Kritičarstvo na Balkanu III dio - Part Three - a bogami i Трећи део

Kritičarstvo na Balkanu III dio - Part Three - a bogami i Трећи део

ritn by: Predrag Crnković
10. 11. 2011.

Neki primjeri ideološke kritike u Hrvata i Srbalja, a bogami i Bosanaca

Analiza kritikâ romana "Psi na jezeru" Miljenka Jergovića

O romanu su pisali Boris Postnikov na Booksi, Vladimir Arsenić na e-novinama, a Mirnes Sokolović na sic-u.

***

Pišući o „Psima na jezeru“, Postnikov ne piše o „Psima na jezeru“, on piše uglavnom o svemu drugome, zatim malo prepričava knjigu, baci trun impresionističke kritike, pa opet piše o svemu drugome. Uglavnom o – ideologiji. Postnikov je filozofski preučio, sve češće se bavi mućenjem bistre vode, a to je zbog toga što je u jednom trenutku odlučio da postane salonski desničar. On romanu „Psi na jezeru“ prilazi ideološki, prije svega  obračunavajući se s autorom. Piše o tricama i slonovima, samo ne o tekstu. Plašeći se valjda da će suha imanencija značiti zabadanje glave u pijesak, da je to grijeh ravnodušnosti naprama surovoj stvarnosti, ideološki kritičari će i od estetske muhe napraviti ideološkog elefanta (kako je govorio Vuk; Karadžić, ne Drašković), a estetskog će slona previdjeti zarad ideološke muhe zunzare.

Postnikov je dobru trećinu kritike posvetio toj polemici zbog optužbe „da jedino Jergović nema ništa sproću rehabilitacije četništva“, i to ne na način da se odredi misli li i on da je Jergović za četnike, već da indirektno zamjeri piscu na hvale vrijednoj gesti: povlačenju iz promidžbe knjige, e da bi što je više moguće poštedio negativnih posljedica spomenute hajke. Za preučenog Postnikova ta je gesta nešto loše. Ne, Postnikov je toliko fin i odgojen da on to ne kaže, samo se u gomili rečenica provlači odbojnost prema Jergovićevoj odluci, koja – ako ste normalan i častan čovjek – mora naići samo na razumijevanje, štoviše odobravanje. Ako nekog tuku na ulici i vi se umiješate da pomognete, vi ste učinili dobro djelo. Ako se povučete iz javnosti dok ste meta polemike, ne biste li pomogli projektu u koji ste uložili truda, to može biti samo za pohvalu. To se ne može arbitrarno promatrati; netko može reći: „Ne, ja mislim da je časnije ne pomoći čovjeku koga tuku na ulici (štoviše i ja bih se pridružio napadačima)“, ali to bi se protumačilo ili kao znak moralne ili duševne poremećenosti, ili bi se u nekom kontekstu moglo iščitati kao ironija ili nekakav humor; isto tako, netko može reći: „Ja se ne bih povukao iz ekipe premda kao meta javnih polemika vučem cijelu ekipu na dno, ali baš me briga“, međutim, to bi se doslovno moglo tumačiti samo kao sebičnost ili socijalna patologija.

Dakle, Jergović bira šutnju u javnom prijeporu u kojemu je optužen da je četnikofil, e ne bi li pomogao prijemu svoje knjige.

Ako se Postnikov već nije želio očitovati o tomu što misli o toj polemici – a nije morao, nije bilo obvezatno – mogao je lijepo to preskočiti, kad već nije povezano sa sadržajem romana. Ovako, novopečeni se salonski desničar, preučeni Postnikov jednim udarcem – indirektno, na svoj fini način – 1) svrstao na stranu Jergovićevih opadača, 2) posrao se po inače stoičkoj gesti pisca i 3) zabrazdio u ideologiju u književnoj kritici.

Postnikov nigdje ne kaže, ali kao da kaže: „Jergoviću, Jergoviću, ne volim te jer nisi kao – Zidić“. Ideološka fascinacija Jergovićem ima negativan predznak, kod Postnikova je to očito, ali mu filozofska preučenost to prikriva jer uspava čitatelja kvaziteorijskim obrazloženjima.

