UVIJEK JOJ SE DRSKO PODMETALO: Crkva u Hrvata i sjećanje na holokaust

Već je i površnom promatraču jasno kako je Katolička crkva obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta u Hrvatskom saboru jasno rangirala kao drugorazredan događaj i pokazala podcjenjivanje intelekta vlastitih građana. Nije jasno čime je motiviran takav podcjenjivački stav: sviješću o potpunoj svemoći i nedodirljivosti ili pak istinskim uvjerenjem kako zainteresirana javnost ima refleks poslušne pastve, koja ne postavlja suvišna pitanja i nema povijesno pamćenje? Čudi me, što to bi Ivi Andriću da se 1942. godine javno izjasnio kao netko tko nema vjeru i to obrazloži ovako: „Nemam ja ništa protiv katoličke vere kao takve, ali da ostanem dalje u njoj danas, nemoguće mi je.“

U ponedjeljak 27. siječnja, u Hrvatskom saboru službeno je obilježen Dan sjećanja na žrtve holokausta, naravno, uz vidljivi bojkot od strane Katoličke crkve. Ova rutinska vijest možda ne bi ni iziskivala posebnu reakciju javnosti, naviknute na raširene endehazijske sentimente kod našeg klera, da na taj izostanak nije ukazao premijer Zoran Milanović, isprovociravši prozirno-ciničan odgovor Hrvatske biskupske konferencije.

Neovisno o tome što aktualni premijer uporno razgrađuje elemente socijalne države i trudi se ostaviti dojam pravovjernog ekonomskog liberala, za ovaj potez kojim je izvukao crkvene velikodostojnike na čistinu, treba mu skinuti kapu. Tako smo se ovaj put suočili, ne samo s poslovičnom bahatošću dične institucije, već i s otvorenim podcjenjivanjem intelekta vlastitih građana.

Na bojkot Crkve je ukazao Zoran Milanović (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon svega ostaje jedino nejasno čime je motiviran takav podcjenjivački stav prema široj javnosti: sviješću o potpunoj svemoći i nedodirljivosti ili pak istinskim uvjerenjem kako zainteresirana javnost ima refleks poslušne pastve, koja ne postavlja suvišna pitanja i nema povijesno pamćenje? No, dok čekamo odgovor na ovo pitanje, možemo se vratiti činjenicama koje kažu kako je na komemoraciji u ime Katoličke crkve prisustvovao msgr. Nedjeljko Pintarić, moderator Nadbiskupskog duhovnog stola. Imajući u vidu Pintarićev položaj u Crkvi, već je i površnom promatraču jasno kako je njegovim slanjem Crkva jasno rangirala ovaj događaj kao drugorazredan, potvrdivši to službenim objašnjenjem kako eto, baš u siječnju, i to već 15 godina, zasjeda Vijeće HBK, zahvaljujući čemu je nazočnost članova Vijeća na komemoraciji bila fizički nemoguća.

Nevjerojatnu tjeskobu je unutar Hrvatske biskupske konferencije izazvalo ovo preklapanje datuma i gotovo da se rukom mogla opipati nervoza zbog činjenice da se nitko od njih nije mogao prošetati do obližnjeg Sabora. No, što ćemo, običaji i dnevni red su ipak na prvom mjestu.

Uvažavajući ovu duboku uznemirenost visokih crkvenih prelata postaje nam konačno jasno koliko je toj nesretnoj instituciji podmetnuto groznih stvari, kojih nisu bili svjesni i koje su ih duboko uznemirile. Tako je nepoznat netko, najvjerojatnije neki jugokomunistički provokator potpisao „Poslanicu episkopata od 24. ožujka 1945. godine“. U tom evidentno podmetnutom pamfletu s čelnim potpisima Alojzija Stepinca i sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, tekstu pisanom korienskim ustaškim pravopisom, biskupi nas suočavaju s činjenicom kako je hrvatski narod oduvijek bio miroljubiv, ali su ga, eto, krvožedni protivnici natjerali da i neki dijelovi naroda prihvate isto takvo ponašanje u Drugom svjetskom ratu. A u onim rijetkim slučajevima, u kojima je prekoračivana „nuždna samoobrana“, biskupi su „uvijek našli načina da svoje prosvjede i zauzimanja dostave onamo gdje su držali da će njihovi koraci pridonijeti ublaženju bijede, koja se bez krivnje srušila na hrvatsku zemlju“.

svećenici
Običaji i dnevni red su ipak na prvom mjestu (FOTO: Novilist.hr)

Međutim, sada „suočeni s pristašama materijalističkog komunizma koje je narod plebiscitarno odbio“, crkveni ljudi izvrgnuti su lažnim optužbama za ratne zločine, a oni nisu činili ništa drugo, doli podržavali „tisuću i tristogodišnju plebiscitarno naglašavanu želju za nezavisnošću, koja je kao misao u Drugom svjetskom ratu još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj državi. Stoga nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojeg građanina Hrvatske države, pa ni biskupe, zato što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskog naroda“.

