Režija: Alen Drljević

MUŠKARCI NE PLAČU: Priča koja razbija monotoniju post-yu (po)ratnih filmova

MUŠKARCI NE PLAČU: Priča koja razbija monotoniju post-yu (po)ratnih filmova

M.St.

19. 09. 2017.

ocjena:
godina: 2017.
trajanje: 98 minuta
uloge: Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković, Leon Lučev, Boris Ler, Sebastian Cavazza, Ivo Gregurević, Izudin Bajrović, Miralem Zupčević, Ermin Bravo, Primož Petkovšek
žanr: drama
scenario:  Alen Drljević i Zoran Solomun
režija: Alen Drljević
„Muškarci ne plaču“ u velikoj mjeri razbija monotoniju post-yu filmova s ratno-poratnom tematikom s vječitim klišejima o krivcima, žrtvama, “ko nas bre zavadi”, “ko je počeo rat” i ostatkom prašine za u oči. Osim toga, ovdje nema kalkulacije, “doctoringa”, pisanja po očekivanju filmskih fondova. Ovo je film o ljudima koji su prošli strahote i djelo nekoga tko vrlo dobro zna o čemu priča i koji od toga ne odstupa, svidjelo se nama ono što vidimo ili ne. I taj stav se mora cijeniti. Redatelj Alen Drljević, i sam ratni veteran, ne nudi laka rešenja niti nas uvjerava da je nekakvo zajedništvo i odnos povjerenja moguće tek tako izgraditi. On zna bolje od toga jer je sve to prošao sam. Film je prvotno zamišljen kao kratkometražni dokumentarac, ali je autoru upravo na jednoj takvoj grupnoj terapiji na pamet palo da ga produži i postavi kao igrani film. Ideja se pokazala više nego dobrom, uz briljantnu glumačku postavu iz skoro svih krajeva bivše države .
MUŠKARCI NE PLAČU: Priča koja razbija monotoniju post-yu (po)ratnih filmova

Muškarci ne plaču. Oni internaliziraju ili okreću na agresiju. Od njih se to tako očekuje. Od balkanskih muškaraca-ratnika pogotovo. Čak i kad su traumatizirani ratni veterani, kakvih u Hrvatskoj ima na tisuće. Posebno kad su traumatizirani ratni veterani. Takva kultura. Mužjačka. Ratnička. Balkanska. 

Čak i kad zanemarimo predominantni nacionalistički mitomanski diskurs o tome tko je kome što groznije i strašnije učinio, odnosno tko je krivac, a tko žrtva u kojem je narativ isti, a nacionalni predznaci ovise samo o nacionalnosti govornika, ostaje taj vražji muški ponos koji te oštećene ljude sprječava da priznaju kako su oštećeni, što će biti prvi korak na putu da se “pokrpe” i nastave sa svojim životima. To, naravno, ne znači da se oni neće izmiriti međusobno i da se, kada se nađu u istoj prostoriji neće gledati kao ljudi, nego kao četnici, ustaše i balije. Ne, ti će se ljudi dosta često savršeno razumjeti sa svojim supatnicima sa suprotnih strana, spojit će ih zajednička iskustva i spoznaje kako su oni sebi natovarili bijedu na vrat za tuđi račun, ništa ne sluteći. 

Film, dakle, govori o svojevrsnom pomirenju koje je nužnost kako bi hrvatsko, a i društva okolnih zemalja u kojima je bjesnio rat, mogla krenuti dalje, napraviti jedan ogroman korak naprijed, a takve stvari kreću upravo od malih koraka, od poteza koje će povući "mali" ljudi. Problem je što to najčešće oni neće verbalizirati i priznati javno, što bi pomirenje s osobnog nivoa podiglo na neki opći. Film „Muškarci ne plaču“ Alena Drljevića možda je korak u pravom smjeru. 

Muškarci ne plaču
Sukobi među njima ipak tinjaju i uglavnom nisu nacionalni, koliko svjetonazorski (FOTO: Muškarci ne plaču)

U suštini, ovo je komorna drama smještena oko međunarodno financiranog projekta pomirenja kroz zajedničke terapije veterana sa svih triju strana krvavih jugoslavenskih ratova. Terapeut je Slovenac Ivan (Cavazza), a polaznici su, između ostalih, Miki (Isaković), Valentin (Lučev), Melim (Hadžihafizbegović) i Jasmin (Ler). Cilj terapije je ispovjediti svoju traumu javno i tehnikom psihodrame je ponovo odigrati i tako se s njom suočiti i pokušati se osloboditi. Svatko od njih ima svoje traume, ali se ustvari dobro slažu, uz prošvercanu domaću rakiju i pjesmu koju svi znaju (“Zbog jedne divne crne žene” Kiće Slabinca), dok se sve ne okrene naopako, na simulacije ratnih igara i orgije razbijanja inventara

Sukobi među njima ipak tinjaju i uglavnom nisu nacionalni, koliko svjetonazorski. Najizraženiji sukob je između dvojice Bošnjaka, religioznog i sujevjernog Melima i rezigniranog invalida Jasmina kojeg je religiozni autoritet posredno gurnuo u rat u kojem on nije želio sudjelovati. Taj sukob, kao i drugi koji izbijaju i rješavaju se (ili se ostavljaju da tinjaju) svjedoči o osjećaju da u zraku visi katastrofa i da situacija može brzo eskalirati, ma koliko se činilo da se ekipa dobro slaže i da se neki tu sjajno provode (epizoda Ive Gregurevića kao potpuno neuračunljivog zajebanta spremnog da uvijek kaže ili napravi nešto neprimjereno je zlata vrijedna).

Alen Drljević, i sam ratni veteran, ne nudi laka rešenja niti nas uvjerava da je nekakvo zajedništvo i odnos povjerenja moguće tek tako izgraditi. On zna bolje od toga jer je sve to prošao sam. Film je prvotno zamišljen kao kratkometražni dokumentarac, ali je autoru upravo na jednoj takvoj grupnoj terapiji na pamet palo da ga produži i postavi kao igrani film. Ideja se pokazala više nego dobrom, uz briljantnu glumačku postavu iz skoro svih krajeva bivše države (Hadžihafizbegović, Lučev i Isaković briljiraju toliko da je teško reći tko je od njih bolji). Drljević također sjajno koristi zatvorene prostore u kojima uglavnom snima s dvije fiksirane kamere, što daje na vjerodostojnosti kroz nekakvu dokumentarističku vibru. 

Dobro, hoće li se ti muškarci terapijski isplakati, pomiriti međusobno i izmiriti zaraćena plemena? Neću vam kvariti ugođaj, pogledajte film, vrijedno je truda. Jedino što mogu reći je da „Muškarci ne plaču“ u velikoj mjeri razbija monotoniju post-yu filmova s ratno-poratnom tematikom s vječitim klišejima o krivcima, žrtvama, “ko nas bre zavadi”, “ko je počeo rat” i ostatkom prašine za u oči. Osim toga, ovdje nema kalkulacije, “doctoringa”, pisanja po očekivanju filmskih fondova. Ovo je film o ljudima koji su prošli strahote i djelo nekoga tko vrlo dobro zna o čemu priča i koji od toga ne odstupa, svidjelo se nama ono što vidimo ili ne. I taj stav se mora cijeniti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Muškarci ne plaču

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"