ZLATKO DIZDAREVIĆ: Farsa od Arapskog proljeća
Priča o tzv. arapskom proljeću pretvara se polako u farsu. Dojučerašnji idealisti sa ulica danas su rezignirani jer su im konzervativci raznih profila ukrali »revoluciju« ispred nosa. Dirigirani mediji koji su napumpavali slobodarski optimizan i njihovi nalogodavci sada unaokolo organiziraju »međunarodne simpozije« na kojima samohvaleći se legitimiraju profesionalnu bruku. Proizvođači novca i politike iz pozadine nastavljaju svoj posao prilagođavajući se lukavim mimikrijama starih odnosa. Bliskim istokom hara novi hladni rat kojeg su u borbi za prevlast u regiji, poslije američke katastrofalne avanture u Iraku, proizveli Saudijska Arabija i Iran. U »teološkoj ofanzivi« unutar ove bitke Saudijska Arabija za sada je agresivnija i radikalnija uz apetite koji se prelijevaju i preko povijesnih granica utjecaja. Jedan jemenski pjesnik novu realnost je okarakterizirao u duhu istočne duše i pameti: »Došlo je do neravnoteže, ne samo među državama, nego i među ljudima. Probudila se mržnja prema životu. Raspršeni smo, a vođe podijeljene.
"Izvan ovih prostora, na Zapadu, bez mnogo razmišljanja prihvata se zdravo za gotovo ono što serviraju mediji. A mediji su ili diktat interesa, ili internet. Sasvim je malo profesionalno ukrštenih činjenica iz više izvora, uz objašnjenje i kontekst. I dok je storija sa diktatom u ime interesa jasna, internet je tek goli fakat izvan prostora i vremena, iz nepoznatog svijeta, bez situiranja u koordinatni sistem sasvim drugih logika što se često ne daju preslikati u »sveopće« standarde i mjerila. Prije neki dan draga prijateljica, pariška intelektualka po svim kriterijima i radoznalostima, mrtva-hladna napisala mi je prije dvadesetak dana u odgovoru na moj mail kako sam bio u Damasku – »ne vjerujem ti!« Zašto? »Pa ovdje SVI ZNAJU da se tamo ne može ući…!« Aferim.
Čitam danas, tako, kao glavnu vijest na Bliskom istoku, da vojska u Egiptu počinje prenos vlasti na premijera Kamala al-Ganzurija. Vele da je riječ »o svim ovlastima izuzev pravosuđa i oružanih snaga«. Kažu entuzijasti, eto konačno krunskog dokaza o pobjedi revolucije sa trga Tahrir. Malo ko uz vijest o »prenosu« pominje da je Ganzurija postavila ta ista vojska, da ima 79 godina, da je bio premijer kod Mubaraka od 96. do 99. godine. Prije toga bio je ministar planiranja i međunarodne suradnje. Biografija mu baš nije dokaz otpora Mubaraku i vojsci.
Šta još ima u pozadini ove vijesti koja je tako ohrabrujuća u svojoj osnovi-dokazu o pobjedi revolucije i porazu mrske vojske što, eto, predaje vlast civilima. Osim pravosuđa koje će i dalje, pod kontrolom vojske, odlučivati »demokratski« o životu i smrti civila, i osim »oružanih snaga« koje su, logično, pod vlašću »oružanih snaga«. Malo ko kaže šta su »oružane snage« u Egiptu još, i zašto je veoma teško vjerovati da će ta tranzicija vlasti ići kako sugeriraju škrte vijesti svedene na crno-bijelo tumačenje pojmova vojske i civila.
Armija je u ovoj zemlji kičma mnogih krupnih businessa, a oficiri vlasnici kompanija i poslova toliko razgranatih i kapilarno raširenih u krvotoku državne ekonomije, da je vjerovanje u njihovo odricanje od tog vladanja zemljom čista iluzija. To u »zemlji faraona« nije stvar korupcije, onako kako se to shvata još ponegdje na Zapadu, već sasvim normalna pojava. Doduše, i Amerika je vojnim i političarskim profiterstvom u ratovima koje vode unaokolo, posebno u Iraku, silno pomjerila granice nekada hvaljenih standarda o korupciji.
