Kultna Amelie Nothomb opet je napisala izvanrednu knjigu koja se može ugodno pročitati u samo sat vremena, što je parametar koji se često zaboravlja u medijskim kritikama. Fascinantno je njeno direktno i pametno pisanje. Tkivo teksta čisto joj je kao suza, zbog čega je mogu čitati i domaćice i studenti. Glavni lik "Antikriste" je povučena mala Blanche u čiji lik se, pretpostavljam, projicirala sama autorica, pa je pitanje da li takve introvertne curice evoluiraju do osobe kalibra Amelie Nothomb kod koje je prisutno to sekundarno samopouzdanje, geekovsko, osviješteno samopouzdanje koje se razvilo iz primarne nesigurnosti

Dobila sam ovog Božića za poklon Antikristu što je posljednja knjiga mlade, a već kultne Amelie Nothomb. Kad sam je prvi put čitala, fasciniralo me direktno i pametno pisanje.

Antikrista polazi od jednostavnog zapleta koji zatim skrene neobičnom stazom. Ovdje se ne razmeće svojom raskošnom erudicijom kao primjerice u Higijeni Ubojice koju je napisala s dvadeset i pet godina. Tkivo teksta čisto joj je kao suza. Možete zamisliti da tu knjigu čitaju i domaćice i studenti.

Priča počinje susretom dviju kolegica na faksu. Jedna je introvertna, povučena. Druga je suprotna: glavna faca koja za sobom ostavlja polje zavidnih uzdaha. Njihovo zbližavanje zatim pokreće pomalo bizaran slijed događaja. U Higijeni Ubojice intervju završava ubojstvom, a u Protiv Katiline također počinje susretom, taj put susreću se susjede na izoliranom mjestu, a sve završava kobno. Unutrašnjost likova je najzanimljivija. Oni diktiraju nastavak događaja kao psi pušteni s lanca, i kao da autorica, boginja, koja ih je stvorila nema više veze s pričom. Ovo je samo maglovit utisak. Vidi se da piše jako kontrolirano. Ima duhovite i prirodne dijaloge.

Povučena mala Blanche u Antikristi totalno je pogođena. Pretpostavljam da se u taj lik projicirala autorica, pogotovo jer obje imaju rođendan na isti datum. Da li takve introvertne curice evoluiraju do osobe kalibra Amelie Nothomb kod koje je prisutno to sekundarno samopouzdanje, geekovsko, osviješteno samopouzdanje koje se razvilo iz primarne nesigurnosti?

Dovoljno je samo sat vremena da pročitate cijelu knjigu. Ugodna je za čitati, a taj se parametar često zaboravlja u kritikama. Mogla sam je čitati na plaži. Ona nema ni najmanju namjeru da nas muči svojom literaturom i naizgled ne pokušava dokazati nešto od opće važnosti. Kad pustite da knjiga odleži i sjetite se opet fabule, tek tada shvatite koliko su se likovi ponašali otkačeno, a pri tome ostali potpuno prirodni. Puštaju da ih konzumirate kao Pepsi. Danas, kad je književnost, tj. možda ne toliko književnost koliko 'bivanje čitateljem' rijedak sport i ova komponenta je bitna.

Radnja se mogla odvijati bilo kad  i bilo gdje - vremensko i prostorno je nebitno jer se radi o unutrašnjosti, suptilnoj psihologiji. Priča je zapravo o ljubomori, koja je pretpostavljam, vječna. I kroz opstanak, društvenu borbu za preživljavanje, prevagnut će laž i represija. Fascinantno je kakvu je gorku priču podvalila Amelie, a na tako pitak način. Koliko svakodnevni život ovisi o interpretaciji. Koliko laži možemo popiti bez trovanja.

Realnost je skliska kao ameba. Svatko će vjerovati u ono što želi vjerovati. Lik Christe je doduše, pomalo neuvjerljiv. Neki njeni postupci i razlozi ostaju nejasni i čak se autorica pita o njima. Tako ni ona nije potpuna negativka - antikrista, iako je u grubim crtama stvar jasna: manipulacija ljudima je put prema društvenom uspjehu. I na tom polju sve je moguće. Mnogo književnosti se pokušavalo obračunati s tom temom s naivnim uvjerenjem da će upozoriti na laž i nepravdu tobožnjom karikaturom stvarnosti dok je samo postala njen blijedi odraz.