ABL tipovi - Arogancija, Bahatost i Licemjerje u jednoj osobi

ABL tipovi - Arogancija, Bahatost i Licemjerje u jednoj osobi

ritn by: Augustin Trepšić
30. 05. 2008.

Ako ste čovjek koji se kanda nije trošio ili se takvim osjećate,  ili pak onaj kojemu kao da je svanula zora iako mu je u životu već poodmakao dan, možda ste upravo vi idealan čitatelj ovog teksta. Za pretpostaviti je da postoji mnogo duša u ovoj državi koje se osjećaju na osobit, intiman način „prevarenim od svog boga“; ne prevaranim u smislu da mu nisu isplatili mirovinu ili ga pod sumnjivim oklonostima porezno zakinuli, već na način da nisu od šire ili uže javnosti, u ovisnosti od toga koliko su ambiciozni u svom životu, dobili odgovarajuće priznanje za ono što provjereno dobro rade, a čemu su bili spremni posvetiti svoj život. Prepoznajete da je riječ o vama? Divno, onda nastavite!

Arogancija, bahatost i licemjerje – poželjne su osobine čovjeka novog doba za probitak u današnjem društvu. Niste to osjetili ili barem čuli prvi put? Aroganciju, bahatost i licemjerje danas je lako detektirati u svojoj okolini; ono što sam ja napravio jest da sam ih suprimirao u jedan osobit tip osobe, toliko čest na ovim prostorima da sam ga morao nazvati ABL tipom.

S obzirom na ABL tipove, depresiju, koja više nije rijetka pojava među pučanstvom, vrlo je lako objasniti. Događa se onim dušama koje ne znaju izići na kraj s homosapiensom ABL tipa dok ovaj bezobzirno harači u njihovoj blizini na način da za vlastiti neprobitak u današnjem društvu prvo osudi sebe. Jednostavno, pored toga što ste talentirani za nešto, istovremeno morate biti i strahovito „laktaški“ poduzetni, jer ukoliko vam je stalo baviti se poslom koji volite i znate raditi morate se za njega prvo izboriti.

ABL tipove svi će prvo povezati s politikom. Međutim, nije mi namjera zagaziti u nju. Moć, za razliku od bilo kojeg zanimanja, ne zahtijeva kompetenciju. Osvojiti vlast ne podrazumijeva da ste i kompetentni za obnašanje iste, već samo da se prepustite i uživate u vladanju; ako pritom neozbiljno shvaćate ideju demokracije – onda čak i bez odgovornosti. Stoga, ABL tipovima ne mislim krojiti mjeru u području u kojem su kao svoj na svome. Ono što me se uvijek više ticalo jest područje kojim se čovjek bavi, a da ne mora, područje u kojem se začudo baš zbog toga cijeli ostvaruje, a u koje spada gotovo cijeli prostor kulture... A zašto, kako i odakle su se ABL tipovi namnožili i u prostoru kulture, to mi ni danas u potpunosti nije jasno pa bih dijelom to želio rasvjetliti i sebi i vama upravo ovim tekstom.

Nažalost, pisanje pod pseudonimom iz etičkih mi razloga ne dopušta navoditi konkretne primjere ovih tipova u kulturnom sektoru naše svakodnevice, iako bih ih sada bez problema mogao navesti barem desetak, koje i vi i ja zasigurno dobro poznajemo. Tu mislim na ono kolumnističko poštenje da se kad pišem pod pseudonimom ne okomljujem na pojedince na način kao da „šaram s unutarnje strane vrata toaleta gdje me nitko ne vidi“ kako se svojedobno lijepo izrazila perjanica našeg „književnog novinarstva“; stoga sam se pronašao u kompromisu te se i dalje držim tipova ljudi, odnosno pišem o općem na osnovi pojedinačnog. S druge strane, uvijek me je znala zadiviti hrabrost onih pisaca-novinara koji pod svojim „golim“ imenom i prezimenom napadnu i razgolite pojedinog ABL tipa naše tranzicijske zbilje, bez obzira na posljedice.

Ovaj tekst, dakle, uopćava, govori tek o tipovima ljudi, ABL tipovima (Arogancija, Bahatost i Licemjerje u jednoj osobi) pa si na osnovi ovdje zapisanog, što se tiče primjera pokušajte snaći sami; vjerujem da vam ih neće nedostajati osvrnete li se oko sebe.

Oduvijek su poviješću dominirali ovakvi tipovi. Ništa čudno. Onkraj njihove bezobzirne vladavine duhovnjaci su uvijek svojim mislima i djelima nastojali učiniti epohu boljom i ljepšom nego što je to bila u stvarnosti. Ali onog trenutka kada se u jednom vremenu namnoži i previše ABL tipova političkog predznaka, kad započne vladavina nečeg što bi se slobodno moglo prozvati zbirnim nazivom ABL grupacije, a što je upravo kod nas slučaj (ups! omače mi se kolumnističko nepoštenje!) onda dolazi do nekontroliranog prelijevanja ABL tipova iz političke u sve ostale sfere života. U biološkom smislu možemo govoriti o ugroženosti, namnoženosti originalnih ABL tipova u svom prirodnom staništu, dobro poznatom političkom mulju, što ih onda navodi otići i probati se namnožiti negdje drugdje, recimo, u uvijek namreškanom jezercetu kulture koje se nalazi malo dalje, a na čijoj površini oduvijek zavodljivo leluja utješni odsjaj vlastitog lika.

