Ivo Brešan svoj je roman 'Gorgone' koncipirao trodijelno, a posebno zanimljivima ispostavljaju se dionice pisane u heksametrima – radi se o Brešanovom ispisivanju spjeva o Perzeju, mitološkom junaku koji je odrubio glavu Gorgoni Meduzi koja svojim pogledom sva živa bića pretvara u kamen. Gorgona Meduza Brešanu služi kao poveznica s današnjim vremenom, jer simbolizira ideologije koje ljudima svojim dogmama okamenjuju mozgove. Paralelno s inačicom mita o Perzeju u romanu pratimo i ispovjedne, autobiografske dionice autora toga spjeva koji prepričava svoj životnu priču, a u kojoj je lako prepoznati brojne sličnosti s detaljima iz biografije samoga Brešana.

Treći, a ujedno i najobimniji dio romana donosi životnu priču Mauricija Novaka zvanog Moro. Riječ je o partizanu, a kasnije visoko rangiranom dužnosniku Ozne i Udbe, čija sudbina Brešanu služi radi oslikavanja utjecaja ideologija i povijesnih previranja na pojedinca, i to na primjeru čovjeka u čiji su okamenjeni mozak bile duboko urezane dogme, kojima je on služio toliko poslušno i odano da se čak odrekao svoje majke i naredio ubojstvo vlastitoga djeda. Kao kontrapunkt Mauricijevom sluganstvu komunističkom režimu Brešan donosi životnu priču neimenovana pisca, autora spjeva o Perzeju, čovjeka koji je nastojao zadržati samostalnost i neovisnost od ideoloških silnica i režimskih utjecaja na njegovo umjetničko stvaranje. Najvećim se štitom od utjecaja politike pritom ispostavlja ljubav i podrška njegove žene, a čega je Moro čitavog svog života bio lišen.

Budući su kod Brešana ženski likovi prilično pasivni i gotovo redovito tavore u zapećku i sjeni muškarca, lik piščeve supruge Adrijane svojom se aktivnom ulogom u muževom životu prilično izdvaja iz korpusa Brešanovih ženskih likova. Kroz životne priče Mauricija i pisca Brešan donosi panoramski presjek hrvatske povijesti i svih prošlostoljetnih društveno-političkih mijena, jer su njegovi junaci sudionicima i svjedocima svih važnijih historijskih događanja i turbulencija – od Drugog svjetskog rata, preko Rezolucije Informbiroa pa sve do studentskih nemira, Hrvatskog proljeća i konačno, Domovinskog rata. Primičući roman kraju autoru uspijeva sva tri fabularna toka spojiti u jedan na način da pisca spjeva o Perzeju splet okolnosti dovodi do Mora kojemu on na čitanje daje svoje djelo, a Moro u sudbini Perzeja i njegovim avanturama prepoznaje mnogobrojne simboličke i asocijativne podudarnosti sa svojom životnom pričom.

To posebno do izražaja dolazi u činjenici da su obojica pri činjenju junačkih djela počinila i mnoga zločinstva, ali premda Moro s vremenom postaje svjestan svojih grijeha, njegovo se konačno pokajanje ipak ispostavlja nategnutim i ne odveć uvjerljivim. No, takvim postupkom Brešan i u ovom, kao i u nekim svojim prošlim djelima, vješto apostrofira ideju o cikličnosti vremena i tezu o povijesti kao ‘vječnom ponavljanju istoga'. Usto, kroz lik pisca Brešan propituje i sam čin umjetničkog stvaranja – iako se konstantno trudi i uporno pokušava, Brešanov pisac na koncu ipak ne uspijeva napisati djelo koje ne bi imalo nikakve veze sa sadašnjošću i aktualnom stvarnošću, pa ga konstatacija o nemogućnosti autorskog bijega od stvarnosti konačno dovodi i do negacije Hegelove teze o duhu koji postoji isključivo ‘po sebi i za sebe’, čime istovremeno i Kantova ideja o umjetničkom stvaranju iz ‘bezinteresnog zadovoljstva’ dolazi u pitanje. Tako i u 'Gorgonama', kao i u većini njegovih prijašnjih romana, do izražaja dolazi Brešanova sklonost filozofičnosti, ali i tezičnosti.

Vrlo vješto fabuliranje i brojne zanimljive i upečatljive dogodovštine kroz koje junaci prolaze, 'Gorgone' čine vrlo bliskim Brešanovom pikarskom romanu 'Ispovijedi nekarakterna čovjeka' koji je također bio svojevrsni romaneskni prikaz društveno-političkih mijena i odnosa kolektiva spram pojedinca, odnosno utjecaja politike i ideologije na takozvanog malog čovjeka. Pritom Brešan vrlo vješto isprepliće i kombinira tri različite fabule i tri različita pripovjedna modela te umješno brodi različitim vremenskim i prostornim koordinatama, ne zanemarujući pritom i filozofski podtekst svoga djela.

I ovim se romanom, u kojem ponovo vrlo kritički secira brojne ključne dionice hrvatske povijesti, Brešan iznova potvrđuje kao najangažiraniji hrvatski pisac. Tražimo li manjkavosti, izvorište ćemo im naći u scenarističnosti rukopisa, odnosno stilističkoj suhoći teksta kod kojega je sav naglasak stavljen na fabulu, a zanemarene su stilske finese i nadgradnja u smislu 'užitka u tekstu'. Prigovoriti bi se možda moglo i zbog opetovane obrade u prethodnim djelima već beletrizrane teme. Međutim, zar potonje nije potpuno u skladu s osnovnom tezom cjelokupna Brešanova opusa o povijesti kao vječnom ponavljanju istoga?