Eto me neki dan na Bolu, da i sam izvršim inspekciju, da i ja vidim kako funkcionira naš elitni turizam, da doprinesem javnoj raspravi. Da osjetim kako "klapa" naša turistička mašinerija na najvrjednijem primjeru – Bolu i njegovom "Zlatnom ratu" čija slika obilazi najgledanije svjetske televizijske stanice.

Jeste li primijetili kako rezervno zanimanje svakog Hrvata više nije biti nogometni izbornik ili selektor, kako se to nekad zvalo, nego ministar turizma? Svi su, valjda i pod utjecajem ovih HTV-ovih brojnih emisija o turizmu, postali neki stručnjaci za turizam. Svima puna usta kako bi i što trebalo napraviti da se kasa bolje napuni zaslugom naivnih i lakomislenih turista i da svi živimo od cestarina, brodarina, iznajmljivanja ležaljki, taxi-boata i ostalih visokointelektualnih zanimanja u turizmu.
Eto me neki dan na Bolu, da i sam izvršim inspekciju kako funkcionira naš elitni turizam, da doprinesem javnoj raspravi. Da vidim kako "klapa" naša turistička mašinerija na najvrjednijem primjeru – Bolu i njegovom "Zlatnom ratu" čija slika obilazi najgledanije svjetske televizijske stanice.
Lokalni privatni brodar uveo je katamaran na liniji Split-Bol. Trajekta nema nego do najbližih Supetra i Sumartina, odakle onda autobusi a la "Autopreduzeće Krstić" voze u Bol cirka sat i pol vremena. Da se čovjek poštedi prekrcavanja iz broda u autobus i obratno, tumbanja po Braču na plus sedamdeset, uzme si katamaran koji ga sa splitske iskrca na bolsku rivu, tik ispred kafića u kojima je kava devet kuna. Brodar cijeni povratnu kartu 140 kuna, sat i 15 minuta vožnje u oba pravca. Nije "beg cicija", a i za potrebe istraživačkog novinarstva treba zavući ruku u džep. Na brodu je ukrcano više ljudi nego što je sjedišta. Protestira jedino neki Talijan. Radi klima.
U Bolu se može uzeti taxi boat do "Zlatnog rata", kažu po deset kuna, ili ići petnaestak minuta pješke po odlično uređenoj stazi i cesti, zaklonjenoj hladom. Koliko se vidjelo ima sasvim dovoljno lijenčina koji uzimaju taxi boat. Onda ti taxiji s rive kidišu na plažu "Zlatnog rata", preko jasnih međa, postavljenih po propisu. Sumnjam da je riječ o legalnom poslu, ali neumorno se radi, ne može se zadovoljit potrebe. Tik do plaže upadaju i jahte i gliseri, trubeći kupačima.
Od ugostiteljske ponude tu je, na špici čuvenog keya restoran brze prehrane na otvorenom. Ćevapi a la carte. Nismo probali, ne ide na ovu vrućinu. Načičkani hoteli unaokolo "Zlatnog rata" nude standardnu ponudu hotelskih restorana, po cijenama koje bacaju u afan (tal. nesvjestica).  Nigdje pekare ili kakvog kioska da se uzme kakav čestit burek (a to ide na vrućinu? /op. ur./). O kakvom dragstoru za slaganje sendviča da se i ne govori. Nema ni kuhanih ni pečenih kukuruza. Ali, to je elitni turizam.
Od sportskih sadržaja uočen jedan slolnoteniski stol i ograđena igrališta za aerobik i odbojku na pijesku. Dakako i vodeni sportovi, po cijenama elitnim. Tog dana baš i nije bilo interesa. 
Pojurismo na jedini kiosk sa novinama. Na polici samo po nekoliko "Glorija" i "Globusa", u podne, kaže prodavačica da "danas nije stigao dnevni tisak".
"Meidžor problem" je kada vam se na našoj elitnoj plaži, usprkos prekrasnom, bistrom moru, prikenja. U rečenom restoranu brze prehrane jedini WC u videokrugu, redina od desetak ljudi. Izvješena cijena od pet kuna. "Kol'ko košta kad unutra... ". Ostaje napad ne neki od hotela. U jednom, da ne brukamo koji je, zaključana klozetska vrata. Evo konobara.
- Što je – pitamo - s WC-om.
- Sa'ću van dat ključ.
Nema ga pet minuta. Na šanku neki drugi "kantinero", ponavljamo pitanje.
- Pa ako je reko da će donijet, donijet će.
Brišemo dalje, osmatrajući prazan hotelski restoran u vrijeme objeda. Uglavnom, problem je riješen u brdu, kako i dolikuje higijeni u brdsko-planinskim područjima. 
Natrag istim katamaranom. Ukrcavanje bez upozorenja na drugom kraju bolske rive, skužili na vrijeme. Trk nekih stranaca s podignutim kartama. Neki stariji domorodac skida bogove vlasniku broda, članovi posade šutke prolaze. Ukrcava se i Severina s nekim prijateljicama. Silazi iz kabine korpulentni brko, biće kapetan broda. Vodi Severinu u kontrolnu kabinu, slikanje s posadom, pao i jedan rukoljub. 
Po plovidbenom redu stižemo u Split. Neka cura pita osoblje broda jel' i sutra polaze s istog mjesta za Bol.
- Bićemo di budemo. Momci kako je proša Hajduk – odgovoreno.
 Sve u svemu, ostaje vječni sjaj bolskog akvatorija. A turizam? Od njegove zarade, nama ni iz džepa ni u džep.