Namnoženost ABL tipova u polju poput kulture dovodi do katastrofalnih posljedica s obzirom na ukus jednog naroda. Istinski kulturni djelatnici započinju zazirati od svog prirodnog posla, kultura postaje poprište izraza, ne sreće već nesreće, ne naroda već ABL tipova koji nisu uspjeli u svojim političkim karijerama. Na ovaj način izranja kič pozornica. Na kič pozornici i ABL tipovi mogu postati članovi žirija koji ocjenjuje glazbene, književne i druge uratke, mogu propisivati što je lijepo i dobro, dosjetiti se kakve „kulturne“ ideje po njihovu ukusu, ali sve to da bi i odatle, i iz naoko nebitnog kulturnog kuta, prema potrebi, s vremena na vrijeme odašiljali političke poruke. Za ABL tipove kultura je prvenstveno medij za produljenu političku manipulaciju pučanstvom.

Istinski proizvođači kulturnih artefakata, umjetnici, glumci, radijski voditelji, književnici i drugi počinju zazirati od doticaja s ABL „kolegama“, ma koliko ovi talentirani u svom poslu bili. To pak dovodi do povlačenja, uzmicanja pred hordom ABL-ovaca koji počinju osvajati lokalne radijske koncesije, glazbene i televizijske kuće, a gotovo najeklatantniji primjer su sportski nogometni klubovi.  Iz razloga što je riječ o jednom vremenu događaju se i gore stvari: mnogi talentirani ne prođu inicijaciju te se umjesto onog za što jesu talentirani, bave nečim drugim. Takvih je primjera iz svakodnevice napretek.

Pa tako, neki dan dobijem mail od starog prijatelja s kojim, mogu to slobodno reći, dijelim slične duhovne sklonosti. Međutim, iako smo u mladosti razmijenjivali misli o knjigama, glazbi i umjetnosti, danas on radi kao programer; pa iako se već sa šesnaest godina okušao u pisanju romana danas piše tek programske kodove u Java programskom jeziku. I onda dođe taj mail koji izgleda kao da sam ga dobio od Meše Selimovića ili Ive Andrića, a ne od svog prijatelja programera. Ničim izazvan, raspisao se o tome kako život zna boljeti, ali na način starih majstora pera; citira Selimovića te rabi one teške izraze poput duša i razum. Međutim, kad sam mu, po tko zna koji put, skrenuo pažnju na to da jebeno dobro piše, samo je elektronički, u obliku onog smiješnog lika slegnuo ramenima. Jer, ne prepoznaje se on kao takav.

Jedan drugi moj prijatelj prije nego li će se ostaviti bilo kakvog umjetničkog angažmana, u jednoj svojoj drami u usta jednog lika stavio je rečenicu „Ništa ne činiti i pored nadarenosti“, dok mu drugi već otvoreno cinično odgovara da je upravo to nešto novo što prije nikad nije bilo viđeno. Bez ulaženja u pravi smisao izrečene ideje, izjava je u blagu ruku simptomatična ... Neke će od nas dovesti do toga da se zapitamo: ne sjede li prave veličine našeg zabavljačkog i kulturnog sektora negdje kod kuće, zgađene i pomišlju da moraju ostvariti bilo kakvu komunikaciju s nekim ABL tipom, besmisleno trošeći svoj talent na nešto drugo? Ne mislimo li da je Hrvatska trebala imati sve mnogo kvalitetnije u kulturnom smislu nego što trenutno ima, odnosno da je klima hrvatskog društvenog prostora stvorila takve, blago rečeno, nemotivirajuće uvjete, da se svakom poštenom stvaraocu naježi kosa na glavi kad treba ići to što je stvorio prezentirati nekom ABL tipu?

Dakle, dojma sam da pored etabiliranih zvijezda naše kulturne scene na koje nije utjecala njena ABL-izacija postoje i one neetabilirane, skrivene zvijezde koje svih ovih godina sjede po svojim kućama, vječno nešto iščekujući možda čak i s gotovim kulturnim artefaktima u ladicama svojih stolova. Svima nam je rat oduzeo kojih pet, šest godina života na način da se osjećamo upravo za isti broj godina mlađim nego što jesmo. Tih ratnih godina kao da nije bilo, kao da ih nismo ni proživjeli. To se događalo, barem iz mog kuta gledanja, s istinski talentiranima. Čekali su, ali ih nitko nikada nije nazvao ... Ne možemo ih nagovoriti da oponašaju ABL tipove i da na taj način u javnosti nastupe jer onda ne bi bili ti, istinski dobri u tome što rade. Pogotovo ih ne možemo nagovoriti da pokažu prag tolerancije za njih. A što, onda, uopće učiniti?

Nedavno sam čuo priču o tipu koji se napokon odlučio za život koji želi živjeti. U 44-oj rekao je svima „Ne! Živjeti znači dobro prašiti rock and roll“ i dohvatio se gitare koju je oduvijek želio svirati. Bez komentara na nedostatnu dozu hrabrosti svih ovih godina i na pretpostavljenu fobiju od ABL tipova, mislimo da nikad nije kasno i da je uvijek vrijedno pokušati, ne prejudicirajući da baš on ili vi jeste za taj posao koji volite i želite u životu raditi.