Kao što rekosmo ovaj bijedni pamflet sveopće relativizacije ustaških zločina i fašističkog karaktera Pavelićeve države nikako nisu mogli potpisati pravdoljubivi i antifašistički nastrojeni hrvatski biskupi, posebno u trenutku kada je dobar dio zemlje već oslobođen od fašizma, kada se cijela Dalmacija digla na noge i niti mjesec dana uoči osnivanja Narodne Vlade Hrvatske u Splitu. Zar doista itko može povjerovati kako su razumni ljudi iz vrha Crkve mogli napisati da je pristaše materijalističkog komunizma narod plebiscitarno odbio, upravo u času dok taj narod na čelu s tim bezbožnim komunistima privodi kraju oslobođenje zemlje? Ma dajte molim vas.

Jasenovac - Kameni cvijet
Obaveze su uzoritog kardinala prekinule i na pola puta do Kamenog cvijeta (FOTO: Lupiga.Com)

Upravo taj antifašistički karakter Crkve u Hrvata želio je naglasiti i kardinal Bozanić kad je u rujnu 2009. godine, simboličnih 64 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao prvi crkveni velikodostojnik otišao u Jasenovac, da bi ga tamo na pola putu do Kamenog cvijeta prekinula neodgodiva obaveza. Isti slobodarski refleks iskazao je i splitski nadbiskup Marin Barišić govoreći na skupu potpore Mirku Norcu i sve u svemu bilo bi krajnje tendenciozno ustvrditi kako naša Crkva ne radi ništa na suočavanju s povijesnim traumama iz Drugog svjetskog rata.

Stoga doista čudi što bi Ivi Andriću da se 1942. godine javno izjasni kao netko tko nema vjeru i to obrazloži na ovaj način: „Suviše sam već zašao u godine da bih prelazio na pravoslavlje, kad to nije iz ubeđenja. Nemam ja ništa protiv katoličke vere kao takve, ali da ostanem dalje u njoj danas, nemoguće mi je. Dobro poznajem sve ove u Zagrebu. Gospodinu Stepincu bilo je dovoljno da, nedeljom pri održavanju mise, gore sa amvona, kaže samo tri reči. Nijedna vlas ne bi nedostajala ni na jednoj srpskoj glavi. Ali gospodin Stepinac nije našao za vredno da te tri reči izgovori. A ja u ovim vremenima ne mogu pripadati jednoj religiji na čijem se čelu, u mojoj zemlji, nalazi jedan Stepinac”?

Da, to je sto posto rekao zato jer je bio Srbin.

