Berluskonizacija = kerumizacija - isto lice neoliberalizma

Berluskonizacija = kerumizacija - isto lice neoliberalizma

ritn by: Augustin Trepšić
21. 08. 2009.

Frederic Jameson, teoretičar postmodernog doba, svoju je definiciju postmoderne sažeo na tek nekoliko riječi - kulturna logika kasnog kapitalizma. Ova izjava se nekim čitateljima može učiniti prilično nerazumljivom. Nije baš jasno, barem ne na prvu ruku, kakvu vezu mogu ostvariti kapitalizam -  pojam koji svoje opravdanje u potpunosti iznalazi u ekonomskim sferama ljudskog življenja - i kultura – a tu se najprije misli na književnost, umjetnost i ostale profinjene umotvorine čovjekova duha? Drugim riječima, kakvu vezu može ostvariti nešto tako materijalno s nečim tako duhovnim a da se ta veza ne svede na nama jedini mogući shvatljivi odnos - onaj robno-novčane razmjene?

Mimo spoznaje koja umjetnička djela promatra kao i sve ostale proizvode koji sudjeluju u tom sveprožimljućem procesu robno-novčane razmjene i prema kojoj se njihov uspjeh, analogno tomu, dovodi u vezu s uspjehom prodaje na tržištu, istinski umjetnik vrlo dobro zna da će se osjećati uspješnim samo pod uvjetom ako je to što ga goni iz samoga sebe uspio na adekvatan način izraziti; na stranu činjenica hoće li se on, pritom, svojom umjetnošću obogatiti ili ne. On ne može birati. Pa tako, umjetničku zvijezdu pop arta, Andyja Warhola, još tamo negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća zahvatio je snažan, danas bi rekli, vizionarski poriv da običnom kamerom satima snima svog prijatelja dok je ovaj bio zaposlen sasvim prozaičnim radnjama svog života - čišćenjem cipela, gledanjem televizije, odlaskom u kupovinu i sl. Umjetnički koncept per se koji je rezultirao metrima bezvrijedne filmske trake trideset pet godina kasnije pronaći će svoj pandan u poznatom reallityju Big Brother, kapitalističkom nakaradnom izdanku maloprije spomenute „kulturne logike“, koji će na najbolji mogući način anticipirati poznatu umjetnikovu tezu o tome kako svakom pojedincu (u postmodernom dobu) slijedi njegovih pet minuta slave. Pritom, Big Brother će zaraditi milijune, a umjetnik ni novčića.

Teško je razumjeti postmoderno doba. Prema nekim teoretičarima, u njemu se odmaramo od prethodnog, u ideološkom smislu, izuzetno napornog doba moderne. „Doći do posljednjih istina“, „približiti čovjeka Bogu, ako ne već učiniti ga Bogom“ samo su neke od pretenzija doba moderne. Cijena je skupo plaćena a to nam mogu potvrditi proživljena dva svjetska rata i egzistencijalizam – filozofski pokret otriježnjenja koji je vratio srednjevjekovnu tjeskobu u našu dušu. Danas više nismo u tolikoj mjeri pretenciozni, ali zapravo više ne znamo što hoćemo. Moderna je ostavila određeni echo i mi ga samo osluškujemo. S druge strane imamo neumoljive ekonomske zakone koje po nuždi, ali i po prirodi samog čovjeka upravljaju kretanjima u društvu. A ti ekonomski zakoni, sada u postmodernom dobu, kao da nikad nisu bili neuhvatljiviji našem razumijevanju...