Onda kada se zaista pozabavi tekstom samim, Postnikov prepričava, dok je vrhunac razudbe: „ne donosi ništa novo ... kao i uvijek, dvije linije pripovijedanja ...“

Kada bi pisac po zakonu morao u svakoj knjizi pružati nešto novo, Nabokov i Updike i Bellow, recimo, uvijek „su isti“; kod Nabokova je to neki romanist, „sonderling“, intelektualno superioran, ali vjerojatno duševno obolio, okružen mentalnim kepecima, kod Updikea je glavni junak vršnjak piščev koji opservira suvremenu Ameriku, kod Bellowa načitani introspektivni intelektualac u sukobu s okolinom; pa što; hajmo reći Nabokovu: „Ajme, ponavljaš se!“

Ideološki kritičari na silu stavljaju knjigu u „kontekst devedesetih“, zaboravljajući da je roman – totalitet, koji onda sadrži sve „sastojke“ duha vremena, to jest duhovne situacije, pa i politički sastojak. Treba se podsjetiti Nabokovljevih predavanja, koji se djela držao kao pijan plota, a opet iz njegovih analiza nisu ispali ni ličnost pisca ni umjetnički ni socijalni kontekst.

***

A na jedinom mjestu na kojem se Postnikov zaista približava pravoj kritici, kada misli da je pronašao zanatsku falinku u romanu, naime kada Jergoviću zamjera što je taj i taj lik ubacio u knjigu „samo da bi nešto objasnio ili prokomentirao“, e tada si preučeni kritičar zabija efektan autogol, kojega nije niti svjestan.

Jer, sam se natrćio na slijedeće riječi koje je pisac na svom blogu odavno napisao, a povodom izlaska hrvatskog prijevoda knjige Roberta Bolana „Divlji detektivi“. Tu Jergović piše:

"Divlji detektivi neobičan su, krajnje furiozan i opčinjavajući prozni komad od petstotinjak stranica, koji demantira veći dio onoga što bi roman u žanrovskome smislu, a iz perspektive ovdašnje profesorčadi i kritičarčadi, imao biti, ali što je zanimljivije i svakako relevantnije, demantira i svaki postojeći i zamislivi model komercijalne knjige ili bestselera. Naime, premda su na hiperkomercijaliziranom angloameričkom tržištu prodani u stotinama tisuća primjeraka, “Divlji detektivi” su knjiga koju je, zapravo, nemoguće sasvim pratiti. Pisani u kratkim narativnim fragmentima, koji žanrovski, ali i poetički, nalikuju iskazima svjedoka u filmskim dokumentarcima, oni reminisciraju mozaik burne povijesti utrobnog realizma i njegovih protagonista. A što bi sad, dođavola, bio utrobni realizam? Izmišljeni kvaziavangardistički pjesnički pokret, kojem pripada i Bolañov fikcionalni alter ego Arturo Belano.

Roman se, u beskonačnom nizu rukavaca, od kojih većina na koncu ostane nedovršena, bivaju skrajnuti ili ih pripovjedač pošalje u fade out (hrvatski bi se, možda, moglo reći – u utihnuće), odvija pred čitateljskim očima i u njegovoj imaginaciji, a da mu, zapravo, nikada ne bude do kraja jasno šta to čita i o čemu se tu, ustvari, radi."

Dakle, ipak je istina: čitanje je imperativ za pisca, a za kritičara još i više, a da i preučeni filozofi umije ne pročitati što treba, pokazuje i ova kritika.

U međuvremenu se oglasio još jedan preučeni kritičar, Mirnes Sokolović, koji je na sic-u kanio rasturiti stil i jezik Jergovića u Volgi Volgi. Spomenut ću dvije stvari: Sokoloviću smeta usporedba „plav kao palačinak“ i smeta mu konac romana. Jer, pita se Sokolović, tko je od nas ikada vidio plavu palačinku.

Hajdemo se prvo zezati.

Zezanje o plavoj palačinki:

Na engleskom, blue pancake znači u slengu nešto gadno, gljivičnu infekciju anusa, ili – češće – infekciju vagine. Postoje ipak i neki recepti za plave palačinke, slane s plavim danskim buđavim sirom, ili slatke, ali se koristi kuharska boja ili plavi liker.