Lupiga.Com

broj komentara: 4

Komentari

dino prije više od 10 godina
kakvo pogrešno citiranje tbf-ovih stihova. neviđeno!
Šjor cirkus prije više od 10 godina
Šjor cirkus, ostavite se te malograđanske nacionalističke sentimentalnosti i teorija zavjere. Dalmacija je siromašna isključivo iz razloga termitske politike Tuđmanove zločinačke organizacije i njegove zamisli o 200 bogatih obitelji. Pa nisu firme propala same o sebe, već su ih uništili Tuđmanovi klaunovi Kutle i Orešar. I što je najgore, taj isti Split svom grobaru Tudmanu prošle godine diže spomenik. Dakle tko je kriv za propast Splita i Dalmacije? Kromanjonaca koji uporno zaokruzuju HDZ na izborima.
Aaa prije više od 10 godina
Samo malo.Je li ovo po Vama-tebi Viktor Ivancic,jedan od proizvodjaca stvarnosti? Stvarnosti ovakve kakva je ,prepune netolerancije,kriminala,mrznje?
LETEĆI CIRKUS prije više od 10 godina
Zamislite zemlju u kojoj je nogometni savez došao na vlast nasiljem, prevarom, i pjevajuči huliganske pjesme: Kome bi pušile Dalmatinke, i Yebi se Splite, a u isto vrijeme mediji koriste huligansku parolu: Što južnije to tužnije. Zamislite zemlju u kojoj mediji uporno lažu da su Dalmatinci lijeni, i tako pljuju po našim didovima koji su ribarili, u polju radili, i u slobodno vrijeme gradili suhozide. Naši didovi se nisu vozali na traktoru i tražili da ih narod novčano potiče, niti su naši didovi glumili gospodu poput Zagreba, i to na račun Dalmatinskog turizma koji svake sezone zaradi par milijardi eura. Dalmacija ustvari zaradi toliko da može s tim novcem zaposliti sve nezaposlene u Dalmaciji, i umjesto da zaposlimo naše nezaposlene, mi financiramo tuđe neradnike. Zamislite zemlju u kojoj vlada kriminal, korupcija, kriza, nezaposlenost, depresija, samoubojstva među djecom, a mediji umjesto da toj djeci daju nadu, oni toj djeci namjerno ubijaju nadu. Split je naprimjer već godinama prepun turista, i zaslužio je sve moguće pohvale, a novinar Ante Tomić pljuje po Splitu zato jer njemu sada grad smrdi na ribu, pizzu, ćevape, itd. Dali vi možete zamisliti kolika je to mržnja? Kada su u Vukovaru prosvjedovali protiv ćirilice, onda je novinar Viktor Ivančić napisao priču o tome što bi bilo da je prosvjed protiv ćirilice bio u Splitu. To je isto kao da neki ustaški novinar napiše priču o tome što bi bilo da su Srbi pljačkali, silovali, i klali, ne u Vukovaru nego u Splitu. Što bi bilo da se Srebrenica dogodila Splitu. Mediji su krcati takvih novinara koji iz dana u dan proizvode mržnju, i nitko o tome ne govori, a kamoli da netko nešto poduzima. No, nije sve tako crno, ima i novinara koji šire ljubav, kao naprimjer Zdravko Reić prema Zdravku Mamiću. Zamislite zemlju u kojoj mediji već desetak godina proizvode mržnju, a rezultat te mržnje su na stotine premlačenih Dalmatinaca u Zagrebu. Žrtve su uglavnom studenti, ali i poznate osobe kao Željko Kerum, Jasmin Stavros, Dražen Lalić, itd. Vjerovali ili ne, čak su i neke radio postaje legalno huškale nasilje. Mržnja je toliko velika da je za Dalmatince jednako opasan Zagreb i Beograd. Eto takav Zagreb odlučuje o Dalmaciji, zato i imamo hrpu uništenih poduzeća poput škvera, pa ako hočete i stotine zakočenih projekata, i stotine podmetnutih požara, itd. Ista mržnja događa se u nogometu. Nogometna reprezentacija već 15 godina ne igra u Dalmaciji, dok suci svake sezone opljačkaju Hajduk za najmanje 10 bodova, a Dinamu poklone najmanje 10 bodova. Yebe mi se, to je sve što je na tu temu tada govorio Vlatko Marković. Hrvoje Maleš je dokazao da mafija drma nogometom, i što se dogodilo, Zdravko Mamić ga je upozorio da je druker, i upozorio ga je kako drukeri završavaju. Normalna zemlja bi takve mafijaše automatski strpala u zatvor, no, u ovoj kriminalnoj zemlji apsolutno nitko ne reagira. Bruno Langer također godinama uzalud upozorava na mafiju u Istri. Uzalud je upozoravala i Vesna Balenović, i Romana Eibl, i međimurski policajac, i mnogi drugi iz svih krajeva Hrvatske. Hrvatska je totalno korumpirana i kriminalna zemlja. Zemlja koja se osramotila pred cijelim svijetom zbog Josipa Perkovića. Zemlja koja je godinama u Zagrebu štitila Srpsku mafiju. Zemlja u kojoj godinama drma nogometna mafija. Građevinska mafija. Birokratska mafija. Dovoljno je da pogledate crnu kroniku koja je puna policajaca, sudaca, doktora, profesora, političara, itd. Hrvatski inozemni dug je oko 50 milijardi eura, a više od pola tog novca je ustvari opljačkano. A narod šuti ! U svitu bez pravde barabe grabe, živimo po zakonu ko se bolje snađe, a nas vode žedne priko vode dok ispravljaju netočne navode. Hladna je društvena klima, društvo se klima na izvrnutim vrijednostima. Nema općeg dobra samo vlastita torba, kriminalci, a svi šute papci, crkva, mediji, suci, policajci, jer su rođaci, u istoj stranci, ista banda, a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama, lipa naša silovana.