DOBITNIK NIN-OVE NAGRADE - DRAGAN VELIKIĆ: „Ej, ma vidi ti šta on piše“

Bojan Tončić

11. ožujka 2016.

DOBITNIK NIN-OVE NAGRADE - DRAGAN VELIKIĆ: „Ej, ma vidi ti šta on piše“

Ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade za književnost Dragan Velikić književnik je čije su detinjstvo, mladost i sazrevanje obeležili Beograd i Pula. Autor je romana „Via pula“, „Astragan“, „Hamsin 51“, „Severni zid“, „Danteov trg“, „Slučaj Bremen“, „Dosije Domašenski“, „Ruski prozor“ i „Islednik“. Ninova nagrade za roman „Islednik“ druga je koju dobija (prva mu je pripala za „Ruski prozor“). U razgovoru za Lupigu govori o raspadu bivše Jugoslavije, o vlastitom doživljaju ratova, sredini kojoj je uputio svoj roman i temeljnoj introspekciji koja obeležava ovo delo.

Dragan Velikić
"Ne mogu pisati o jednom vremenu, a frizirati" - Dragan Velikić (FOTO: Milan Živanović/Lupiga.Com)

U "Isledniku" se prepoznaje Vaša namera da kažete šta se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije. Gotovo esejistički, ili nalik na političke komentare, ubacujete političke stavove. Da li Vam je to bilo teško, ili se, jednostavno nametalo? O krivici i o masovnom ćutanju stavovi su neprijatni za mnoge uši, potpuno su suprotni podrazumevajućoj nevinosti Srba i krivici drugih. Kako to ide uz najveću domaću književnu nagradu, šta znači?

- I mene je to iznenadilo, utoliko je pitanje intrigantno. Najteže je kada je pisac pametniji od knjiga - to ne valja. On onda arbitrira. Ako nema moć da suprotstavi svoju političku opciju - makar nekoj drugoj. Makar zanatski to da uradi. Smatram da se u romanima „Bona Via“, „Ruski prozor“ i „Isednik“ vidi kakva je svakodnevica. U romanu „Bona Via“ se u crnim tonovima prikazuje svakidašnjica, na to se niko nije osvrnuo. Zato što sam upakovao da to stoji; kad prođe neko vreme vidi se. Recimo, u „Via Puli“ pišem o fojbama, u koje su partizani bacali belogradejce. Pišem i o kratkovidom političaru koji je, po mojoj verziji, odabrao Goli otok, to je Kardelj. Pojavljuje se Zejtinov, to je Uljanov, Lenjin. Da sam bio direktniji, to bi bio pamflet. To je o romanu „Via Pula“ rekao i pokojni Milan Milišić (pesnik, poginuo u granatiranju Dubrovnika 1992. godine, op.aut.) - nedirektnost, ali ona koja nije posledica straha. Bitne su to odrednice jednog vremena, daju određenu boju, ali ne daju arbitražu. Na mestu je da kažem i to da je prelazak srpske vojske preko Albanije sulud. Kazaće mi „zašto“, s kojim pravom. Onda kažem da je, pola veka kasnije, Srbija prokockala sve bonuse istorije stečene tokom dva veka i krenula za lažnim mesijom u tmine nasilja i zločina. To je glumac Tihomir Stanić pročitao na dodeli Nagrade. Nisam ja tu arbitrirao, ali, čemu sve to. S kojim pravom da odvedeš one klince da poginu. To je ono što je rekao Pekić u Zlatnom runu, da "svaka živa kukavica vredi više svom nacionu, nego uludo poginuli heroj". Udara u glavu. Ali, ćuti se o onome što je Pekić pisao, a nekome ne odgovara. Treba jednom stati i reći čekaj, da vidimo da li je baš tako. Meni se tema sama nametnula. Treba se suočiti. Ne mogu pisati o jednom vremenu, a frizirati. I, tačno je, da je bila neka druga ekipa u žiriju... Ovaj žiri je vrednovao literarno, u drugom slučaju ne bih imao šanse. A mogu da zamislim kako je u književnim i drugim krugovima, "ej, ma vidi ti šta on piše!". 

