Umrla je veličanstvena kontroverza - don Branko Sbutega

Ivan Kegelj

29. travnja 2006.

Umrla je veličanstvena kontroverza - don Branko Sbutega

Dobri naši Lupeži, vjerojatno ste već čuli da nas je u četvrtak napustilo tijelo 'dobrog pastira iz Dobrote'-don Branka Sbutege. ("Njegov duh sada slobodno šeta, videćeš ga na putu za jug.") Nećemo vam objašnjavati tko je i što je bio don Branko. Njegove tekstove iz Vijenca lako ćete naći na Internetu, nabavit ćete već negdje njegovu knjigu "Kurosavin nemir svijeta", u Zagrebu predstavljena prvog jutra od Sbutegine smrti

Kako reče mladi crnogorski književnik Balša Brković, otišao je propovjednik vjere i zagovornik sumnje, svijet je ostao siromašniji za jednu veličanstvenu kontroverzu. U nastavku vam donosimo tekst don Brankovog dugogodišnjeg prijatelja, profesora Ive Banca. U razgovoru koji smo nakon objavljivanja teksta vodili s profesorom Bancem, rekao nam je da je In memoriam za Branka napisao kroz plač, u jednom dahu.  
 

Doviđenja Branko 

Nama koji smo ga voljeli kao predstavnika radikalnog kršćanstva - kršćanstva eshatoloških znakova izvan granica konvencionalnog morala, onog kršćanstva koje uvijek nanovo izazivlje, koje nije sladunjavo kao inkunice iz molitvenika naših baka, smrt Branka Sbutege teška je kao vrleti nad Bokom, tmurna kao zabiti kod Stoliva, gdje sunce ne prodire preko zime. To je zato jer do kraja nismo prihvatili njegovu poruku. Branko bi želio da se upravo sada radujemo. Nezaboravna su njegova sjećanja na don Graciju Ivanovića, koji se još kao dječak veselio smrti: “Ondje kamo se duše sele nema smrti. Ja sjedim na obali, gledam u more i brda i mislim koliki su prije mene sjedili i gledali. Njih nema, kao ni tate, ali, ako su bili dobri, oni su u nebu. Zato i ja želim biti dobar i otići u nebo. A Boka je tako lijepa, pa ako je mogu gledati svi, i oni koji nisu dobri i oni koji su dobri, ja mislim koliko li je ljepše u nebu kamo idu samo oni dobri, i kako je ondje more još više plavo i brda još moćnija i veća i galebovi bjeliji i koliko više raznobojnih olendara raste kraj obala”.
Branko je živio životom don Gracije i tolikih drugih vjernih Bokelja, koji su znali da ovo vrijeme nije njihovo, da nisu “superiornija kultura zbog palača, ili srebra, ili knjižnica... Kršćanska superiornost je samo u jednom: u dostojanstvu križa”.
Kao i don Gracija, Branko je također zatvarao kuće i prikupljao arhivalije, uređivao kotorsku katedralu, koja je u svom sadašnjem sjaju njegov spomenik, bdio nad Gospom od Škrpjela i čuvao rodni Prčanj. No za razliku od don Gracije, koji je pedeset i šest godina službovao u Dobroti, Branko je bio i aktivist i svjetski putnik. Od studija medicine u Beogradu do papinskih univerziteta u Rimu, obavljao je crkvene i svjetovne poslove na svoj osebujni način.
Kad su Miloševićevi i Kadijevićevi nasilnici iskoristili Boku kao odskočnu dasku za svoj napad na Hrvatsku, počela su Brankova seljenja. Stalno pod napadom velikosrpske propagande, pod presijom prijetećih telefonskih poziva i provala, kod crkve išarane parolama mržnje, odlučio se na kratkotrajni egzil. Iz Padove je pomagao bokeljske i druge izbjeglice. Često je dolazio i u Hrvatsku, gdje je bodrio ondašnju demokratsku oporbu. No, gomilali su se i nesporazumi, pa i napadi.