Međutim, stjecajem okolnosti, među kojima je svjetska financijska kriza zauzela posebno mjesto, tek danas kao da se čini da možemo odškrinuti vrata koja čuvaju tajnu razjašnjenja doba u kojem živimo. Na ovom mjestu će se pokazati da se na osnovu jednog globalnog ekonomskog fenomena može objasniti većina društvenih fenomena koji su u manjoj ili većoj mjeri potresali svijet od propasti socijalizma na ovamo a na taj način i posredno doći do razumijevanja postmodernog doba kao „kulturne logike kasnog kapitalizma“. Izravna posljedica takve logike je nezapamćeno srozavanje duha u većini modernih društava globalnog kapitalizma, a što predstavlja bolnu činjenicu za sve ljude kojima je duhovno naspram materijalnog još uvijek na srcu a u koje se ubraja i sam autor ovog teksta. Bitku koju vodimo definitivno u ovom trenutku gubimo, ali daleko od toga da bismo trebali misliti na predaju. Pogotovo stoga, što nam se čini da se „ratna sreća“ može okrenuti u bilo kojem trenutku. (S tim u vezi, čini se da se „ratna sreća“ u nekim dijelovima svijeta već okrenula, čak tamo gdje smo se to najmanje nadali. U Sjedinjenim Američkim Državama dogodila se nezapamćena promjena. Ne toliko u smislu što je napokon jedan Afroamerikanac na čelu najmoćnije države svijeta koliko u smislu da je na vlasti čovjek s kojim možete sjesti za isti stol i popričati o književnosti i umjetnosti. Za nadati je se da Barack Obama ipak nije netko samo s glavom u oblacima. Već svojim prvim potezima oživio je vjeru u mogućnost povratka visoke politike. Koliko će u tome biti uspješan vrijeme će pokazati).

Ali što se to dogodilo unazad tridesetak godina na svjetskoj političkoj pozornici zbog čega se, mi duhovni, mi kulturni, kako već hoćete, osjećamo kao da nam je netko izvukao stolicu na kojom sjedimo? U svojstvu povjesničara-laika pokušajmo rezimirati epohu koja je za nama. Kao rezultat, a kako stoji u naslovu ovog teksta, ukazat će nam se lica Silvija Berlusconija te Željka Keruma – dva eklatantna primjera političara i ujedno i nusprodukta jedne epohe, jednog „svjetskog formata“ a drugog s ovih naših prostora. Nećemo ih moći izbjeći ali barem zakratko možda u nama izazovu ono opuštanje prozrenosti, prozrenosti jednog doba, ako spadate u onu vrstu ljudi kojima takva vrsta opuštanja uopće može nešto značiti.

*
*  *

Kada se propast socijalizma počela nazirati na horizontu dotad napete hladnoratovske pozornice, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, to je imalo za posljedicu oživljavanje dotad uglavnom zapostavljenih konzervativističkih struja u društvima Europe i Sjeverne Amerike.

Do tog vremena, od II. svjetskog rata, u zapadnoeuropskim državama a i u samoj Americi često su na vlasti socijalisti odnosno demokrati, lijevo orijentirane političke struje koje su sam kapitalizam, zbog pritiska spoznaje o egzistenciji istočnoeuropskih socijalističkih zemalja, pritegnule do neprepoznatljivosti. Primjeri francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea, njemačkog predsjednika Willija Brandta, čak i američkog demokratskog predsjednika Johna F. Kenedija, njihova iznimna popularnost govore u prilog ulijevo cvatućeg razdoblja čak i kapitalističkih društava. Osim visoke umjetnosti koja je sa svojim razvojem nastavila pa gotovo neovisno o društvenim kretanjima, na upražnjenu kulturnu pozornicu zahvaljujući popularnosti „lijevog“ pogleda na svijet uskočili su u novom revolucionarnom ruhu, u prvom redu, glazbeni a potom i filmski te televizijski sadržaji. Primjerice, zabavna glazba koja je najavila svoju dominaciju pojavom rocka, popa, punka i dr. najzaslužnija je za diobu kulture unutar nje same kao takve te za stvaranje tzv. nove kulturne scene pored scene visoke kulture.