Da su Srbi besmisleno išli kroz Albaniju, a čitave karijere se temelje na tome?

- Upravo to. Ja se ne sprdam, ali na kraju, ipak, profiteri uspevaju. Setimo se "Pod okupacijom" Bore Stankovića, šta su njemu tek nameštali... Na kraju su pobedili oni koji su "pakovali" te klince iz Bosne, Srbe, slali ih na front. Ti profiteri nisu ratovali, oni su trgovali. I to mi se gadi. Ali, u literaturi nema obračuna. Mada. moram da priznam, ima nekih sitnih...

Dragan Velikić
Velikić u razgovoru s Lupiginim beogradskim dopisnikom Bojanom Tončićem (FOTO: Milan Živanović/Lupiga.Com)

Onako, iz meraka... 

- Ma, da, iz meraka, pa ko se prepozna - prepoznao se. Evo, u „Isledniku“ je, već na prvoj strani, ministar kome drugi menjaju čarape. Taj čovek je živ i to samo dve osobe znaju, ne mogu da kažem ko je... Postoji i sitni adrenalin, isuviše držim do onoga što radim, ne mogu da uprskam. Kada tri dana ne pišem, ponovo pročitam napisano i sutradan mogu da nastavim, jer imam intonaciju. U svakom trenutku moraš imati knjigu u sebi. Mada, kada sam se, nakon monografije o Puli, vratio romanu, naišao sam na Pekića, dozvao ga, njegov moto, po kojem se, posle ispovesti, čovek oseća gore, jer ostaneš sa onom verzijom koja se nikome ne ispoveda. I rekao sam da odatle treba početi. Ono gde nisam pogrešio - ne pada mi na pamet da hvalim svoj roman - je ritam. Da je ostalo sve u prvom licu, došlo bi do zamora čitaoca. I do zamora priče. Prešao sam u treće lice i taj D.V. više nije ja, nego on. I mnogi mi kažu da prema kraju priča ide brže. To i jeste smisao ovog isleđivanja, kao kada se traka odmotava. Važno je za strukturu. I izbacivao sam dosta toga, kao što je govorio Aleksandar Popović, "umetnost pisanja je umetnost brisanja". Najteže je osloboditi se dela koji je dobar. 

Odakle potreba da zabeležite što više detalja iz svog života. Sve, od bioskopskog repertoara do sličnih fotografija, strahova, osećaja, sentimenata, drhtaja, atmosfere... Nije Vam dovoljna pomisao da "sve to drži na programu hotelska kapela"? Da li baš mora da se nađe neko ko će sve zabeležiti, ili je to jedino Vama važno? Zbog opasnosti koja vreba u, takođe Arsenovom stihu, "u domaćim filmovima od tog nema ništa"?

- Lepo je što ste pomenuli te Arsenove stihove. Ono doživljeno može da, kao što kaže Kiš, doživi "milost uobličenja". Sećam se prvih priča, izmišljanja, pa onda dođe slika iz života, neki detalj. Ali, u romanima „Via Pula“ i „Astragan“, kao i u „Dosijeu Domaševski“, zagrebao sam po sebi. I upravo taj iskustveni talog daje mi mogućnost i adrenalin da umetnički uobličim nešto što će i čitaocu biti blisko i sa čime će se identifikovati. Tu često pominjem Selindžera, „Lovca u žitu“, mislio sam da on to ispoveda, nisam jedini takav čitalac. Nisam ni mislio da sve može biti izmišljeno, njegova braća, sve, a on je imao samo jednu dalju sestru, Doris. A sve je izmislio, na osnovu tačnih činjenica. Nije izmislio emociju, recimo, neko celog života želi da ima brata, a raste kao jedinac. On može da napiše fantastični roman o bratu i da se neko ko ima brata identifikuje, upravo sa tim iskustvom. Ono što je opsesija, tajna, što je duboko u nama, kada stigne dotle da ga čovek pokaže, literarno uobliči, za mene je literatura.

