„Danas čitam neke reakcije na predstavu 'Zoran Đinđić'. I opet 'provokator' u punom sjaju. Glumci krvavih ruku bauljaju pozornicom, autor “sudi” naručitelju ubojstva, na kraju riganje po srpskoj zastavi koja simbolizira i Srbe i Srbiju, ubojice Zorana Đinđića“, piše Vedrana Rudan u novom postu na svom blogu, gdje govoreći o kontroverznoj kazališnoj predstavi Olivera Frljića, zaključuje da predsjednici država i vlada nigdje nisu izabrani od naroda te se pita tko je „ubio Đinđića, a tko je ubio Srbe i Srbiju

Čitam po portalima odjeke Frljićeve premijere predstave “Zoran Đinđić” u Ateljeu 212. Izazvala je frku jer ni jedna Frljićeva predstava ne može bez frke.

Nisam gledala predstavu ali se sjećam jedne druge Frljićeve “frkovite” predstave. Zove se “Proklet bio izdajica svoje domovine”. Igrali su je slovenski glumci iz jednog, zaboravila sam kojeg, gledališča na “Festivalu malih scena” u Rijeci.

Oliver Frljić (FOTO: Novi list)

Glumci su bili goli, glumice obučene. Predstava dosadna do pakla. Negdje pred kraj jedan od golaća obrušio se na gospodina “iz trećeg reda lijevo”. Pokazao je na njega prstom i urlao što će mu sve raditi jadnom alatkom koja mu je bespomoćno visjela među mršavim nogicama.

Nama gledateljima obraćanje glumca sirotom čovjeku “u trećem redu” nije bilo nimalo smiješno, a on je podivljao. Zaurlao je na glumca i rekao mu što će on njemu učiniti.

Spomenuo mu je mater, oca, usta, guzicu, turanje, vađenje, pa opet turanje…I dalje nikome od nas nije bilo smiješno ali je sve sjelo na svoje mjesto.

Glumac je imao zadatak da provocira, žrtva iz gledališta je odreagirala, po mome, onako kako je to režiser zamislio. Jebeš predstavu ako se publika dosađuje dok na pozornici nekoliko glumaca kurcem maše. Pomislila sam kako će Frljić, velemajstor provokacije, biti oduševljen.

Nakon predstave susreli su se glumci, gledatelji i autor predstave da razmijene utiske. Fenomenalan koncept.

I tada nam se dogodio jedan sasvim drugačiji Frljić. On se “u ime Rijeke i Riječana” “ispričao” glumcu zbog neugodnosti koje je doživio od publike.

Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Ej? Tko si ti, Frljiću, da se bilo kome ispričavaš u ime Riječana? Kakve ti veze imaš sa mnom i Rijekom? I kako može biti “neugodnost” reakcija gledatelja koji je prozvan da reagira? Zašto je to Frljić učinio? Odakle taj prostakluk i tolika količina drskosti?

Ambiciozni režiser bio je krivo shvaćen pa se, blago rečeno, nadureno i krajnje nepristojno stao ispričavati u moje ime. Bit ću zlobna? Pred neki sam dan gledala njegovu fenomenalnu predstavu “Mrzim istinu”, navodno, vjerujem u to, čista biografija, pa mi je Frljićev ispad puno jasniji. Radilo se o najobičnijem nedostatku kućnog odgoja.

Danas čitam neke reakcije na predstavu “Zoran Đinđić”.I opet “provokator” u punom sjaju. Glumci krvavih ruku bauljaju pozornicom, autor “sudi” naručitelju ubojstva, na kraju riganje po srpskoj zastavi koja simbolizira i Srbe i Srbiju, ubojice Zorana Đinđića.

Scena iz predstave (FOTO: Atelje 212)

Meni je teza o kolektivnoj krivici oduvijek bila totalno suluda iako velikih zločina nikad nije bilo bez “kolektiva”. Ipak ja nekako vjerujem da pojedinci, koliko god bili nevidljivi, vuku konce kolektivnog zločina.

Zapravo, željela sam pisati o nečem sasvim drugom, Frljić mi je samo povod. Predsjednici država i vlada, ma gdje rasli, u Rusiji, Americi, Hrvatskoj, Srbiji, nikad nisu izabrani od naroda.

Na listu ih uvijek stavlja onaj tko ih plaća. Vidimo Obamu. On sigurno nije izabran da bi siromašnim, samohranim crnim majkama olakšao život a stotine tisuća osuđenih crnaca izvukao iz zatvora u kojima čame, mnogi samo zato jer su crni.

Ne, Obama je u službi bijelih kapitalista koji su u njegov prvi izbor uložili dvije milijarde dolara, u drugi će više. Da kojim slučajem Obami padne na pamet da krene u borbu za crna narodna prava istoga bi dana dobio metak u crni potiljak.

Obama to zna, plaćen je da radi to što radi, ubija Iračane, Afganistance, Libijce i sitnu djecu diljem svijeta, ostalo je šminka. Đinđić je glumio u potpuno istom filmu. Ni njega nije izabrao narod.

Mračni likovi poput onih američkih dali su Đinđiću zadatak da za njih odradi posao. Pristao je ali se nije snašao. Pomislio je da nije samo glumac. Da je predsjednik. Da odlučuje. Dobio je metak. Toliko puta viđeno.

Naravno da je pitanje svih pitanja tko je Đinđića izabrao za predsjednika?

Nikad se u povijesti nije otkrio naručilac ubojstva bilo kojeg predsjednika države ili vlade. Logično. Naručitelji su tajni a ubojice sa snajperom lako je zgrabiti za vrat i smiriti “narod” koji uvijek vjeruje da pravda pobjeđuje na kraju.

Snajperisti ne znaju naručitelja, da znaju bili bi mrtvi, a sudovi ne čačkaju previše jer su servis onih koji ubijaju svoje predsjednike kad ovi krenu misliti da nisu samo lutke na koncu.

Ima li ovo ikakve veze sa Frljićem? Mislim da ima. Ne držim mnogo do bilo kakvih zastava, za mene su sve one samo krpe ali kad se, makar i u predstavi, zastava izjednačava sa “kolektivom”, “državom”, u ovom slučaju Srbijom, onda mi se to riganje zaista čini pretjeranim.

Đinđića sigurno nisu ubili građani zemlje koju predstavlja porigana zastava, nije ni onaj koji robija, Đinđić se ubio sam kad je prestao služiti onima koji su ga uvalili u ulogu preveliku za njega.

Kao što je možda i priča o Đinđiću prevelika za Frljića. Tko je ubio Đinđića? A tko je ubio Srbe? A tko je ubio Srbiju?

Vedrana Rudan

Lupiga.Com via Rudan.info