Kako sam propustio žurku koju sam platio

Kako sam propustio žurku koju sam platio

ritn by: Mladen Barbarić
09. 05. 2010.

Ljudi svašta rade. Svakakvim se poslovima bave. Nekako treba platiti sve te račune i poreze i kredite, nekako se mora živjeti i zato ljudi svašta rade. Rade poslove kojih se drugi groze, rade poslove kojih su se i sami snebivali možda i samo koji mjesec ili godinu ranije. Neki popravljaju automobile, neki kompjutere, drugi grade kuće, treći slažu kuhinje ili čiste urede ...

Osim što sam do sada razne stvari radio, uređivao ulice, pazio na jednu veliku zgradu da joj se noću štogod ne desi, nasjedao na lažne alarme i poslije ih se smrtno plašio, po redu slagao fascikle numerirane osmeroznamenkastim brojevima, nosio vijenac na sprovodu višestrukog ubojice koji je slučajno dotad važio za ratnog heroja ... i danas svašta radim .... Posao me odveo na redovito godišnje hodočašće u Mariju Bistricu ...

Tamošnja crkva zapravo je isprva ponosno nosila ime Sv. Petra i Pavla još od ranog 13-og stoljeća. Međutim, ova dvojica su očito na nebesima bila zabavljena svojim poslom i slabo su brinuli za molitve i prohtjeve štićenika. Godine, desetljeća i dva stoljeća prošla su, a da nitko u Stubici nije zabilježio kako su Petar i Pavle čudotvorno spasili makar i jednu ženu od zloduha koji ju je povodio na grijeh. Možda narod i nije bio pismen pa nije zapisao, ali generacije su upamtile. No i dalje su se strpljivo molile Petru i Pavlu.

Kada su Turci navalili, Hrvatsku su zadesile nesreće, a u Crkvu je s Vinskog Vrha 1545. godine donesen kip Bistričke Gospe kako ga se ne bi domogli nevjernici. Još stoljeće kasnije sada već neka druga generacija, ali još uvijek Turaka, harala je krajem, a kip je zazidan u prozor kako bi bio sigurniji. Za dva desetljeća zagrebački biskup, stanoviti Martin Borković, krenuo je otkopavati cigle po Bistrici mirakulozno otkrivši Gospu.

Možete si misliti kako su Zagorci, kojima je u to doba životni vijek jedva prelazio 30 godina, reagirali na neobičnu pojavu Majke Božje koja je iskrsla iz zida. Nakon što su tri i pol stoljeća trpjeli nemar Petra i Pavla silno su obradovali ovom otkriću i počeli pohoditi Gospu koja se tako nenadano pojavila moleći je za sve i svašta što Petar i Pavao nisu znali ispuniti. Samo tri godine nakon što se ukazala umeljana žbukom i ciglom, Gospa se proslavila prvi put.

Tada je naime, stanovitu Jelu Šafran iz Stubice spasila zloduha. Na sam Božić 1687. godine u kuću Jele došao je nečist duh u slici pokojnog prijatelja. Dakako da je muškarčina naumila da ju napastuje. No, Jela je bila brža od zloduha, dohvatila krunicu te sablast otjerala znakom križa. I gle! Lik pokojnog prijatelja za čas se pretvorio u gadnog i bijesnog psa koji nemilosrdno nasrne na nju s očitom namjerom da ju rastrga. Premda se Jela prestrašila vjerojatno kao nikada do tad, sjetila se Majke Božje Bistričke. U Stubici je, jasno, postojala crkva, ali Sveti Juraj očito je češće šetao nebeskim poljanama u društvu one dvojice iz Bistrice, nego što je pazio na štićenike te je kod vjernika bio na jednako lošem glasu jer već četiri stoljeća nije ozbiljno pomogao nikome od župljana. Dakle, sjetila se stoga Jela M. B. Bistričke i, prije no što je razjareni pas stigao zabosti očnjake u čedno debelo meso,  zavjetovala se da će joj hodočastiti u Bistricu. Obzirom da ju je zloduh upravo namjeravao poslati na obračun s nehajnim Jurajem, nije jasno kada je Jela kanila na Bistricu, no u taj čas zloduh zastane kao Leo Messi na usporenoj snimci driblinga, a u sobi se pokaže Marija i uz strašnu buku rastjera paklene sablasti.

Još iste godine M. B. Bistrička Stjepanu Balagoviću, koji je morao poznavati Jelu jer su bili iz istog mjesta, a u Stubici se i danas svi znaju pa kako ne bi prije četiri i pol stoljeća, spasila je žitnicu nakon što ju je zapalio grom. Već sljedeće godine M. B. Bistrička iz turskog je ropstava na jednako misteriozne načine spasila više duša, tjerala razbojnike, ozdravljivala bolesne i povraćala iz mrtvih. Kati Herendić iz Koprivnice, bilježe knjige i oni koji su ih pisali, a pisali su ih samo u crkvi, M. B. Bistrička ozdravila je - nateklu nogu.

Pomoćnica je nakon svih čuda i 150 godina podstanarstva posljednjeg skeptika uvjerila da je bolja od Petra i Pavla te su ova dvojica deložirana kada je 1735. godine dobila puno stanarsko pravo te je crkva konačno i preimenovana u svetište Gospe Snježne, tj. Majke Božje Bistričke. Posljednji udarac bistričkoj minornoj partiji konzervativaca koji su još uvijek žalili za Petrom i Pavlom zadala je pak 1880. godine. Uoči Velike Gospe požar u crkvi poharao je baš sve ali vatra se ipak nije osmjelila do prijestolja majke Isusove.  Mnoštvo naroda skupilo se na Bistri da se na vlastite oči osvjedoči o velikoj Marijinoj milosti, t.j. o tome kako je samu sebe spasila. Od samog pogleda prema pogledu čudotvorne Pomoćnice pobožnom je puku oko zarosilo.

Nakon što je kroz stoljeća više puta pomagala i sebi i drugima M. B. Bistrička je 1935. godine od nadbiskupa zagrebačkog Antuna Bauera dobila zlatnu krunu koju i danas ponosno nosi te je u prisutstvu, danas blaženog, a tada tek nadbiskupa koadjutora s potencijalom - Alojzija Stepinca, proglašena kraljicom Hrvata.

E baš kod te i takve kraljice Hrvata danas sam poslom navratio jer je i oko hiljadu duša navratilo da se kod nje pročiste. Kladim se da je tek rijetka od hiljadu duša pojma imala na koji je način M. B. Bistrička stekla ugled, status i zvanje, ali su se propisno pomolile i pročišćene njenim moćima izišle u svijet. Na kraju me jedan od popova pozvao na domjenak. Bit će jela i pića, rekao je uz smiješak. Na žalost, nisam mogao otići na žurku koju sam platio. Za razliku od đakona, morao sam na posao. Za njegovu žurku, auto, za njegovu odjeću, stan, za sve ono za što pošten svijet sam radi u tišini. Dok ovi na sva zvona ne rade ništa.