Ja nisam frend M. Jergovića i ne znam što je njemu bilo na umu kad je napisao „plav kao palačinak“. Ali znadem ovo: tu je usporedbu već jednom bio napisao, prije no je izašla u noveli Volga Volga. U kolumni u Jutarnjem. Jednu je Njemicu opisao kao plavu kao palačinku.

I sad, što. Sokolović je u pravu pedeset postotaka. Nitko ne može dokazati da plave palačinke postoje. Osim poslastičara. Ove koje postoje, kao recepti i kao infekcija spolovila, tko zna jesu li bile piscu na pameti. Ali, tu su i onih preostalih 50 postotaka. Nitko ne može dokazati da plave palačinke ne postoje. Pisci ponekad mijenjaju pravopis. Ponekad izmisle riječi. Ponekad skuju stilske figure koje nitko prije njih nije rabio. Plava palačinka će tako ostati Jergovićev patent na CBS jezicima.

E sad ozbiljno o plavoj palačinki:

Palačinka je, kao što znate, uglavnom žuta.

Kakav je Robi Prosinečki? Žut. Ali ga zovemo plav. Žuti je zato što ga je Osim tako prozvao. I Branko Ćopić je plavokose ljude zvao žutima.

Jasno?

***

Drugi „ključni“ Sokolovićev prigovor na „Volgu Volgu“ je što na koncu knjige Pljevljak smatra Avrama Prodanovića, svog dželata – prijateljem. Kako to, čudi se onako preučen, pa kaobajagi isprobava sva moguća tumačenja, samo mu ono jedno, jedino logično ne pada na pamet. Eto, šta filozofija učini od čovjeka. (Ako i vama to logično tumačenje nije palo na pamet, suzdržite se od tumačenja knjiga.)

Ali, ja ne bio lijen, već malo potražio što je Sokolović jadan uspio namrčiti od teorijskih tekstova. I nađoh ovaj biser u Sarajevskim Sveskama. Evo čitajte i smijte se, a možda i plačite, jer eto kako za preučenog teoretičara rat može imati funkciju kao neka kulturna dotacija (on rat smatra kulturnim događajem(!)):

Citat

"Budemo li više puta egzaltirano pominjali rat kao kulturni događaj koji je presudno prethodio stanju kojem danas nazočimo, posluživši devedesetih, poput prave apokalipse ili potopa poslije kojih u društvenim i kulturnim okružjima više ništa nije smjelo niti moglo ostati isto – onda ćemo ponajprije razmišljati o tome kako je rat umnogome anticipirao aktuelnu epohu nove praznine i dirigovane oskudnosti, o tome, dakle, kako je rat poslužio tek kao banalni uvod u kulturno stanje sustavne proizvodnje odsustava i svekolikog osipanja društvenih datosti, što danas determinira strukturu osjećanja čitavih generacija.

/.../No, potrebno se na početku odmah upitati i unekoliko razjasniti – šta je to konkretno što je rat donio kulturnim i društvenim gibanjima u južnoslavenskim okvirima, osim vehementne intervencije u povijesnopoetički razvoj kulturnih formi poslije koje će, recimo, postmodernizam ostati nepovratno uzdrman, njegova muzealnost i metafikcijski eskapizam trajno osporeni, pred imperativom za dokumentarnom elaboracijom zbilje koja je jedina mogla dohvatiti i estetizirati svjedočenja stvarnih svjedoka". – kraj citata

Preučio.

Za ovakvu je kritiku Sokolovićevu netko napisao da je close reading. Close reading ne postoji. Pročitao sam desetke tih tumačenja red po red i riječ po riječ, i uvijek je iza toga stajala mržnja prema čovjeku čije se djelo analizira. Kardinal Richelieu je tu uvijek uzor.

Sokolović i Postnikov su idealan par.

***

Arsenić, kao najnoviji ispisnik Jergovićev, hvali roman, ali samo zato što je za njega ideološki predznak koji je u knjigu učitao – pozitivan. O romanu on ne piše, već uglavnom hvali ličnost autorovu, praveći nategnute paralele sa Peščanikom i Talmudom. Ali, bar je uočio pripovedanje kao glavnu Jergovićevu strast. Ipak to nije kritika već samo ljubavna izjava. Jedan od svojih najgorih padova Arsenić čini u „kritici“ romana Vuka Draškovića.

(U sledećoj epizodi – analiza Arsenićeve kritike romana „Dr AronVuka Draškovića)