političku platformu i uz nju adekvatnu argumentaciju koja će biti jasna u relaciji sa realnošću (ovde mislim na svakodnevicu i unapred se izvinjavam svima koji realnost uzimaju sa ideološkom rezervom). Zaboraviti na „dijalog“ sa desnicom i crkvom, zato što dva diskursa ne mogu da popiju kafu i da tračare bez posledica po žive osobe koje jesu marginalizovane i ugrožene.


Zaboraviti na „dijalog“ sa desnicom i crkvom (FOTO: Aleksandar Stanković/Blic)

Možda se setiti dijaloga sa levicom i drugim marginalizovanima, zaista ih ima i previše u društvu u kome živimo, i eventualno, možda, pronaći zajedničke političke zahteve koji bi za cilj imali solidarnost, kritičnu masu koja stoji iza zahteva, osnaživanje i pripadnost, a čak, možda bi doveli i do konkretnih promena u društvu. Gle čuda, možda bi se Romi i Romkinje, feministkinje, radnice i radnici, zaista, sa sve LGBTIQ populacijom, složili oko procesa marginalizacije kao jednog strukturnog problema koji uključuje široke društveno ekonomske, političke, nazovite kako želite, kretnje. I zaista, dešavalo se u istoriji, pa bi se možda i ovde, možda, mogli zajedno zalagati na više frontova.

Na kraju, zaista, možda, bi se trebalo setiti da je Stonewall, na koji se sa nostalgijom pozivamo, bio događaj odozdo. Besne trandže, pederi i lezbače su se digli protiv policije. Bili su osnaženi  da to urade. Jedni druge su osnažili. Nisu fondacije i pojedinke i pojedinci organizovali ovu pobunu. Neko ju je sigurno koordinirao, a možda je čak bila i spontana (izvinjavam se ako se ovde uvrede antispontanisti),  ali je došla odozdo. I gle čuda, osnažila je LGBTIQ populaciju.

Ksenija Forca

Lupiga.Com