Diktatura većine

Diktatura većine

ritn by: Augustin Trepšić
09. 07. 2010.

Pretpostavljam da je svima dobro poznata serija „Bračne vode“ koju i danas možete pratiti na jednoj od hrvatskih televizija. Stoga i pretpostavljam da vam je i više nego poznat lik doslovno „glupe plavuše“ Kelly (izvrsna Christine Applegate), kćeri glave obitelji Ala Bundya, prodavača cipela, sarkastičnog malog čovjeka koji shvaća svu muku i bizarnost jednog života u kapitalističkom društvu. Čitava serija, općenito, nasmijava tupavošću svojih junaka. Nalazimo ih u situacijama u kojima iskazuju svoju prizemnost u svakom smislu, zavist, škrtost, plitkoću uma i slično, a ponajviše ljudsku glupost što nam je, naravno, najsmješnije od svega.

U jednoj epizodi postoji scena u kojoj Bud, brat „glupe plavuše“, saslušavši u društvu svoje sestre još jedan mudar savjet svoga oca pomisli:

- Baš me zanima što Kelly misli o tome!

Na to se kamera usmjeruje na Kellyno lice koje gleda ravno ispred sebe, a jednoličan ton šuma se pojačava u eter. Kelly ništa ne misli, govori slika, neprestano joj se događa šum u glavi i to je sve! Legendarna scena koja će i danas sve nasmijati do suza.

I danas bih se tome mogao nasmijati bez ikakvih problema da nisam zadobio osjećaj kako su ovakve Kelly danas preplavile svijet odnosno da se događa svojevrsna kellyzacija svijeta, pojava ljudi koji ništa ne misle, kojima se samo događa šum u glavi i to je sve. Međutim, u stvarnom životu to više i nije tako smiješno kao što je to u kultnoj američkoj seriji.

Jedan drugi film otišao je još dalje. Izvrsna SF parodija „Idiocracy“ predviđa da će čovječanstvo upravo zbog „kellyzacije“ svijeta malo-pomalo skliznuti u društvo idiota. Pametni će neprestano odgađati imati djecu u - prema njima - sve neprihvatljivijem svijetu, a „Kellyji“ će se nesmetano nastaviti množiti. Zar se to danas već ne događa?

Znam, uvreda je tako razmišljati, uvreda za čovječanstvo, ali ne mogu si pomoći. Ne mogu čak ni ustvrditi da je u pozadini ovakvog načina razmišljanja nekakvo generalno razočarenje u ljude. Nimalo. Više sam sklon stavu da na njih tim svojim zlim okom gledam kao na posljedicu nečeg drugog. Svoju oštricu stoga usmjerujem u sustav, u društvo, a ne u pojedinca ili grupu ljudi na vlasti. I gdje sam naišao na problem? Nećete mi vjerovati – u demokraciji! Demokraciji, kamenu temeljcu svakog društvenog napretka i mehanizmu koji se iz petnih žila trudi uspostaviti jednakost svih ljudi na planeti. Ona je to, uostalom, i s uspjehom činila kroz povijest, ne smijemo zaboraviti samo koliko je krvi proliveno kako bi se izborila i uvela demokracija u mnoge države svijeta. U nekima ta borba čak još traje. I onda – mućak. Odjednom nam se razotkriva negativna strana demokracije. Društva u uznapredovanom stadiju demokracije, kako će pokazati uskoro sve ozbiljnije društvene studije, lagano počinju kliziti u diktaturu većine, a ova, kako je to pokazao i izvrstan SF „Idiokracy“ - u društvo idiokracije, drugim riječima, društvo idiota - Kellyland.

Sjećam se da je moj kum jednom ustvrdio: „Demokracija ti je, moj prika, nedorečena!“. To nedorečena još mi zvoni glavom i tek sad pomalo slutim na što je mislio. Demokracija kao neumitna diktatura većine kao da počinje vraćati dug za stoljeća elitokracije koja je mali čovjek morao trpjeti. Svi ti filozofi, Shakespeari, Giordana Bruna. Ali napokon, uspostavljanjem jednakosti među svim ljudima, dolazimo do „zelenolivadske sreće stada“ kako ju je izvrsno uspio izraziti Nietzsche, kao jedine vrijednosti malog čovjeka i kao jedinog cilja kojemu još imamo stremiti. Insistiranje na jednakosti u gotovo svim egzistencijalnim stvarima nužno vodi do različitosti u - za demokraciju - beznačajnim područjima (recimo, u kulturi).

Zanimljivo, različitost, ali bitna različitost, ostavljena je na životu samo još u jednom području – i to kakvom području! Ekonomiji. U demokraciji se možemo razlikovati samo po tome koliko smo se obogatili ili osiromašili. Kapital nije ustuknuo pred demokracijom. Svi smo slobodni da se bogatimo koliko god i kako hoćemo. Osnovali računalnu tvrtku ili reketarili u nadri-idealu koji se zasniva na težnji k sve više novca - svi ćemo se složiti. Ova različitost kao podzemna rijeka teče ispod demokracije. Međutim, sve one koje, eto, ne zanima brzo bogaćenje slijedi sudbina jednakosti. U kompenzacijskom smislu kulturne različitosti slobodni smo biti od zmaja do klauna, ove ili one boje kože, narječja ili seksualne sklonosti, što god hoćemo, jer u društvu jednakosti to zapravo više nije važno. Prije svega, jednak si sa svim ostalima u bitnim stvarima (osim u ekonomiji) a onda tek beznačajno različit.

Tako, u modernim kapitalističkim društvima, beznačajnosti vladaju našim životima u kojem samo jedna stvar nije beznačajna - upravljanje ekonomijom vlastitog života. Od tebe se razlikujem samo po jednom, da li sam bogatiji ili siromašniji. To što nosimo različitu boje kože, pričamo različitim jezicima to će, ako već nije, uskoro zaista postati jedna beznačajnost. Fundamentalističke religije uskoro više neće biti u modi. Koji razlog je održao tolike godine kršćanstvo na životu ako ne egzistencija među drugim beznačajnostima. Ako nešto zapadnog čovjeka još može uzbuditi, to je jedino novac. Imaš li ga ili nemaš, ostalo je sve beznačajno.

Ako imaš novca sagradit ćeš kuću za svoju obitelj, možda imati još koje neplanirano dijete više, dva auta, za tebe i tvoju ženu; a ako budeš imao još i više novca imat ćeš i vikendicu na moru, a možda čak i brod, a onda kao Kerum i jahtu. Ali ne možeš stati. Ne možeš reći, sad sam sretan čovjek. Idem uživati u sagrađenoj kući sa svojom obitelji, možda kući na moru, jahti. Ne. Zašto? Zato što je to beznačajno! Jedino važno je ekonomija, bogaćenje, život u kojem neprestano na tvoj bankovni račun dotiče novac. Jer demokracija sluša kapitalizam.

Kao zaključak nameće se misao o tome kako je današnji zapadni čovjek vječito u bijegu od demokracije. Ukoliko ne zarađuje, prijeti mu sudbina jednakosti svih ljudi u svojoj beznačajnosti.

Tako smo demokraciji kao vodilji čovječanstva otkrili njeno naličje. Ali ne jurišati s ovim tekstom na vojsku čitača. Ostati po strani, u mulju vremena. Možda ga jednog dana iskopaju jedinke Društva različitosti koje će uspostaviti svoju vladavinu već jednog dana. I otkriti, da je i u ovom današnjem vremenu živio jedan od njih.