U tom kontekstu, da li biste voleli da možete zabeležiti mnogo više?

- Ima dovoljno onoga što uspevam da zabeležim, još nisam došao u situaciju da želim da pišem, a nemam iz čega. Konačno, ja ne štancam knjige, pišem otprilike jednu u tri godine. U principu, nikad ne pišem dok se u meni ne stvori potreba, neka opsesivna slika. Od toga krećem. Eto, aprila prošle godine stavio sam tačku na roman „Islednik“ i nisam više ništa napisao. Sada pripremam knjigu o Beogradu, jedan deo Beograda, to će biti krajnje intimno. Sada je to samo bauljanje. Dve faze su mi najdraže u pisanju, bauljanje, kada nazirem, ni sam ne znam gde ću, njuškam. I poslednja, kada imam sve, a to još nije gotovo. Tada krećem na razboj zatežem strune, povezujem. U jednom trenutku, roman oživi, kao dete u četvrtom mesecu, to nije nikakva mistifikacija. Ako je pisac od integriteta, onda neće to da izda, knjiga ima svoje zakonitosti i tera pisca da se po njima vlada. 

Dragan Velikić
"Kiš je pisac koji je na mene mnogo uticao" (FOTO: Milan Živanović/Lupiga.Com)

Neki delovi „Islednika“ podsećaju na stvaralaštvo Danila Kiša. Potreba da se, gotovo manijakalno sve zabeleži, poput onoga što je Kiš nagovestio u „Enciklopediji mrtvih“. Tu je i odsustvo sveščice sa opisima hotela, pa "pismo ili sadržaj" na kraju romana, u obraćanju majci. Mislim da je reč o nečemu što je, na najbolji način, posveta autoru i njegovom delu, i ukomponovanost Kiša u Vaš roman?

- Da, Kiš je pisac koji je na mene mnogo uticao, obeležio je moje formativne godine pisanja (to je sada moderno reći). Jednostavno, Kiš je abeceda, i dalje jedan od mojih omiljenih pisaca. Kasnije su i neki drugi pisci uticali na mene, upoznao sam Pekića, Tišmu, pa sam se njima bavio, ali Kiš je pisac čiji je literarni doživljaj sveta meni jako blizak. Kada su nam obili vagon, nestala je ta njena sveščica sa opisima, što sam ja tek kasnije primetio kao važan momenat.

Ona je dobila status molitvenika...

- Jeste. A brzo sam stigao do onog pisma na kraju koje ste nazvali "pismo ili sadržaj", to je pismo ocu...

Da, u Peščaniku...

- Potpuno je logično, utoliko što je, ne treba zaboraviti, jedna od tema romana i demencija. Dakle, postoji strah junaka da bi mogao da je nasledi od majke. Možda nije nezanimljiv i podatak da moj sin specijalizira neurologiju i da ga zanima upravo demencija, da je sa svojom bakom, mojom majkom, provodio sate i sate pričajući o toj bolesti. To su detalji koji nisu fikcija, ali imaju posebnu čar kada ih ubacim u fikciju. Pomislio sam "vidi, ovo ko u Peščaniku", ali nije mi bilo važno. U romanu „Danteov trg“ postoji čitavo poglavlje u kojem je Kiš književni junak. Prepliće se. A moja bliskost sa Kišom je vera u literaturu, u smislu da, ako literatura i ne može mnogo, bez nje ja ne bih mogao nikako. Podseća me na njegov razgovor sa jednim piscem kome je rekao, parafraziram, "Pa, nije sve fantastika, nije sve igra!"

Kaže i "zašto, zapravo, pisati o nečemu što se uistinu nije dogodilo"?

- Tako je. Ali ima još nešto. Ostao je zvuk. Dobar pisac kad se upiše, on tetovira čitaoca. To su neke tetovaže i ja ne bežim od njih. Na jednom mestu u Isledniku kažem "dugo sam se spremao za zanat spisateljski". Pa ko prepoznao - prepoznao.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Milan Živanović/Lupiga.Com