Jer Branko, poput Isusa, nikad nije bio respektabilan na način političkih moćnika. Prozivali su ga i zabranjivali mu da govori tamo gdje je upravo njemu bilo mjesto, optuživali su ga da je nevjernik, izdajica, nečist, da ne poštuje zakon, da se druži s nepriličnima, dakle za sve ono što u Pismima čitamo kao optužbe protiv Gospodina. A on je postojano prelazio preko svega toga. Uostalom, tko danas uopće pamti te sitne vikare i male načelnike.
Kad je govorio ili pisao, bio je jasan. Njegove su propovijedi bile kratke i jezgrovite, javni nastupi rječiti i nedvosmisleni. Bio je piroman u sredinama zapaljivim od prazne slame. Pomagao je mladim Hrvatima kad je trebalo naći sklonište ili kad je bilo nužno zaposliti ih u Đukanovićevoj policiji, primao je pomoć za kosovske izbjeglice (njegova župna kuća u Dobroti bila ih je puna proljeća 1999. godine), tražio načina da svjetsku diplomaciju pridobije za hrvatsku slobodu i crnogorsku nezavisnost, grdio je prijatelje koji su došli na biskupske stolice zbog njihovih zabluda i grijeha protiv ljubavi, ali je uvijek, uvijek, nalazio vremena za umjetnost, glazbu, pisanu riječ i estetiku trpeze.
Branka Sbutegu upoznao sam sredinom 1980-ih u Dobroti, gdje je upravo ugostio beogradskog izdavača Loyolinih Duhovnih vježbi. Bio je to jedan od mnogih nesporazuma onoga vremena. U Beogradu su preko “jezuitizma” Sv. Ignacija tražili uvide u boljševički mentalitet, koji ih je inače okruživao u izobilju. Jer, doista nije bilo potrebno tražiti izvore u spisima jednog izuzetnog duhovnika cinquecenta. Branku to nije smetalo. Vjerovao je da su riječi baskijskog sveca-vojnika moćnije od konteksta u koji su ga gurali. Branko je općenito vjerovao u Providnost, što mnogi njegovi prijatelji kao da nisu primjećivali.
Božići kod Branka postali su moja obiteljska događanja. Vidim ga na Badnju večer uz egzotična jela poput sarme punjene lignjama, nježnog uz njegovu već nekoliko godina pokojnu majku, pravu Crnogorku. Slušam njegove dosjetke na račun katoličko-pravoslavnog raskola (“ovaj pas je katolik, a ova mačka pravoslavna”), viceve na račun kulturnih razlika u našim zajednicama (“Hristos se rodi, a naš već hodi”), ali i veliku osjetljivost za poštivanje razlika (“ja uvijek s mamom postim na pravoslavni Veliki petak”), pa i po koju duhovitu zajedljivost na račun Dubrovčana, što je konstanta u dubrovačko-kotorskim odnosima.
Za njegovom trpezom sastajala se elitna Crna Gora, koju je ljubio sinovskom predanošću, jednako kao i Hrvatsku, koja mu je bila druga domovina. Jedan moj prijatelj iz Podgorice ironično mi je dobacio na rastanku poslije jednog Brankova Uskrsa: “Pa, danas su za stolom, osim Branka, jedino Vaša mama i Vi bili katolici”. Vidim ga kako za orguljama u gromom razvaljenoj Sv. Stasiji proljeća 1999. svira za jednu njemačku humanitarnu delegaciju iz Leipziga. Počeo je s njemačkom himnom i završio s Brahmsom. Želim vjerovati da ću te orgulje jednog dana opet čuti, kad, riječju Viktora Vide, “s pučine stignu ljupkiji aprili”.
Kako objasniti Branka Sbutegu ljudima koji ga nikada nisu sreli, koji nisu čuli njegovu riječ ili svirku, koji nisu čitali njegove članke ili interviewe? Možda je dovoljno reći samo ovo: bez njega smo, bojim se, izgubili Boku. Ona nam nikad više neće biti tako bliska. Također smo izgubili jedan veliki primjer o tomu kako živjeti u anarhiji našeg vremena. Branko bi se na ovo nasmijao i rekao, poput don Gracije: “Budi strpljiv. Ne sudi prebrzo, temperamentno. Sjeti se: ‘Uzalud stražar bdije ako Gospodin grada ne čuva.’” Siguran sam da Brankova straža nije bila uzaludna. Doviđenja, Branko.


Objavljeno u Jutarnjem listu