Živa kulturna pozornica koja se popularizacijom, uvjetno rečeno, „lijevog“ pogleda na svijet stvorila u kapitalističkim državama imala je za posljedicu nevjerojatno velik utjecaj upravo na socijalističke države. Iako u politički zategnutim odnosima, na kulturnom su planu dva društvena uređenja bila u prilici dijeliti gotovo pa istu kulturnu scenu. Teško ćemo se oteti dojmu da je ta novostvorena zapadna kulturna pozornica, a koja je proizišla iz onog dijela kapitalističkog društava kojem slobodno možemo pridružiti pridjev socijalno-osviješten, ona koja je zaslužna za tzv. kulturno izdizanje masa koje je zabilježeno u tom dobu. To je i logično. Kako se kapitalističko društvo razvija, razvija se i svijest o radniku kao potrošaču što posredno dovodi do osvještavanja socijalne komponente društva. Osim što je prisiljen svaki dan ispuniti obveze kupovine različitih proizvoda koje se mogu, ali i ne moraju podudarati s nužnim potrebama za njegovo preživljavanje i kulturne potrebe počinju igrati sve zapaženiju ulogu u životima radnika-pojedinaca. Kultura započinje zauzimati sve veći prostor u životu običnog čovjeka, a nauštrb želje za stjecanjem materijalnih dobara. U tom dobu stasao je i počeo se upotrebljavati u običnom govoru fenomen visokorazvijenih skandinavskih kapitalističkih zemalja. Najčešće se u tom kontekstu spominjala Švedska i život u toj državi. Kapitalizam u Švedskoj, činilo se, kao da je bio došao do svog kraja; visokorazvijeno društvo, govorilo se, gotovo neprimjetno skliznut će u socijalističko upravo kako je predvidio Marx.

Međutim, ono što je uslijedilo nimalo se nije poklopilo s predviđanjima. Događaje koji su uslijedili možemo nazvati bilo kako, reinkarniranom gorkom igrom kapitalizma, kako god, ali nakon njih nitko više nije siguran koliko dati za pravo onim predviđanjima da će visokorazvijeno kapitalističko društvo jednoga dana uistinu neprimjetno skliznuti u socijalističko.

*
*  *

Kada je postalo jasno da je socijalizmu 20. stoljeća odzvonilo uslijed dugotrajnih i iscrpljujućih dikatatura njegovih čelnika, kapitalizam se više nije imao razloga držati rezerviranim. Margaret Thatcher, tzv. čelična lady, bila je prvo veliko izborno iznenađenje u Engleskoj 1979. Tri godine kasnije uspješno priveden kraju rat za Falkandsko otočje, a potom i obračun sa štrajkom rudara uvelike su doprinijeli tome da se konzervativizam u Velikoj Britaniji vrati na scenu u velikom stilu. Britanska kulturna pozornica reagirala je primjereno. Svi se vrlo dobro sjećamo popularne humoristične serije "Državnik novog kova" koja je nastala tijekom 80-tih a koja se čak nedavno i reprizirala na jednoj od naših televizija. Tada smo se svi smijali načinu na koji su se ismijavali licemjerje i koristoljublje konzervativaca, a koji su u tom trenutku zavladali Britanijom. Međutim, danas - taj nam je smijeh sišao u grlo.

Danas se pošast konzervativizma bez izuzetka proširila Europom. U Italiji na vlasti imamo Silvia Berlusconija, čovjeka prije svega poznatog kao mecenu nogometnog kluba AC Milan, „uzgred“ i ljubitelja lijepih žena, prečesto i onih maloljetnih. Posljednja afera talijanskog premijera koja ga povezuje s mladim starletama koje su snimljene u njegovoj privatnoj vili, daleko je od vođenja bilo kakve visoke politike. U Francuskoj je na vlasti Nicolas Sarkozy, predsjednik koji nam je dosada jedino poznat po aferi u kojoj se rastao sa svojom ženom. Danas je, pak, ponovno oženjen i to s bivšom manekenkom i pjevačicom Carlom Bruni te iz dana u dan puni tabloide sasvim trivijalnim sadržajima. U Njemačkoj stoluje kancelarka Angela Merkl, konzervativka CDU-a koja nas u neku ruku može podsjetiti na čeličnu lady, a da ne spominjemo Rusiju i njezinog bivšeg predsjednika i bivšeg KGB-ovca, o kojem je suvišno u ovom smislu trošiti riječi.

Međutim, ono što je simptomatično na političkoj sceni Europe je činjenica da svi ti "državnici novog kova" dobivaju uzastopno na izborima, njihovi skandali doprinose njihovoj popularnosti, drugim riječima, za te „državnike novog kova“ možemo konstatirati da su napokon dobili i primjerenu "masu novog kova" koja sada već redovito glasa za njih i kojom s lakoćom upravljaju. Dogodila se nevjerojatna stvar! Narod u demokratskim društvima koji danas dijele isto društveno uređenje, prometnuo se u masu koja sjedi pred televizorom iščekujući kakav novi ispad svog ljubimca i kojoj su odsad najviši ideali vila, jahta i more i k tomu - more ljubavnica. Na nedavnim izborima za Europski parlament, konzervativci su, ponovno i bez većih problema, potukli socijaliste. Manuel Baroso, ponovno će na funkciju predsjednika Europske komisije. Drugim riječima, brod, a možda bi se bolje moglo reći, jahta „državnika novog kova“ nastavlja svoje putovanje.

