Autor: Zoran Krušvar

Izvršitelji nauma Gospodnjeg

Izvršitelji nauma Gospodnjeg

bodulka

29. 08. 2007.

ocjena:
godina izdanja: 2007.
izdavač: Mentor
"Ako je istina da po jedna zvijezda sja za svakog pokojnika, onda su barem omanju galaksiju u nebo usjekli IZVRŠITELJI NAUMA GOSPODNJEG. Ispunili su ljetopise čelikom i krvlju, generacijama bespoštedno žrtvujući sebe i druge za Vjeru. Vjekovima su čistili stado od zabludjelih ovaca, tvrdoglavo jurišajući po granici svjetlosti i tmine, ne sumnjajući nikad u ispravnost svojih postupaka... sve dok ih vrijeme nije pretvorilo u relikvije iz prošlosti. Ali kad se iskra upaljena pred više od dvije tisuće godina pretvori u požar, a noć dobije očnjake i kandže, oni će ostati posljednja nada čovječanstva. A onda... nek nam se Nebo smiluje..."
Izvršitelji nauma Gospodnjeg

Dobre stvari u dijelu mojega života koji je vezan uz književnost, redom mi dolaze e-mailom, pa mi je tim putem stigao i glas o romanu riječkog književnika mlađe generacije Zorana Krušvara: „Izvršitelji nauma Gospodnjeg“. Nedugo nakon prvog glasa, stigao mi je i roman, doduše zemaljskim „mailom“. Donio mi ga je „mailman“ osobno.

Iz više izvora, za kratko sam vrijeme mogla pročitati kako je roman o kojem je ovdje riječ, na neki način poseban. Poseban naročito radi utiska kojega ostavlja na čitateljstvo te poticanja tog istog čitateljstva na razne aktivnosti vezane uz fabulu romana, kao što je primjerice uprizorenje pojedinih dijelova. Kako roman prati i odgovarajući soundtrack, autor se zapravo potrudio pokloniti nam pravi multimedijalni projekt ... no,  o tome se, međutim, može doći do pozamašne količine informacija na službenoj web stranici „Izvršitelja“ i stoga nemam potrebe ni namjere ponavljati već rečeno, napisano ili pak prepisano. Radije ću dati vlastiti doživljaj pročitanog štiva.

„Izvršitelji nauma Gospodnjeg“ solidan su uradak, svakako pripovijedanju vičnog autora i reći ću da me je roman držao vrlo zainteresiranom i čvrsto uhvaćenom za nit fabule. Dao je proraditi mi mašti, stvarati vlastite slike likova, scena te razvijati mirise atmosfere kojom čitavi roman obiluje. Dakle, kompletni doživljaj. Započet u dalekoj povijesti još prije nego je Bog odlučio poslati svojega Sina na ovaj već tada truleži zahvaćen svijet, da bi se protkao kroz mračno doba srednjeg vijeka te nastavio u nečemu što je vrlo blisko našoj sadašnjosti, roman (zapravo njegov autor) nas podsjeća na stalno ponavljanje povijesti, neznatno modificirane zahtjevima uznapredovale tehnologije koja se kroz povijest, kako stvari stoje, jedina razvija. Podsjeća nas i na bolnu činjenicu kako, ma koliko ponavljali frazu da je „povijest učiteljica života“, zapravo u istu i sami ne vjerujemo te uporno, ustrajno i kontinuirano ponavljajući iste, tragične pogreške to nepovjerenje prema vlastitim „zrncima mudrosti“ hranimo i brižno njegujemo.

Vrteći kolo sreće i nesreće, poštenja i licemjerja, stvarajući zakone i ove i one – a tumačenja i primjena kojih se prilagođavaju shodno trenutnim potrebama, pripadnicima različitih društvenih staleža (koji nikada nisu prestali postojati) – čovječanstvo se za cijelog svojega postojanja zapravo sprda samo sa sobom. I kako se kolo, zahvaljujući rastućim naprednim tehnologijama, kako sam već ranije ustvrdila; sve brže i mahnitije vrti, tako i čovječanstvo, sve brojnije, postaje mahnitije, obuzetije nebrigom za druge i bezosjećajnošću, sve sebičnije u potrazi za samo svojom egzistencijom  – ukratko sve povampirenije. Zato me ne čudi uzorak vampira koji se od početne „predaje duše zlome“ iz čistog očaja, kroz pojavu vampirizma srednjeg vijeka u kojemu su „Izvršitelji“ – zapravo izmišljeni red klera (ali vrlo dobra slika svega što se u „ime Božje“ kroz povijest činilo i još danas čini pod zaštitom sasvim odvojene od svakodnevne, naše stvarnosti i potpuno zasebne organizacije kakva je Crkva – ovdje mislim vrlo općenito), pa sve do današnje slike svijeta koja sasvim opravdava posezanje za vampirizmom i vampirima, jer današnji čovjek je slika i prilika bića bez duše i morala, s jedinom potrebom da se NAHRANI!