Oružane snage Egipta, prema podacima dostupnim kroz javne izvore ali i dodatno poduprtim glasovitim WikiLeaksom, predstavljaju supstancijalnu kičmu civilne ekonomije u ovoj zemlji. Sasvim zvanično, Ministarstvo vojne proizvodnje direktni je »vlasnik« najmanje 14 moćnih kompanija za razne vrste »civilne« proizvodnje i usluga, a svojim monopolima direktno i bespogovorno guše svaku djelatnost iz njihovog domena u civilnom sektoru. Pored »ozbiljnih« poslova poput građevinarstva, mašinogradnje, metalne i elektro industrije, generali i pukovnici monopolski su vlasnici kompanija koje se bave i organizacijom široke mreže kućepazitelja, takozvanih »boaba«, ili poslovima deratizacije, keteringa itd. Oni su vlasnici lanaca dječijih vrtića, transportnih firmi, pekara, poslastičarnica, restorana, hotela, rent-a-car kompanija itd. Eksperti koji se u svijetu bave egipatskom armijom tvrde da je danas najmanje jedna trećina »civilne« ekonomije ove zemlje pod direktnom kontrolom armije ili kao institucije, ili njenih pojedinaca kao privatnih poduzetnika. Kada se tome doda čak i veoma fleksibilna procjena svega onoga što jeste »vojna proizvodnja« koja je iz strateških razloga pod kontrolom oružanih snaga, onda je ta zona ukupne državne ekonomije što je pod kontrolom uniforme mnogo veća od trećine.
Specifičnost vojne industrije u zemlji sa najvećom armijom u arapskom svijetu jeste i ta što kompanije iz ove oblasti masovno izrađuju i trguju proizvodima za sasvim civilne namjene. Na websiteu »El-Nasr Company for Services and Maintenance« nude se usluge pod firmom »Queen Service« u 18 različitih oblasti, među kojima su i centri za brigu o djeci! Generalni menadžer ove kompanije je doista general, 75 procenata vlasništva kompanije je u rukama Armije, a ostatak drže pojedinci od kojih su svi do posljednjeg penzionirani oficiri. Članovi njihovih familija naslijeđuju akcije umrlih akcionara.
Na websiteu egipatskog nadležnog ministarstva navedena su imena desetina »kompanija za vojnu proizvodnju«. Neke od njih grade auto-ceste, dok druge proizvode kućne aparate, tankove za gorivo i vodu, radijatore, klupe, prese, mikrovalne pećnice ili komjutere. Tvornica za proizvodnju tenkova paralelno proizvodi i vatrogasna vozila. WikiLeaks je, uz ostalo o ovoj temi, objavio i telegram u kojem Margaret Scobey, ambasadorica SAD u Kairu, septembra 2008. godine piše Washingtonu kako je »Egipatska vojska postala ‘kvazi-komercijalna’ kompanija sama za sebe…« Ona ovom prilikom ne spominje detaljno pojedinačne kompanije ali navodi kako su te firme – najčešće rukovođene penzioniranim generalima koji su u direktnom kontaktu sa aktivnim vojnim vrhom – posebno poznate u proizvodnji i trgovini vodom, maslinovim uljem, cementom, u građevinarstvu, hotelijerstvu, industriji nafte i goriva…
Vjeruje li doista neko da će se ova vladajuća, vojno-poslovna struktura u egipatskom društvu, nosila zvanično uniformu ili ne, odreći tek tako, milom, svog javno-tajnog slatkog života. Ili vlasti koja čuva tu slast. U ime čega, u ime demonstracija na trgu Tahrir ? Za tu vrstu revolucije, Egiptu ali i zemljama širom arapskog svijeta, treba još mnogo – evolucije.
Zlatko Dizdarević
Lupiga.Com via www.novilist.hr