*
*  *

Fenomen koji je započeo sa svojim trajanjem u osamdesetim godinama prošlog stoljeća danas barem možemo imenovati zahvaljujući prvoj većoj ekonomskoj krizi koju je izazvao - neoliberalizam. Danas svi pričaju o njemu – o neoliberalizmu, probuđenom obliku novog kapitalizma kojeg je stvorila, vjerovat ćemo, privremena smrt socijalizma. Neoliberalizamu, bezduhovnih crta lica, pohlepnijem i gramzivijem od svih dosadašnjih inkarnacija kapitalizma, prepoznatom u likovima Georga W. Busha, Silvija Berlusconija i sličnih i konačno u nas - u liku Željka Keruma.

Željko Kerum je s izvanrednom lakoćom osvojio gradsku vlast u Splitu. Nisu mu odmogle ni opetovane kolumne uperene protiv njega od strane naših uglednih pisaca-kolumnista poput Miljenka Jergovića, Ante Tomića i Jurice Pavičića. Kerum se nije dao. Preko unajmljenog pisca svoj priprosti govor preveo je u prilično simpatičnu biografiju na svojoj Facebook stranici. Splitski intelektualci zasigurno čupaju kose dok Kerum nonšalantno "piše":

"Jako volim more. Poznato je da je nama Vlajima more veliki kompleks. E, zašto sam se ja izliječio. Tvrtke ‘Kerum’ imaju 15 nekretnina upravo na moru. Ja bez mora ne mogu živit. Uvijek će mi biti malo mora. Živim na moru, vikendica mi je na Čiovu. I obiteljska kuća na splitskom Trsteniku mi je uz more. I, na kraju, imam brod. Istina je da mene more opušta i liječi. Često sam isplovim brodom. Pogled na more i mene nervoza odmah prođe. Imao sam dosad tri motorne jahte, svaki put je jedna bila veća od druge. Onda sam prešao i tu barijeru od 12 metara i sada imam jahtu tipa ‘Fair Line’ od 18 metara. Kupio sam je prije nepunih godinu dana..."

Pažljiviji čitatelj primijetit će nevjerojatan Kerumov prijelaz s opisa unutarnjeg stanja svoje duše na nabrajanje materijalnih dobara koje posjeduje. Ne „pogled na more“, već misao o posjedovanju luksuznih jahti Keruma liječi, a nažalost i većinu "mase novog kova". Ako nešto ima stvarnosnije od hrvatske stvarnosne proze to je možda ova neoliberalna-stvarnosno-kerumska proza koju iščitavamo iz pera, svejedno da li unajmljenog pisca ili osobno Željka Keruma. Uskoro od čovjeka "koji se zadiše dok misli" (Jergović) Kerum će postati čovjek kojeg nećemo lako moći sprdati. Čovjek koji je svoj uspjeh doslovno kupio prometnut će se nakon toliko i toliko dana u sasvim pristojnog gradonačelnika o kojem će se početi pisati sve umjerenije kolumne i koji će lagano početi kandidirati za gosta u Nedjeljom u 2 kod nedodirljivog Stankovića.

Neoliberalizam, a ne samo tranzicija uzrok je mnogim društvenim i kulturnim fenomenima pred kojim danas ruke krše mnogi hrvatski sociolozi pokušavajući ih objasniti poput onih najjadnijih - turbofolk kulture i populizma. Isti taj neoliberalizam koji je zavladao Europom i većinom država ostatka svijeta i u našim krajevima je prisutan s istim bezduhovnim licem. Kapitalizam ponovno jaše u svom kričeće blještavom plaštu, i makar već ostario, makar je već „kasni“, još uvijek stigne utjecati na kulturu društava koja izrabljuje. U pravu ste gospodine Jameson sa svojom definicijom postmodernog doba, samo nam to dosada nije bilo jasno. Jedino što nam preostaje jest - pridružiti se. Preko Željka Keruma Hrvatska je već u EU, ako niste znali.