Pisanje polako postaje vrištanje ako živite negdje u provinciji s početka 21. stoljeća, u neslavnom tranzicijskom dobu. Tako je, dragi čitatelji, za vjerovati da će se u povijesnim udžbenicima za kojih, recimo, stotinjak godina doba s početka 21. stoljeća na ovim prostorima spominjati upravo pod tim imenom – tranzicijsko doba. Natuknica će biti vrlo kratka jer se o njemu, pogotovo nakon vremenskog odmaka, neće imati pretjerano što reći; nije se ništa bitnog događalo osim te konstantne poduzetničke manije koja je ponovno osovila kapitalizam na noge. Ali, ono što tranzicijsko doba, po mom sudu, čini neobično zanimljivim u odnosu na neka druga doba, a što vjerojatno neće ući u buduće povijesne udžbenike, jest to što se fenomen poduzetničke manije u njemu ne odnosi isključivo na sektor gospodarstva, nego na cjelokupni društveni prostor koji je najednom počeo vrvjeti, osim „import-export“ tipovima, i raznim kulturnim, sportskim i inim „poduzetnicima“ svih profila.

Osim u gospodarstvu i u kulturi se, tako, počinju javljati „poduzetni pojedinci“. Poduzetnima poduzetnost ne mogu oduzeti. Svi su ambiciozni, ali samo u jednom smislu - ili da zarade više no što trebaju, ili da ostale impresioniraju. Sve se vrti oko tog dvoga. Ne spominju nikakvu potrebu za stvaranjem i izražavanjem. Državna i privatne televizije počinju obilovati instant zvjezdicama kojima se zbog pokazane poduzetnosti udjeljuje pet minuta slave - po zasluzi. 

U tranzicijskom dobu pogotovo je teško po provincijama. Na početku sam napisao da u provinciji danas pišete kao da vrištite, sad još dodajem - u gluhu tamnu noć. Nitko vas ne čuje, pitanje je i čujete li vi ikoga. Umjetnici su pozatvarani u svoje svjetove, jer ih pogotovo ovdje nitko ne razumije. O umrtvljavanju provincija od strane nacionalnih metropola na način isisavanja bilo materijalnih bilo ljudskih resursa – u povijesnim udžbenicima 22. stoljeća vjerojatno neće biti govora. Pa ipak, ako pokušam zamisliti da će u to doba živjeti neki povjesničar X, s osobito istančanim sluhom za duh epohe, možda će se u njegovom udžbeniku i naći pokoja rečenica ovog tipa: „Mladi i obrazovani ljudi, jedan za drugim, napuštaju mala mjesta i odlaze u velike gradove u potrazi za poslom i boljom kvalitetom života.“ Slika bezduhovnih provincija biljeg je tranzicijskog doba, slika koja se počela prelijevati u sve sfere društvenog života.

Nije li onda tranzicija, a to polako postaje jasno čak i nama koji živimo u njoj, neka vrsta naše, balkanske postmoderne? Tu se odmah moramo zapitati: da, međutim, kakve postmoderne?

Postmodernu poznajemo kao kulturološki fenomen koji se na svjetskoj pozornici pojavio u drugoj polovici 20. stoljeća kao umnogome kontroverzni nastavak slavom ovjenčane moderne. Ništa se ne može dičiti obilježjem postmodernizma ako svoj uzor ili povod za ismijavanje nije pronašlo u moderni. Ne postoji pravac u slikarstvu, glazbi ili književnosti koji je imun na nju, ne postoji umjetnik koji ju nije prokleo i koji joj nije odolio. Ono što je oduvijek u postmoderni bilo problematično je činjenica da čovječanstvo u njoj ne doseže više nikakvu dubinu i uzvišenost, već prije plitkoću i glupost. Prije svega, umjetnost postaje bilo što, od namakanja u boje običnog slikara, do najnovije finte nogometne zvijezde Christiana Ronalda. U postmoderni dopušteno je sve prozvati umjetnošću. Ne ulazeći u način na koji se iz tog šarenila svega i svačega ipak može razaznati visoka umjetnost, mi tu i takvu postmodernu nastojimo dovesti u vezu s ovom našom današnjom zbiljom.

A u našoj tranzicijskoj postmoderni, kako ju ja shvaćam, naši su umjetnici zapravo istinski poduzetnici bilo kojeg predznaka, gospodarstvenici, trgovci, kulturnjaci, drugim riječima svi oni uporni, lukavi, snalažljivi,  kad treba i svojeglavi koji se bore za svoje mjesto pod suncem; njihova „umjetnička djela“ (osnovane pa propale tvrtke, institucije, emisije, pa čak i knjige)  tek su trenutačnosti koje obično zavrjeđuju onoliku pozornost koliko i traju. Imamo i mi svoje posebnosti: tranzicijski je postmodernizam tako utjelovljen u slici urbane mladeži koja sjedi po kafićima u centrima gradova iz kojih narodnjaci pršte kroz prozor. O tom kulturnom fenomenu, degradaciji mladeži bez premca, jednog će se dana  možda pisati doktorati. Od rata naovamo strelica vremena kao da se okrenula unatrag, od prisilnog oslobođenja od materijalnog u socijalizmu prema materijalnom u svom najizrazitijem obliku u predvorju nove zgrade kapitalizma, od ravnodušne profinjenosti alternativnih pojedinaca prema primitivizmu krcatih narodnjačkih disko klubova.  S druge strane, u balkanskoj postmoderni umjetnik je tek onaj koji se izborio da bude umjetnik. Naravno, postmodernizam zapadnoeuropskog tipa ovdje još zadugo neće pokucati na vrata, jer ga osim rijetkih iznimaka nitko i ne razumije. A i vrata „ovih prostora“  čine se uvijek otvorenima te se propuh, koji lako dospijeva i u glave, lako obračuna sa svima.

Ako je zapadnoj postmoderni prethodila moderna, balkanskoj su prethodili ratovi. Tranzicijsko doba jeka je ratova vođenih epohu ranije. Sve što se događa danas događa se kao posljedica „pušaka i bajuneta“. Sve što ste zaslužili danas zaslužili ste po ugovoru o ratnoj odšteti s nadolazećim tranzicijskim dobom. Sada samo mirno, dragi čitatelji, ostao je još samo jedan mali uvid: pogledajte kako danas živite, a kako ste živjeli prije i ...  sve će vam biti „epohalno“ jasno!