ZAPISI IZ DAIDŽISTANA FRA IVANA ŠARČEVIĆA: Ljubav prema poslu

Ivan Šarčević

28. listopada 2014.

ZAPISI IZ DAIDŽISTANA FRA IVANA ŠARČEVIĆA: Ljubav prema poslu

Od obitelji do većih zajednica, radnih kolektiva, poslovi su podijeljeni. Nekada se poslovi podjele spontano, a nekada poglavari, oni viši, podjeljuju poslove podložnicima. Za dobro funkcioniranje svake ljudske zajednice, od presudne je važnost pravedna raspodjela rada. Međutim, takva podjela je skoro uvijek iznimka, a ne pravilo. U svakoj zajednici postoje ne samo radnici i neradnici, nego i oni koji sebe i svoje poslove smatraju jedino vrijednima, a druge i njihov rad i ne zamjećuju.

Neki opet obavljaju poslove koje vole ali ih ne znaju obavljati, nisu talentirani niti stručni za njih i tako svojim bolesnim aktivizmom stvaraju samo teret drugima. Neki znaju posao ali ga ne vole ili iz nekih svojih razloga smatraju kako se ne vrijedi zalagati jer ionako sve je relativno i prolazno.

U svakom vremenu opet postoje poslovi koji se više cijene, kao i poslovi koje se obezvrjeđuje. Čini se da se nikada ne cijene oni mali, sitni poslovi, kućanski ili tehnički, bez kojih se život ne može odvijati. Brecht se u jednoj pjesmi o Aleksandru Velikom, jednom od najmlađih a najvećih osvajača svijeta, pita o tome gdje su bili toliki Aleksandrovi konjušari, kuhari i razno, tzv. "pomoćno osoblje" dok je on osvajao svijet.

Fra Ivan Šarčević (FOTO: Lupiga.Com)

Književnik Ivo Andrić među omiljenim fratarskim likovima ima jednog koji djeluje više sluga nego ugledni fratar, fra Marka Krnetu, vikara kreševskoga samostana. Taj fratrusina, krupna tijela a plaha srca, unatoč želji svoga ujaka, biskupa fra Marijana Bogdanovića, nije mogao završiti studij u Rimu. Jednostavno nije bio sposoban za školu, pa su ga vratili u Bosnu čim je utjecajni ujak umro, pa Marku među braćom nije preostalo ništa drugo nego da se dadne na mnogovrsne domaćinske poslove – od dočekivanja gostiju, i onih opakih turskih kabadahija u musafirhani, do težačkih poslova na njivama i sveukupne brige oko hrane, pečenja rakije i mnogo sitnih i krupnih zadaća na uzdržavanju samostana. Fra Marko je, dakle, obavljao mnoge poslove koje drugi fratri nisu stigli ili im je bilo iz poniženja obavljati. A obavljao ih je s pjesmom – kao zaljubljenik Božje prirode i ljudskoga naporna rada.

Tvrd i nepopustljiv u vjeri i poslu, fra Marko je smrtno stradao. Za jednoga mučnog gostoprimstva u musafirhani, ubio ga je pijani Turčin Kezmo kod rakijskog kazana. A onda je u Nekrologij, Mrtvačku knjigu u koju se upisuju pokojni, jedan učeni fratar, Subašić – isti onaj koji je fra Marka naslijedio na studiju u Rimu – kratko i hladnom frazom na latinskom zabilježio fra Markovu mučeničku smrt – jer za fra Marka se nije imalo što zapisati – nije imao ni doktorata, ni časnih službi, ni titula, ni ikakvih časnih ex-ova kako bi to Andrić za neke druge fratre kazao.

Ipak, jedan drugi fratar, stari Stjepan Matijević, koji nije mogao spavati nego je noću ispravljao ono s čime se po danu s fratrima nije slagao, jedne je noći drhtavom rukom prekrižio onaj hladni sadržaj u mrtvačkoj knjizi i nadodao pored fra Markova nekrologa, kao glosu bratske zahvalnosti i ljudskog priznanja: „Ovaj je volio manastir kao svoju dušu. Da se zna.“

I oko nas postoje i rade ljudi koje trebamo više cijeniti, od čijega rada živimo i kojima trebamo biti zahvalni. Da se zna!

Lupiga.Com