Ne vjerujem da su toga svjesni ili da to osjećaju, pa bih svojim dragim sugrađanima nešto kratko prispomenuo, ja, koji sam se, eto, iz Zemlje Bajki (čitaj Slavonskog Broda) ovdje doselio i koji imam tu moć - osjetiti to - kako osjećam da je u gradu u kojem je njegova Katedrala još uvijek najviša građevina, na djelu svojevrsna „vladavina“ jednog njenog dijela - malenog crnog tornja. Čudno se smiješite i gledate me. Pa on je stvarno iz Zemlje Bajki, o čemu on to!? O kakvom to čudnom malom crnom tornju zbori? Ta o onom, spremno odgovaram, koji onako „jaše“ na leđima vaše prečasne i presvijetle gradske Katedrale. Zar ga nikad niste primijetili? Da, neugledan je, njegovi graditelji očito nisu imali namjeru da odmah upadne u oči, tko zna koji razlog iza toga stoji, tek na suncu dođe do izražaja, presijava se i pogled na njega gotovo da bolno zapeče.

Dobro, taj i takav crni toranj, ali zašto i njegova vladavina, pitate Vi s razumijevanjem za moju priču, a s druge strane nestrpljivi da ju do kraja čujete. Kako jedan toranj može vladati? Pa jasno je da se za svoje izražavanje služim metaforom, opet spremno odgovaram. Sile zla i sile dobra u književnosti se slave od kada je pera. Vidite, dragi sugrađani, ja sam tu našu Katedralu promatrao malo drugačijim okom. I naravno da sam je prvo, kao i svako blesavo dijete, povezao s njenom slavnom sestrom – đakovačkom Katedralom.

Čak sam se onako dokono šetajući i proučavajući njenu crvenofasadnu vanjštinu jedno vrijeme pitao zašto nije bijela, ili barem plavobijela poput boja našega grada, jer bi na taj način makar u vizualnom smislu umakla vezi i utjecaju „dvotornjačke“ ljepotice đakovačke ravni (zbog Katedrale u Đakovu osječka „Katedrala“ u okviru iste Đakovačko-srijemske biskupije zapravo je samo Crkva). Međutim,  onda se, jednoga dana, dogodilo da sam nenadano ostao privučen snagom koju je zračila ta mala građevinska nakaza - crni tornjić iza velikog tornja Katedrale. I sve mi je odjednom postalo jasno, kao kad se dan razbistri nakon jutarnje magle.

Glavni toranj Katedrale visok toliko i toliko, izgrađen od tog i tog materijala, istog kao i ostatak građevine, simbol je Kraljevske vladavine, vladavine poštenih i hrabrih ljudi kojima narod služi iz poštovanja prema svemu kraljevskom, a ponekad i zbog same vlastite tupave ljubavi. Nasuprot njega stoji mali i bijedni crni tornjić, simbol vladavine nečastivih, ljudi, ako ne zlih onda svakako nedoraslih vođenju jednoga grada, kojima onda narod služi iz straha ili iz čiste narodske gluposti. Tornjevi duha, svaki za sebe i na svoj način ulijevaju duh, odnosno „neduh“ gradu; „kraljevski“ ga ulijeva na način da grad preobražava u dokono mjesto zanimljivih, poduzetnih i zadovoljnih ljudi, dok mali crni tornjić zapravo ulijeva „neduh“ te grad pretvara u onu učmalu provincijsku kaljužu, u kojoj do izražaja počinju dolaziti duše primitivnih i materijalno orijentiranih.

U našemu gradu, sad je to svakome jasno, neznano koliko dugo vremena traje vladavina te male crne rugobe na leđima naše veličanstvene Katedrale. Kako vratiti moć „kraljevima“, ljudima poštene i časne namjere? Reći ću vam: potrebno je samo dovoljno dugo gledati ga, tu malu odurnu crnu siluetu, dragi sugrađani, i jednoga će mu dana i moć nestati; njegov neduh će ispariti. Vjerujte mi na riječ! Svakako to učinite već danas.