Da bismo utažili tu silnu glad koju osjećamo, a riječ je o sasvim metaforičkoj gladi, koristimo sve što nam je pri ruci. Grabimo, krademo, otimamo. Hranilišta su nam posvuda ... a na snazi je isključivo, zakon jačega. Kako drugačije objasniti haranje sasvim dobro stojećeg staleža po kontejnerima s plastičnim bocama i limenkama za koje se dobiva povratna naknada od cijelih 0,50 lipa? Kako drugačije okarakterizirati ljude kojima zapravo ta sića nije potrebna u životu, a koji na taj način otimaju možda toliko željenu koricu kruha nekome s dna društvene ljestvice, koji na to dno sigurno nije stigao svojom željom ili svojom isključivom zaslugom!? Kako ih drugačije opisati nego kao vampire 21. stoljeća. Koliko će vremena proći, ili je već prošlo da bi za sitnu lovu i još sitnije obećanje od običnih ljudi nastajale ubojice? Ne klanjamo li se i ne obožavamo li iz nepoznatog pridošle samozvane Bogove ili pak Bogove nastale pukim obožavanjem zaluđenih masa!?

Vampirizam je zapravo možda i blaga karakterizacija pojave koja se poput pošasti širi zemljom u kojoj obitavamo. Kao što jest činjenica i da su još jedino vrijedno čime gospodarimo naša vodna bogatstva, te bi slijedeći razlog za razne „čarke“ na političkom planu i mogla biti zaista baš ona ... Istina jest i da smo se u čarkanju sasvim okrenuli svojem zapadnijem susjedu – Sloveniji, te da je isti mentalno vrlo slično sklopljen svojoj „istočnijoj“ braći pa bez „čarki“ ne može. Naročito sada kada se i sam osjeća jakim onako bezlično utopljen u krilu majke Europe ... Samo, ne počinje li roman sveopćim ludilom u kojemu majke ubijaju rođenu djecu!?!

***

Istra i Rijeka, su tu – to naročito cijenim kod autora. Nije se otisnuo ni u izmišljene, ni u strane krajeve već je ostao doma i u bližem susjedstvu - na poznatom terenu. Tako se nije ni trena dovodio u opasnost neke pogrešno opisane lokacije, krivog naziva ili pogrešno upotrijebljene riječi i zato roman od početka do kraja ima čvrstu, neprekinutu atmosferu koja se od prve do posljednje stranice razvlači poput magle dajući romanu toliko potrebnu dozu mistike pa i okultnog konačno. Rijeka je pak i sa svakog drugog aspekta zahvalno mjesto radnje, jer joj se baš ništa ne treba „umjetno prišivati“ – sve je tu: i bogata povijest i industrijske četvrti i luka i more i mornari i kurve i romska naselja i malograđani i građani, vlakovi i peroni, autobusi i javni zahodi, parkovi i groblja, mirisi i smradovi, vojska i kasarne, krema i sirotinja, kriminalci, zatvori, narkomani ... ispunjene stranice crne kronike i mnoštvo legendi ... baš sve što jednoj ovakvoj priči treba ... Rijeka je savršeni grad da bi u njemu stasala „vojska vampira“...

Pitko vodeći svoju priču, autor nas stavlja i pred mnoge nedoumice ... daje nam mjesta za stanke i promišljanja, vaganja vlastitih uvjerenja i moralnih načela, daje nam vremena za usporedbe i donošenje zaključaka, ne namećući nam nikakva vlastita isključiva stajališta ... on nas jednostavno vodi kroz priču, u kojoj će nam vrlo lako bez teških optužbi ili grubih riječi i bez da nas povrijedi – nas i našu taštinu – reći koliko smo zapravo nebitni i mali i kako će nas bitni i veliki upotrijebiti za neke svoje ciljeve kad god se sjete ili im ustreba. Kako će nas lako žrtvovati, mračnim bogovima ili utopijskim zamislima – sasvim nebitno ... i kako ćemo mi to uvijek i ponovo i bez pogovora prihvatiti. Jer uvijek negdje dobro skriven, svoj trenutak čeka neki „kralj“, za koga se vrijedi žrtvovati. Kraj ... pobjeđuje li dobro ili  zlo? Ostat će vječita dilema koju će različito tumačiti oni koji ostanu nakon kataklizma ovisno o ulogama koje su im za te epizode bile dodijeljene.